|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Priča o jednom tipu. I o djevojci koja će mu promijeniti život. A ostalo ćete saznati čitajući.
 | | Learn more about SEO web optimization promotion. |
hmm...možda je ovo glup potez, a možda i nije ali vidjet ćemo
evo ovako...ako netko ima bilo kakvih pitanja o priči, likovima i slično, bilo što pošaljite na mail
emeraldeyesblog@hotmail.com
e da i potpišite se blogerskim nickom...tako da znam tko je xd
priču nemojte kopirati ni na koji način, ako želite pisati potražite inspiraciju u ljudima oko sebe, a ne u tuđim pričama....
stvarno ne bi voljela vidjeti svoju priču, ili nešto što liči na nju negdje drugdje
ako želite obajviti još negdje, obavezno pitajte
Designer
Basecodes
Adjustment
|
|
The downtime...
24.04.2009.
Probudio sam se u nepoznatom krevetu, pokraj nepoznate žene.Događaji proteklog dana su me preplavili. Pokrio sam oči rukama i duboko uzdahnuo. Još jedna greška. Izvukao sam se iz kreveta, pokupio odjeću koja je bila razbacana po podu i navukao ju na sebe. Tražio sam nekakv papir. Bilo što. Nisam htio otići bez riječi. Nisam našao ništa. Ugledao sam njen mobitel. Prikladno. Utipkao sam kratku poruku : „Otišao sam. Nećemo se više vidjeti.“, stavio sam mobitel na jastuk i otišao.
Ponovno nisam bio za ništa. Bacio sam mobitel i ključeve motora na šanka i krenuo pod tuš. Hladna voda mi je godila. Odlučio sam se isključiti iz svijeta danas. Ako se ovako stvari nastave vraćam se u Dubiln. Možda je tako i bolje. Nikad nisam imao previše sreće s ovim gradom. Arhitekturom se mogu baviti bilo gdje. Saša će me opet optužiti da bježim. Neka me samo optužuje.
Zatvorio sam vodu i zamotao ručnik oko struka. Krenuo sam prema kuhinji. Kava. Crna. Jaka. Da me prođe lagani mamurluk od sinoć. Nadam se da tu žensku više nikad neću sresti. Šanse za to su jako male. U ovom gradu svi svakoga poznaju. Svi pričaju. Čudim se što se tračevi o meni nisu već proširili gradom.
Kuhajući kavu obukao sam se. Otišao sam po laptop i sjeo na terasu.
Provjerio sam mail. 2 nova. Jedan on neke ženske koju sam pokupio u Dublinu.
„ Ne. Ne možemo se naći večeras. Na drugom sam kraju kontinenta, a i da nisam isto se ne bi vidjeli.“
Ah. Ništa neobično. Samo ne znam odkud joj moj mail, razmišljao sam pišući odgovor. Kratko ne.
Drugi mail je bila ponuda za posao.
Poštovani, između 50 studenata koji su akademske godine 2008./2009. diplomirali na DIT-u (Dublin Institute of Technology) izabrali smo 10 diplomanata koje smo pozvali da sudjeluju u natječaju za arhitektonsko-urbanističko riješenje izgradnje novog krila Muzeja suvremene umjetnosti u Dublinu.
Rok predaje idejnog nacrta je 1.9. 2009. Potrebna dokumentacija je priložena u privitku.
Nadamo se da ćete se odazvati našem pozivu.
Katherine McArthur.
Ostao sam šokiran mailom. Ovo defnitivno nisam očekivao. Bio sam jedan od boljih na godini, ali ne toliko dobar da bi me pozvali na ovaj natječaj. Izgradnja MOCA-e.
„Nije baš mali projekt kojeg sam tražio. Uopće nije mal. Ovo je golemo.“, ostao sam bez teksta.
Otvorio sam privitak. Potpuni natječaj. Projekt mora biti osobno predan. Možda je ovo moja karta za odlazak. Iako sumnjam da ću proći dalje. Najbolji arhitekti svijeta će se prijavit na ovaj natječaj. Ali očito im treba novi pristup. A ako dobijem projekt morat ću se vratiti u Dublin.
Otpio sam gutljaj kave. I donio odluku. Napravit ću nacrt. Ne mogu ništa izgubiti.
Još sam neko vrijeme proveo u pregledavanju maila. Nisam mogao vjerovati. Odjednom sam čuo zvono na ulaznim vratima. Dvorišna vrata sam prestao zaključavati.
Čim sam otvorio vrata počela je paljba.
„OK , stari, ovako ti stoje stvari. I ne prihvaćamo ne kao odgovor. Zar ne, Igore?“
„Upravo tako, Marko.“
„Ideš s nama. A ako ne pristaneš, otimamo te. Pa ti vidi.“
Nisam odgovarao. Još uvijek sam bio pod dojmom maila. I onda me još oni tako zaskoče.
„Zorane, što je s tobom?“
„Ma ništa. Idem kud?“ odlučio sam im ne reći za mail.
