ponedjeljak, 25.12.2006.

Don Carlos

Meni najbolja opera ikad napisana... Toliko bi mogao pričati o njoj da jednostavno ne znam odakle da počnem... To remek-djelo talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija prvi je put izvedeno u pariškoj operi 1867. godine, ali ga je u sljedećih desetak godina Verdi nekoliko puta prepravljao i mijenjao; problem je bio u trajanju opere. Naime, Don Carlos je njegova najdulja opera, a vjerojatno spada i među najdulje opere na svijetu; za tih pet činova skladano je više od četiri sata glazbe (sada traje 4 sata, a zamislite koliko je tek prije trajala na prvoj izvedbi da je Verdi kasnije trebao izbacivati neke djelove, uključujući i balet). Međutim, bilo bi i više nego pogrešno zaključiti da je zbog toga dosadna ili naporna (osim za orkestar, njima stvarno nije lako): radnja se iznimno lako prati a nije preočita, zanimljiva je i imate osjećaj kao da gledate neki malo stariji film; nema upornog ponavljanja dva stiha koji su ukrašeni melizmima i drugim glazbenim ukrasima kao što je to inače običaj, svaka arija je prepuna značenja i iz nje možemo saznati jako puno o stanju samog lika, a da pri tome ne osjetimo potrebu da viknemo: "OK, shvatili smo da si deprimiran, idemo sad dalje..." Ovo nije opera u kojoj su osjećaji tako jednostavno plitki, da se dvoje vole, treći ih mrzi i to je to... Svaki lik je u konfliktu sam sa sobom, sukobljavaju se njegove želje i ono što bi trebao učiniti, u arijama se tako jasno osjeti ta neodlučnost, razmišljanje, čovjeku postane jasno da osjećaji nisu toliko površinski kako se očekivalo... A sve je to pak na savršen način ukomponirano u radnju koja objašnjava stanja i razmišljanja pojedinih likova, a razrađuje i neka pitanja koje ne možemo vezati samo za operu nego nas potaknu da ih razmotrimo i u današnjem svjetlu. Verdi se u to vrijeme već bio povukao iz svijeta glazbe i nije više tako aktivno skladao, kad su mu došli poslanici iz Francuske (poslao ih je sam Napoleon III.) i zatražili od njega operu; Verdi i sam kaže kako je razmišljao da ih odbije, ali kad je čuo ponudu do kraja ipak je pristao jer je iznos koji su nudili bio ogroman. I tako se Verdi dao na posao, odlučan da napravi nešto vrijedno i kvalitetno; Don Carlos je dobar primjer da pravi majstori mogu napraviti vrhunsko djelo i po narudžbi jer uvijek imaju negdje pohranjene rezervne ideje i malo inspiracije. Kao predložak za operu uzeta je Schillerova drama "Don Carlo, Infant von Spanien", a pošto je narudžba bila iz Francuske Joseph Méry je odmah počeo pripremati libretto na francuskom.
Glazbeni se kritičari slažu da je Don Carlos najdepresivnija i najmračnija Verdijeva opera; nikad do sad Verdi nije ovako obrađivao egzistencijalističke teme, pisao glazbu punu prikrivene tuge i melankolije, i pružio ovako mistični završetak. Mnogi smatraju da je to posljedica unutarnje krize koja je Verdija mučila u to vrijeme, kad je već polako napuštao zrele godine i kad mu se bližila starost, a svijet oko njega se rapidno mijenjao, moguće je da se Verdi u tim trenucima osjećao kao i glavni lik opere koje je pisao. Pomislit ćete da je taj glavni lik bio toliko spominjani Don Carlos, međutim, varat ćete se; glavni lik ove opere je njegov otac, španjolski kralj Filip II., te iako je u središtu zapravo tragična ljubavna priča njegova sina Carlosa i frnacuske princeze Elizabete, opće je prihvaćeno da je Filip II. ovdje glavni tragičar i nositelj radnje.

Toliko u uvodu, sad ću pokušat tu dugačku operu nekako recenzirat, ukratko prepričat i pokazat koji mi se djelovi čine najimpresivniji. Slušao sam je par puta na gramofonu ali onda me se nije toliko dojmila, bila je to talijanska verzija, nisam bio upućen u priču i malo sam toga razumio. Onda je, pred nekih pet-šest godina, bila prikazivana na Operi Box i stara se sjetila da je snimi; bila je to stvarno vrhunska izvedba, poznati izvođači, savršena scenografija i kostimografija, orkestar kako treba, sve savršeno… Problem je nastao pred neke dvije godine kad mi je od slinog gledanja (a to mi je i onda bila najdraža opera i jako sam je često gledao) pukla vrpca na video-kazeti, tako da sam kupio DVD, ali to više nije bila ona izvedba i bilo sam lagano razočaran. Pokušao sam nać bilo što od izvedbe koja mi se toliko urezala u sjećanje, ali našao sam samo jedan jedini komadić na YouTube-u… Ne znam sad kako da počnem...

