Jučer, 27. lipnja 2007. godine, umro je Dragutin Tadijanović. Pjesnik Rastušja, koji je obilježio naše učeničke godine. Obilježio je moju osnovnu školu koja mi je u ovom trenutku tako živo u sjećanju, a uskoro će opet potonuti. Ne znam je li ikad, dok sam ju pohađao, došao u posjet, no znam da mi je želja da ga vidim (i možda razmjenim koju riječ) ostala neuslišana.
Čudio sam se kako je u toliko visokim godinama, ostao tako bistre svijesti. Sto i dvije godine života na ovom planetu. Sad je to završilo i Tadija ide na drugo mjesto. Bar tako vjerujem i nadam se.
Iako nikad nećemo moći znati kako mu je bilo, ostaju nam njegove pjesme, kroz koje je pokazivao dio sebe. Tadija, počivao u miru.
Prsten
Kad me pitaju,kakav je
Prsten moj, i odakle je,odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite.A kamen, kap
Tamne krvi, koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta
O njemu?)Kasnije, mnogo kasnije,
Nürnberški zlatar kamen je okovao
U srebro.I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažeše s ruke na ruku.(Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov".
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu:
Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu.O mojem ili tvojem prstenu?
Zagreb (Ilica 26), 1.prosinca 1955., četvrtak, popodne