„Idemo na Mljet. Samo ti, ja, Igor i Borna. Cure ostavljamo u gradu. Tako ćeš se bar na kratko riješiti Nore. Saša nam je rekla da si trebao razgovarati s njom jučer. Kako je to prošlo?“
„Prošlo je. Ne želim o tome.“
Krenuo sam prema terasi.
„Jeste za kavu?“
„Ma kakva kava. Nemamo vremena. Borna nas već čeka u marini. „
„Uzmi ono osnovno što ti treba. Ostajemo najmanje 10 dana.“
„Dobro, nagovorili ste me. Treba mi nekoliko minuta.“
„Požuri. Mi ćemo provjeriti par sitnica na netu.“
Uzeo sam ruksak. Strpao sam unutra par hlača, par majica, šorc, ručnik, osnovne sitnice. Ovo bježanje iz grada će mi dobro doći.
„Gdje su mi peraje,maska. A puška?“, razgovarao sam sam sa sobom.
Obožavam roniti. Odgovara mi ta tišina i mir. Sporost. Opremu sam našao u ormaru u hodniku.
„Spreman sam. Idemo?“ izgovarajući to stavio sam mobitel na šank i kreno prema vratima.
„Marko, zatvori vrata od terase i stavi laptop na šank.“
„Nema problema.“
„Nećeš uzeti mobitel?“
„Ne. Želim da me svi ostave na miru ovih deset dana.“
Pustio sam ih da izađu i zaključao vrata. Igor je vozio,a to je značilo da ćemo u rekordnom roku biti u marini. Tako je i bilo. 8 ipo minuta nakon što smo krenuli Igor je parkirao auto. Stalno su se smijali. Nisam imao snage smijati se s njima.
„Pa dobro, koliko vama treba? Već sam se prepao da ste otišli po Noru, Sašu.“
„Sad kad si spomenuo Sašu“, govorio sam dok sam se spuštao u gliser, „što se to događa s vama?“
„Ne znam. Valjad počinjemo nešto. Mislim da počinjemo.“
„Nemoj biti kreten kao ja s Norom. A ako povrijediš Sašu, meni ćeš odgovarat. Je li ti to jasno?“ nisam se suzdržavao. Pustio sam svu gorčinu koju sam držao u sebi vanka.
„Dobro. Nemoj me sad odmah napadati. Znam da ti je Saša poput mlađe sestre.“
„Upravo tako. I pazi što radiš. Ne šalim se.“
Nakon moje prijetnje nastala je neugodna tišina. Borna je upalio gliser, Marko ga je odvezao s veza i zajurili smo se prema Mljetu. Nisam bio raspoložen za bilo kakav razgovor. Uzeo sam Ipod iz džepa i stavio zvuk na najjače. Nora je bila mlađa sestra. Dijelio sam savjete kojih se ni sam nisam pridržavao.
Obožavam Mljet. Ima nešto u toj prirodi. Smiruje me. Ima nešto u osamljenosti otoka. Većini je ljudi potencijalno nasukavanje na pustom otoku bilo noćna mora, meni je to uvijek bilo i više nego primamljivo.
Dani su prolazili u bezbrižnoj zabavi. Cijelo vrijeme sam se držao lagano na distanci. Nisam želio da me ispituju o Nori, ni o Dublinu. Teme naših razgovora bile su banalne. Vrijeme. Cure koje smo viđali na otoku, ronjenje i slično.
Najviše sam vremena provodio pod more. Maska, peraje, puška. Samo mi je to trebalo. Ulov nije bio neki, ali nisam ronio zbog toga. Ronio sam zbog tišine, mira, samoće. A i volio sam testirati svoje granice. Igram se s vatrom na taj način. Ali želju za adrenalinom ne mogu zaustaviti.
Dani su tako prolazili.
Dok smo tako sjedili na terasi i pili jutarnju kavu, igrali tresetu Borni je zazvonio mobitel.
„Bok, Luka. Što ima?“ nismo se obazirali, nastavili smo igrati.
„Ne mogu na kavu. Nisam u gradu. Na Mljetu sam. Ali reci što si me trebao možda mogu i ovako pomoći.“ , ne zainteresirano je slušao Luku.
„Ja, to jest mi smo se namjeravali sutra vratiti u grad. Koji je danas datum? 5?“
„A kad se trebaju predati prijave? 8? Stignemo skupiti ekipu.“
„Ti, ja, Igor, Marko, Zoran. To nas je pet. Trebaju nam još dva. I dva za klupu.“
Čim je spomenuo naša imena prekinuli smo s igrom i počeli slušati razgovor.
„OK, ti još zazovi, ja ću nazvat Alena pa se čujemo kasnije.“
Zbunjeno smo ga gledali. Ništa nam nije bilo jasno.
„8. se moraju predati prijave za Divlju ligu. A mi upravo skupljamo ekipu.“
Ode moje vrijeme za izradu projekta. Nisam bio oduševljem idejom. Ali oduvijek sam volio vaterpolo. A Divlja liga je ionako samo zabava. A radi zabave sam i došao.Ostatak društva je bio oduševljen.
„Alen je za.“
„Koga će Luka još zvati?“
„Pera. A, Marko možemo zvati i tvog brata.“
„Andrej? Vidiš to nije luda ideja. Uopće nije.“
„Onda smo to riješili.
