28.06.2007., četvrtak
Pjesnik je otišao. Jedna cura je otišla.
|
Jučer, 27. lipnja 2007. godine, umro je Dragutin Tadijanović. Pjesnik Rastušja, koji je obilježio naše učeničke godine. Obilježio je moju osnovnu školu koja mi je u ovom trenutku tako živo u sjećanju, a uskoro će opet potonuti. Ne znam je li ikad, dok sam ju pohađao, došao u posjet, no znam da mi je želja da ga vidim (i možda razmjenim koju riječ) ostala neuslišana. Čudio sam se kako je u toliko visokim godinama, ostao tako bistre svijesti. Sto i dvije godine života na ovom planetu. Sad je to završilo i Tadija ide na drugo mjesto. Bar tako vjerujem i nadam se. Iako nikad nećemo moći znati kako mu je bilo, ostaju nam njegove pjesme, kroz koje je pokazivao dio sebe. Tadija, počivao u miru. Prsten Kad me pitaju,kakav je Prsten moj, i odakle je,odgovaram: Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap Tamne krvi, koju zovu karneol, Nosio je, u davno doba, na polasku U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije, Nürnberški zlatar kamen je okovao U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća, Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.) Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku; Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih: "Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov". A nitko nije pomišljao da je doista Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov. Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao, I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade. Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor, Da nisam o tome mislio, i da ne znam Hoće li on sa mnom leći U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati Da se i meni činilo, kao i onima Preda mnom, da se ruka moja neće nikada Rastati od prstena, od prstena od srebra, S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu? Zagreb (Ilica 26), 1.prosinca 1955., četvrtak, popodne 24. lipnja 2007. godine, poginula je Natalija Knežević u dvadesetoj godini. Natalijinog lica se gotovo i ne sjećam. Ono što znam jest da smo se na rođendanima sestrine prijateljice, smijuljili i zadirkivali, pri čemu je ona nekako dominirala. Pomalo me i ljutila. Onako, slatko. Tužno je to što, kako sve više stariš, ljudi oko tebe umiru. Tu i tamo, nekoga skupi auto na motoru, netko pogine u prometnoj nezgodi u autu, netko se ubije, netko predozira. Dobiješ mali članak u novinama, stave te u kutiju i u zemlju. I onda, počnu te zaboravljati. Eventualno se netko sjeti. "Ah, ona, da, poginula je." Eto, neka ovo bude bar skromni pokušaj da jedna anegdota o Nataliji ostane očuvana na mreži svih mreža. Natalija, počivala u miru. Nosim sve torbe a nisam magarac Ja se ne volim ni s kim tući I nikad neću da dotaknem Kad me nagovaraju i kažu: Ne smiješ dodirnuti njegovo uho. Kad nas učitelj pusti iz škole Najprije idemo svi u redu, A poslije, čim nas ne vidi više, Tuku se s onima iz drugog sela. Ja ne volim o tome ni govoriti. Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnite na me torbe! I svi na moja ramena povješaju. A meni nije teško, jer znam da nosim I Jelinu torbu.Mogao bih za nju Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe. Al nikom ne bih priznao da sve nosim Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna... Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši. Zagreb (Runjaninova ulica 4), 23. srpnja 1935 |