„Luka će naći još dvojicu i spremni smo?“
„Igramo za Bellevue?“, to je bilo jedino što je Igora zanimao.
„Naravno, inače ne bi ni igrali.“
Nakon tog razgovora otišli smo na posljendnje kupanje na Mljetu. Za promijenu smo otišli na Malo jezero. Šetnja je bila kratka, ali odgovarala mi je. Odgovarao mi je miris borova. Odgovaralo mi je zelenilo. Odgovarao mi je mir. Apsolutno sve na Mljetu mi je odgovaralo. Jednom davno sam sebi obećao da ću izgraditi kuću na Mljetu. Možda to stvarno i napravim.
Uskoro smo Borna i ja ostali sami. Marko i Igor su otišli za uobičajenim poslom. Opet su neke cure bile u pitanja. Vjerojatno su izigravali spasioce ili nešto slično.
„Saša i ja“, započeo je Borna nekako oklijevajući, „ne igram se s njom.To mi nije namjera. Nešto se dogodilo između nas.“
„Ne zanimaju me detalji. Samo ne želim da ju povrijediš.To je sve. Napao sam te bez razloga i pregrubo. U biti, dijelim savjete kojih se ni sam ne pridržavam. Onda ih nemam pravo dijeliti.“
„Ma sve je uredu. Samo sam želio da znaš.“
„Saša je najbolja cura koju znam. Nemoj prokockati priliku koju ti je dala.“
„Neću. Bar mislim da neću. Znam da ni tebi nije lako. Mislim Nora.“
„Nora ništa. Nora je završeno poglavlje. Ne želim o njoj.“
Nastupio je trenutak dva neugodne tišine u kojem sam ga odlučio pitati za malu sa stijene.
„Borna sjećaš li se one male sa stijene?“
„Što s njom?“
„Znaš li tko je?“
„Nemam pojma. Nije mi poznata. Ma daj! Koliko ona može imati godina? 18!?“
„Nije ništa takvo. Samo me zanima tko je.“
Nadao sam se da nije ništa takvo.
„Što je vas dvojica? Prazne mreže danas ?“
„Ah. Ne možemo svaki dan ulovit nešto.“
„Na kraju dana bi bili preiscrpljeni.“
„Ne trebaju vaše spasilačke usluge? Već su bile na Mljetu?“
„Oboje. A i došle su s dečkima.“
„Naravno to nam nisu rekle na prvu. Ispali smo kreteni.“
Nije im trebalo dugo da sve to okrenu na šalu. Marko i Igor nikad nisu žalili zbog izgubljenih prilika. Uvijek su se okretali novima.
„Zorane, cijelih deset dana nisi pokušao zbariti niti jednu žensku, a imao si prilike. Što se to s tobom događa? Ti, inače, uživaš kad nam digneš žensku ispred nosa. Nije te Nora valjda toliko slomila?“ kao i uvijek Igor me podbadao. Nekad sam imao osjećao da uživa u tome. On mi je uvijek stavljao sol na ranu. Jednostavno ga nije bilo briga. Ili baš suprotno. Uvijek sam sumnjao da ga je itekako bilo briga za Noru. Nisam mu odgovorio.Nisam imao volje za takve razgovore.
Bacio sam se u more.
|
|
The talk.....
16.04.2009.
Ne mogu se više zafrkavati s Norom. I sam znam da nikad od toga neće biti ništa. Noru ću samo povrijediti, a sebi zakomplicirati život. Sutra, sutra ću to riješiti. Sutra se moram naći sa Sašom. Mora mi reći što joj je Nora rekla. Možda ona zna tko je ona djevojka. Ima nešto u njoj. Privlači me. Nikad mi se nije neka toliko svidjela na prvi pogled. Premlada je za mene. Nema više od 18, 19. Premalo u svakom slučaju. Na kraju bi se zalijepila za mene poput Nore. A nje mi je dosta. Tako sam razmišljao ležeći u krevetu. Valjda ću sutra sve riješiti.
„Dvije kave i dvije čaše vode. S puno leda.“
Jutarnje kave sa Sašom bile su već tradicionalne. Na kraju, krajeva, Saša me poznavala najbolje.
„Nora je sinoć bila presretna.“
„Naravno da je.“
„Rekla mi je da joj se čini kako se konačno zaljubljuješ u nju. Barem je tako bilo do šamara.“
„Onda je dobila krivi dojam. Ako nju pitaš ona će ti sigurno reći da smo mi zajedno.“
„Već mi je to rekla. Rekla mi je da uživala s tobom u krevetu. Ali ti to već znaš. Tvoj napuhani ego to već zna.“
„Moj napuhani ego, kako ti kažeš, se toga uopće nije sjetio. Iskreno, žao mi je što se to dogodilo. Nisam nešto posebno uživao. To je još jedna dodatna komplikacija.“
„Zorane, ona se stvarno zaljubila u tebe, a ti si ju privukao sebi da bi ju zatim šutnuo nogom.“
„Pogriješio sam. Priznajem to. Ne ponosim se tim. Pogotovo jer se radi o Nori. Što ona sad od mene očekuje?“
„Očekuje; kako prvo da joj se ispričaš za onu očijukanje s onom malom sinoć. Kao drugo da nastaviš gdje si sinoć stao, da budeš s njom. Da budeš njen.“
„Sam sam si kriv. Ja nikad neću biti njen. Niti ću ikad pripadati nekoj drugoj.“
„Biti ćeš ti nečiji, Zorane, prije ili kasnije, ali hoćeš.“
Nisam odgovorio na tu njenu izjavu. Nisam želio niti opovrgnuti niti potvrditi njene riječi. Možda i želim biti nečiji.
„Danas ću razgovarati s Norom. Riješit ću to.“
„To i moraš napraviti.“
„Saša, znaš li možda tko je ona cura zbog koje sam sinoć popio šamar?“
„Ne znam. Nisam ju prije vidjela. A zašto te ona toliko zanima?“
„Zato da bi Nora i dalje imala opravdanje šamarati me bez razloga. I bez prava. Ma ne. Samo me zanima tko je.“
„Prestani se igrati. Zašto se još uvijek skrivaš? Nisi ti takav tip. Neki macho kreten koji iskorištava žene za zabavu. Na prvu se činiš takvim. Ne daš nikome da ti se dovoljno približi. Trebao bi. Znaš da je sve što ja govorim istina.“
Ponovno nisam ništa odgovorio. Vrtio sam cjenik u rukama. Izbegavao sam joj pogledati u oči. Imala je , donekle, pravo.
„Promijenimo temu.“, je bio moj jedini odgovor.
„Dobro. Nek ti bude. Pričaj mi. Kako je bilo u Dublinu? Jesi li konačno završio faks?“
„Konačno. Sad sam i službeno arhitekt.“
„Hajde da sam i to doživjela.“, izgovorila je nasmješivši se. Bilo joj je zaista drago.
„Sad sam to riješio. Pokušat ću pronaći kakav manji projekt. Treba mi još dosta prakse. Jedno je za seminar projektirati prostor. Sad moram vidjeti hoću li taj moj dizajn moći i prodati.“
„Sigurna sam da hoćeš. Vraćaš li se onda na jesen u Dublin?“
„Ne znam. Ništa fiksno me ne veže za Dublin. Nisam još odlučio. Vidjet ću kako će se stvari ovdje odvijati.“
„Sigurno nisi ove protekle tri godine samo visio nad knjigom.“
„Naravno da nisam. Svako malo sam bio na nekom koncertu. Klupska scena je izvrstna. I pubovi naravno. To će mi najviše faliti. A i stekao sam dosta iskustva na raznim seminarima zvan faksa.“
„Od kako si ti otišao otvorila su se 4 irish puba. Mislim da to neće biti problem.“
„Odlično još jedan plus za ostanak doma.“
„Dijelom ti zavidim,ali opet meni ovaj kamen najviše odgovara.“
Volim razgovarati sa Sašom. Uvijek me oraspoloži, ali uvijek mi soli pamet. Vjerojatno sam zaslužio. Posegnuo sam za novčanikom, uzeo novac i stavio ga na stol.
„Uvijek ti častiš.“
„Uvijek ja zovem.“, odgovorio sam kroz smijeh.
„Zorane, budi blag danas s Norom. Nemoj biti pregrub.“
„Kao i uvijek pokušat ću te poslušati. Da te odbacim negdje?“
„Ne treba. Dogovorila sam se s Bornom. Čeka me. Idemo do marine, po gliser, pa onda na Šunj.“
„Ti i Borna?“
„Svašta se dogodilo dok tebe nije bilo.“
Poljubila me u obraz, okrenula se i otišla prema Borni. Očito sam mnogo toga propustio. Uvijek sam bio blagi egocentrik. Kada ja imam problem, onda samo ja imam problem. Ne zanima me nitko drugi. Uzeo sam mobitel, otvorio imenik, pronašao Norin broj i nazvao ju. Nije se javila. Očito je izigravala uvrijeđenu curu. Ponovno sam odabrao njen broj.
„Konačno si se spreman ispričati?“, bilo je prvo što je izgovorila.
„Nemam se ja tebi što ispričavati. Ne zovem te zbog toga. Možemo li se naći popodne? Važno je.
Nije odgovarala. Znao sam da će pristati.
„Nadam se da je zaista važno.“
„Doći ću kod tebe oko 6.“
Zaklopio sam mobitel.Konačno ću to riješiti.
Nisam žurio Nori. Nisam se posebno spremao za taj razgovor. Pripremio sam se na njeno histeriziranje. Od same pomisli na to okretao mi se želudac. Možda neće biti tako strašno. Sjeo sam na motor i zaputio se na suprotni kraj grada. Asfalt je isparavao. Temperature su bile ekstremne, a plaže pune.
Potpuno miran došao sam do Norinih vrata. Pozvonio sam. Otvorila ih je. Odmah se okrenula i otišla na terasu. Hladan doček. To sam i očekivao.
„Hoćeš li popiti što?“
Nisam odgovorio na na to pitanje.
„Ne moraš“, izgovorila je ulijevajući vodku u čašu, „ja hoću.“
„Došao si se ispričati za očijukanje s onom droljom?“
„Nisam.“
„Preda mnom flertuješ s drugom i ne misliš da mi se moraš ispričati?“
„Zaustavi se tu. Ja tebi nemam zašto polagati račune. Tko si ti meni? Cura?“
Bijesni izraz njenog lica nestao je. Ostala je šokirana mojih riječima, razočarana njima.
„Ja jesam tvoja cura.“
„Ne, nisi.“, bio sam potpuno hladan izgovarajući te riječi.
„Mislila sam...sve ono što se sinoć dogodilo.“, zanijemila je. Nije očekivala ovo.
„Mislio sam da me znaš bolje. Znaš da me ne zanimaju veze. Ono sinoć bila je samo fizička požuda. Ništa više. Privuklo me tvoje tijelo. Ti si sve započela, ali ja sam te trebao zaustaviti. Pogriješio sam.“
„Zaljubljena sam u tebe. Ti se ponašaš kao da ti nije stalo. Ponašaš se još gore od toga. Igraš sa mnom neku igru. Malo si zainteresiran, a onda opet nisi. I sad me odbacuješ zbog te male drolje. Samo što se nije skinula sinoć pred tobom.“
„Kriv sam. A ako se itko sinoć ponašao poput drolje, to si bila ti. Iskoristio sam te. To se više neće dogoditi. Mora ti biti jasno da mi nikad nećemo biti zajedno.“
Drugi put u 24 sata Norin dlan se spojio s moj obrazom.
„Zaslužio sam to.“, moja reakcija na šamr bila je posve hladan, bilo mi je svejedno.
„Izlazi van! Ne želim te vidjeti!!!“ glas joj se tresao od bijesa. „Van! Van! Van!“
Ništa nisam rekao. Krenuo sam prema vratima. Zaustavio sam se na trenutak i okrenuo prema Nori koja je držala čašu u ruci. Hitro sam uhvatio kvaku. Zatvarajući vrata čuo sam kako se staklo lomi od njih. Izmaknuo udar za dlaku. Doslovno.
Bilo mi je žao Nore. Nije to zaslužila, ali bolje da sam ju okrutno spustio na zemlju. Što se prije riješi te zaljubljenosti to bolje. Ipak mi je bila draga. Jednostavno nije djevojka za mene. Ne znam postoji li takva. Nora će već pronaći nekoga za sebe.
Nisam se osjećao bolje niti lošije. Bilo mi je svejedno. Nisam želio biti sam. Ali nsam ni želio biti s ljudima koji su inače oko mene. Odvezao sam se na najbližu plažu. Tulumi na plaži bili su u zadnje vrijeme popularni. Sjeo sam za šank i naručio piće. Ubrzo sam počeo očijukati s nekom djevojkom. Nije bila previše zgodna. Njen me glas iritirao. Nije me bila briga. Večeras nisam htio biti sam. Večer je odmicala, a naše čaše na šanku su se gomilale.
„Idemo k meni?“ šapnula je.
Odmičući se od mene lagano je dotaknula moje usne. Zgrabila me za ruku i provela kroz masu koja je plesala na plaži.
Dobio sam što sam želio. Tu noć nisam proveo sam.
|
|
The mistake
10.04.2009.
Ne znam zašto me se ta cura toliko dojmila. Jedna obična balavica. Arogantna balavica. Doduše, balavica s prekrasnim tijelom. Ne, Zorane izbaci je iz glave. To su samo nepotrebne komplikacije. Iako, zaboravio sam kako ljubavne igrice sa srednjoškolkama mogu biti zabavne.
Okrenuo sam se na bok, pogledao koliko je sati. 3 ujutro. Ustao sam se iz kreveta, bio sam sam. Uvijek sam sam. Samoća mi godi. Sjeo sam u dnevni borak, uzeo daljinski i počeo prebacivati programe. Ništa. Ništa. Stari ljubavni film. Poznat mi je. Glavna glumica ima zelene oči. Bijesan zbog te činjenice odlučio sam ispucati energiju plivanjem. Jedna od prednosti ovog starog ljetnikovca bila je i privatna plaža. Bolje rečeno, privatna špilja.
Mjesec je obasjavao more koje se prostiralo ispred mene. Nisam se previše obazirao na taj prizor. Uronimo sam u more i počeo plivati. Do drugog kraja obale i natrag. I tako jednom, dva puta, tri puta, i tako satima. Nisam trebao dodatnu energiju. One zelen oči su me tjerale naprijed. Kad sam izašao na plažu sunce je već bilo na obzoru. Iscrpljen, zamračio sam sobu, stavio mobitel na vibraciju i otišao spavati. Nisam bio sposoban za išta drugo.
Probudilo me zvono na vratima.
„Prokleto zvono. Spavam tek pet minuta. Prvo vrućina. Onda neželjni posjetioci.“ , rekao sam gotovo ravnodušno. „Očito mi nije suđeno spavati.“
Navukao sam prve hlače koje su mi se našle pod rukom. Majicu nisam obuko, bilo je prevruće.Po kući uvijek hodam bos. Krenuo sam otvoriti dovrišna vrata.
Nora, naravno. Sređena za izlazak u crnoj pripijenoj haljini, izvrsnog dekoltea. Prizor koji mi se iznimno svidio.
„Nora, uđi. Oprosti, upravo sam se probudio.“, objašnjavao sam nedostatak odjeće na sebe. Očito joj to nije smetalo. „Trebaš nešto?“
„Zorane, zvala sam te najmanje deset puta. Što je s tobom danas?“
Otišao sam po mobitel. Deset propuštenih poziva. Ostao sam šokiran brojčanim stanjem na ekranu. Osam navečer.
„Prespavao sam cijeli dan.“, zaderao sam se iz spavaće sobe.
„Gdje ti stoji alkohol? Da nam napravim piće prije izlaska.“
„Pogledaj u kuhinji. Ispod šanka.“
Prije izlaska?! „Upravo sam pristao izaći s njom.“, izgovorio sam potiho bacivši se na krevet.
„Izvoli“, izgovorila je smještajući se na krevet pored mene. Prihvatio sam čašu popivši sve. Na trenutak sam zatvorio oči. Odjednom sam osjetio Norine usne na svojima. Nisam se opirao. Uzvratio sam poljubac. Spustio sam naše čaše na pod. Nora se nije obazirala na to. Nastavila me ljubiti. Otkopčao sam njenu haljinu, otkrivši u potpunosti, njeno puteno tijelo.“
* * * *
„Saša me zvala.U East- Westu su.“ govorila je još ležeći u krevetu. Otišao sam po još jedno piće. Trebalo mi je. Nora je bila presretna. Osmijeh koji me uvijek iritirao sjao je sad na njenom licu. Očito misli da samo sad zajedno. Ja nisam dijelio to mišljenje. Ponovno sam si zakomplicirano život. Ne znam čak ni je li vrijedilo komplikacija. Greška.
Kao uvijek East-West je bio pretrpan. Glazba mi je odgovarala. Nisam čuo Norin glas. Nisam ga niti htio čuti.
„Stol pored šanka“, zaderala se Nora. Probijavši se do toga stola pozdravljao sam se s starim prijateljima. East-West je uvijek bio popularan. Kad sam se probio do stola, nisam mogao prepoznati koje mi je boje bio obraz. Previše različitih ruževa. Nora je kiptjela od ljubomore. Saša mi je pružila maramicu. Valjda će se Nora pohvaliti njoj i Tini. Odmah su otišle napudrati nos. Kodna riječi za tračenje, u ovom slučaju kodna riječ za objavljivanje Norinog trijumfa.
„Zašto je Nora tako sretna?“
„Zašto je Nora tako sretna? Nora, Nora, Nora...doma sam smo dva dana, a sve o čemu smo mi razgovarali je Nora. Ne mogu se okrenuti a da nju ne vidim, ne čujem. Uvijek mi je za petama. Nora je tako sretna jer sam ja, Marko, kreten. Kreten kakvog nema.“
Samo su se smijali.
„Stari, smir se. Nisi valjda ponovno?“
„Naravno da jesam. Ponovno sam završio u krevetu s njom.“
„Moram ti onda odati priznanje“, počeo je Borna „jer to nije bilo koja ženska. To je Nora. Nora koja je smrtno zaljubljena. A ti se s njom poigravaš. Nora, tvoja stara prijateljica. Da je to tko drugi, rekao bi, hajde uredu, zabava za jednu noć, ali nije nitko drugi. Zajebao si stvar, a sad se vadi kako znaš.“
„Znam. Moram to srediti jednom i zauvijek. Ali ne danas. Sutra.“
Jedino je Igor kako i uvijek šutao. Nikad ga ta situacija s Norom nije previše zanimala. To ne znači da nije imao mišljnje o problematici. Jedino što bi on uvijek rekao bilo je :“Ili budi s njom, ili ju otkači jednom za svagda.“ Imao je pravo. Nora se još uvijek hvalila mojim ulovom.
„Cura s šanka časti“, izgovorio je konobar mehanički pokazujući na nju.
Okrenuli smo se pogledati tko nam je platio piće. Igor je, vidjevši , da nas časti cura s stijene, rekao konobaru da vrati piće. Uzeo sam viski u ruku i krenuo prema njoj.
„Čemu mogu zahvaliti na piću?“
„Možda nakon njega skupiš snage za onaj skok. Možda.“
„Ne trebam doping za takvo što.“
„Ne znam baš. Ono što sam vidjela bilo je baš suprotno. Vidim da tvoji prijatelji ne prikupljaju hrabrost. Možda viski nije njihovo piće. Možda Cosmopolitan?“
„Ako ih misliš razbijesniti, to je pravo piće?“
„A što ako mi je to namjera?“
„Odustani od toga. Pođi se igrati u svoj pješčanik.“
„Mislim da sam ja jedina ovdje koja je prerasla pješčanik.“
U njeno glasu se ponovno čula arogancija. Izgledala je još bolje nego prošli dan na stijeni. Uska bijela haljinica savšeno je naglašavala sve atribute njenog tijela. A valovita kosa joj se spuštala niz leđa. U njenom izgledu nije bilo ničeg napadnog, ničeg pretjeranog, ničeg degutantnog.
Odjednom sam osjetio siloviti udarac dlana na desnom obrzu. Očito je pudranje nosa završilo. Nora je, bijesna stajala ispred mene.
„Kako volim ovu pjesmu. Idem plesat s nekim.“ , cura je uzela piće i hihotajući se otišla u unutrašnjost kluba.
„Zahtjevam objašnjenje. Odmah.“
„Nora, nemam ja tebi što obašnjavati.“
Bijesan, otišao sam do stola, bacio nešto novca i izjurio iz kluba. Premišljao samo ne bi li se vratio. Pokušao pronaći djevojku sa stijene. Ne, dosta je bilo svega za danas. Desni obraz me još peckao od Norinog šamara. Jedino što mi je bilo na umu, bio je, krevet.
|
|
The beginning*
09.04.2009.
Lagani jutarnji povjetarac osvejžavao je vruće lipanjsko jutro. Iako je bilo tek sedam sati, sunce je nemilice pržilo.Malo tko je još uvijek spavao. Ležao sam u krvetu, ne spavajući, razmišljao sam.
Cijelo je ljeto preda mnom, ljeto za uživanje, zabavu, ah,možda mi naleti tko. Ne želim ništa ozbiljno. Samo zabava.
Završivši tu misao ustao sam se iz krveta i krenuo prema balkonskim vratima, koja su naravno bila otvorena,i sjeo na zid, uperivši svoje tamne oči prema gradu. Pnovno sam doma. Nakon dugo vremena doma.
Zvonjava mobitela prekinula je tu niti razmišljanja.
"Očito nisam jedini koji ne može spavati.", izgovorio sam skoro s podsmijehom.
Nora, pisalo je na ekrenu mobitela.
"Nora. Sedam je sati ujutro. Što se bitno dogodilo da me moraš zvati tako rano?"
Usijedio je trenutak,dva tišine.
"Ništa se nije dogodilo", Norin glas je lagano podrhtavao "htjela sam samo vidjeti kakvi su ti planovi za danas. Možda se možemo vidjeti. Ručak, možda?"
Slušavši taj Norin monolog, koji mi je bio nadasve smiješan ali opet jadan, palio sam laptop, već sam bio na Facebooku. U vrijeme moderne tehnologije novine uz jutarnju kavu su zastarjele.
"Zorane, jesi li tu?"
"Da, tu sam. Oprosti ne mogu danas
Hej, stari, idemo na kupanje danas? pisalo je na zidu mog profila.
Idem s Markom i dečkima na kupanje. Danas jednostavno ne mogu."
"Ah. Dobro. Drugi put. Možda se vidimo."
Bilo je očito da je Nora razočarana.
Nora, Nora, Nora....prijateljica iz djetinjstva, zgodana i šarmantna, ali nikad više od toga. Hoćeš li me ikad ostaviti na miru? Razmišljao sam pregledavajući najnovije vijesti na raznim internet portalima. Dosadna je,naporna i ne zanimljiva. Dobra za zabavu, ali ništa više.
Cijelo sam jutro proveo tražeći stare prijetelje na Facebooku. Izgubio sam kontakt s mnogima za vrijeme studija. Ubrzo je ekran mog laptopa bio pretrpan razgovorima. Sve odreda pripadnice ženskog roda koje su bile oduševljenje mojim povratkom u grad, ali i stausom. Samac.Uvijek sam bio iznimno poželjan. Čak i u srednjoj školi mogao sam birati curu koju sam htio, ali bih se sa svakom poigrao i krenuo dalje. Moji prijatelji su kiptjeli od ljubomore. Moja tajnovitost i ne zainteresiranost uz duboke oči, poželjne usne i potpuno definirano tijelo činilo me je pravim magnetom za žene. To je Sašino objašnjenje moje privlačnosti. No, mene to nije oduševljavalo. Mogao sam dobiti svaku ženu koju sam poželio,ali nisam želio nijednu.Jutro mi je brzo prošlo u beznačajnim razgovorima i zavođenju, mojem omiljenom sportu.
Odavno nisam vidio staru ekipu razmišljao sam spremajući se. Obukao sam kaki hlače, crnu majicu, uzeo ručnik, stavio ga oko vrata, uzeo raybanke, bez kojih ne izlazim iz kuće i krenuo na druženje s prijateljima. Na ulici ispred kuće, bio je parkiran moj crni Kawasaki. Još jedan razlog zbog kojeg volim ljeto. Oduvijek sam volio brzinu i adrenalin. Ovisan sam o njoj.
Do plaže mi je trebalo pet minuta, unatoč gužvi na cesti. Zaboravio sam na prednosti malog grada. Spustio sam se motorom skoro na samu plažu. Stajao sam na vrhu skalina koji su se spuštali prema plaži. Plaža je bila mala i zapravo odavala dojam intimnosti. Pogled mi je pao na stijene s kojih sam toliko puta skakao, na špilju i odmah sam se sjetio svih cura koje sam tamo dovodio, na plivalište na kojem sam odigrao toliko vaterpolo utakmica.
Naravno dečki su već bili na plaži. I naravno već su se motali oko cura, naših cura. A to je značilo da je Nora tu.
"Sin razmetni se vratio kući", derao se Marko vidjevši da im dolazim u susret.
Na Norinom licu je sad blistao osmijeh, koji me naprosto izbacivao iz takta.
"Pa vrijeme je da se i ja kao stari momak vratim kući."
"Cure, vruće je. Idemo li u more? Pustimo njih i njihove lovačke priče na miru. Nora, ideš li?" Saša joj je pružila ruku i odvukla u more. Saša je moja najbolja prijateljica. Uvijek mi je čuvala leđa. Očito se ta praksa nastavlja i sad. Očito je odlučila maknuti Noru od mene vidjevši izraz mog lica.
"I onda? Ti i Nora? Ili ne? Stari, pa to postaje smiješno. Očito je da još uvijek trza na tebe."
"Znam, Borna. To je žalosno. Mislio sam da ju je konačno prošlo. Nismo smo se vidjeli tri godine. Povremeno smo razmijenili neki mail, ali ništa više. Jedan od razloga zbog koji sam otišao u Dublin bila je ona. Ne mogu vjerovati da ovo još traje."
"Zorane, dijelom si ti kriv. Nisi smio dopustit da se dogodi ona noć prije tvog odlaska. To joj je nekako dalo nadu."
"Kriv sam, ali to je za mene bila čista fizička privlačnost. Ništa više. Niti će ikad biti išta više. Ne interesira me ni najmanje. Nema ništa što ja tražim. Ima dobro tijelo, ali ništa više."
"Mi to znamo, ali to trebaš objasniti njoj.", izgovorio je Igor uz duboki uzdisaj.
"Je li ona bila s kim u vezi ove tri godine?"
"Bila su neka dva tipa. Ništa ozbiljno. Iskoristila ih je. Izvukla nekoliko skupih krpica, skupih večerica, hvalila se njima, ali na kraju im je dala košaricu.“
„Ne znam. Morat ću to riješiti. Ne želim imati takav uteg oko vrata. Došao sam se odmoriti i zabaviti. Ne tražim suprugu, dvoje djece i zlatnog retrivera.“
„No dobro. Dosta je bilo tog sumornog razgovora. More. Odmah.“
S tim riječima zajuruli smo se u more, kao što to uvijek činimo, utrkivajući se do bova. Natjecateljski duh. Ne možemo pobjeći od toga.
„Idemo na stijene? Malo adrenalin?“
Prijedlog je bio odmah prihvaćen. Cilj skakanja, naravno, nije bio adrenalin. Plaža je bila puna zgodnih cura koje je trebalo zadiviti, a ne postoji bolji način od skakanja s petnaestmetarske stijene. Popevši se, pregledali smo cijelu plažu, ugledavši naše cure, očiju uperenih u nas. Naravno, Nora mi je mahala.
„Zorane, pogledaj kako te Nora milo gleda. Možda bi mogao nezgodno skočiti, iščašiti zglob. Norica bi te sigurno njegovala.“
„Igore, daj zašuti!“ ton mog glasa bio je osoran.
Dok smo se mi tako natezali, premišljali oko skoka, iza nas se pojavila nama nepoznata djevojka. Mlađa od nas, dosta mlađa. Duga plava, mokra kosa sezala joj je do sredine leđa. Nosila je gornji dio crnog bikinija i kratke crne hlačice.
„Momci, hoćete li više skočiti ili ne? Nemam cijeli dan. A vi se tu dvoumite. Ili skočite ili pustite mene da skočim.“
Pomaknuli smo se. Stala je na rub stijene. Osmijehnula se.Na jedan trenutak njene zelene oči zagledale su se u moje.
„Curice, drugi put kad budete skakali dovedite tatu da vas drži za ruku. Ovaj sport je samo da velike dečke. I pokoju curu.“, njen glas je bio pun arogancije koju se nije trudila sakriti. Arogancija joj je savršeno pristajala, očitvala se u svakom njenom pokretu. Izgovorivši to otisnula se u zrak. Igor je odmah počeo zanovjetati i skočio je odmah za njom. Njegov primjer slijedili su Marko i Borna. Ja sam pratio njen obris ispod mora dok nije došao red na mene.
Ostatak tog popodneva proveo sam pregledavajući svaki kutak plaže. Nje nije bilo nigdje. Dečki su pokušavali osvojit neke stranjkinje. Igor je kao i uvijek imao najviše uspjeha. Nora je bila oduševljena i nije prestajala mljeti o skoku. Nije me bilo briga za nju. Ponašao sam se u granicama pristojnosti. Nori je i to bilo dovoljno. Nori je sve dovoljno.
Tu noć ponovno nisam mogao spavati. Mučila me vrućina. Probudile su me zelene oči.
|
|