Pa ovako, 1568. je godina i upravo je završio dugotrajni rat između Francuske i Španjolske; kao znak mira francuska će se princeza Elizabeta udati za španjolskog princa Carlosa. Budući mladneci se još nikad nisu vidjeli, večer je i vojskovođe upravo zaključuju dogovor i raspravljaju o detaljima, a Elizabeta u pratnji svog paža šeta parkovima i razmišlja kako će već sutra napustiti ovo mjesto i otići u napoznatu zemlju s nepoznatim čovjekom. Pozornica je jednostavno uređena, nema drveća, grmova i sličnih nepotrebnih stvari, samo nešto malo lišća po podu i vatre slavlja u pozadini. Prilazi im stranac i predstavlja se kao čovjek u pratnji pricna Carlosa – međutim, to je Carlos koji ovako želi upoznati svoju zaručnicu; paž odlazi, a oni nastavljaju šetnju razgovarajući o raznim stvarima. Bitno je naglasiti da to nije recitativ kakav je karakterističan za Mozartove opere, dakle samo dvoje ljudi i tu i tamo par tonova na klaviru; ovo je Verdi, stvari ne mogu biti tako jednostavne, da definitivno ne odgovaraju atmosferi. On inzistira na pjevanju, a uz glasove stavlja i cijeli orkestar, pogotovo gudače koji savršeno izražavaju emocije i stanje likova, pogotovo isčekivanje i nervozu koja je u to vrijeme prisutna kod Elizabete. Ona je sada u bijeloj haljini, a Carlos u crnom, kao i uvijek. Jedan od razloga zbog kojeg je ovo najmračnija Verdijeva opera bila bi i scenografija; svi, ali apsolutno svi muški likovi su kroz cijelu operu odjeveni u crno, kao i princeza Eboli, dok je Elizabeta u prvom činu u bijeloj haljini, u drugom i trećem u crvenoj, a u zadnja dva također u crnoj; ovo na neki način simbolizira promjenu i svježinu koju je ona unijela u španjolsku svakodnevnicu; među svim tim crnim odjelima jedna crvena haljina jasno simbolizira koliko ona zapravo odskače od tamošnjeg svijeta, a istovremeno pokazuje kako je bilo samoj Elizabeti, odvojenoj od doma i stavljenoj u jednu takvu crnu, monotonu sredinu. Kako bilo, Carlos joj na kraju otkriva svoj identitet i prije nego stigne doći sebi nastavlja: "Carlo son io… e t’amo!" Ona mu priznaje da i ona voli njega (već je sad svakom pesimistu jasno da je ovo predobro da bi potrajalo), čuju se topovi u daljini, sklopljen je mir. Naugodno ih iznenađenje dočeka kad, gotovo zagrljeni, prilaze ljudima koji slave i saznaju da Elizabeta nije dana Carlosu, nego njegovu ocu Filipu, španjolskom kralju. Da stvar bude gora, nude joj priliku od odbije (iako to i nije neka prilika jer je bilo posve nezamislivo da su usudi učiniti nešto takvo), Elizabeta razmišlja i onda ide jedan prekrasan dio, oko nje se okupljaju francuske plemkinje (sve sami soprani) i pjevaju:
Accettate Elizabetta
La man che v’offre il re:
Pieta! La pace avrem
Alfin! Pieta di noi!
"Primite, Elizabeta, Filipa za muža. Mir. Mir želimo, smilujte nam se." Neću doslovno prevodit, jako bi loše zvučalo, a i ovako se ništa od smisla ne gubi (inače nisam neki ekspert što se talijanskog ili francuskog tiče, samo se sjećam svih titlova s one nikad prežaljene video-kazete). Elizabeta zbog višeg dobra odgovara potvrdno, povorka odlazi, polako se gase svjetla, Carlos ostaje sam; pred nekoliko minuta bio je najsretniji čovjek na svijetu, sad je najtužniji.

Drugi čin počinje u samostanu Sv. Augusta, ispred grobnice Karla V., najmoćnijeg španjolskog kralja, Filipova oca (i Carlosova djeda). Carlos sjedi u mraku i razmišlja, dok zbor svećenika u pozadini tiho pjeva, uklapajui pjesmu u taj mrak i monumentalnost grobnice…
Carlo il sommo imperatore
Non e piu che muta polve:
Del celeste suo fattore
L’alma altera or trema al pie.
"Karlo V, car uzvišeni, sad ja samo prah i pepeo, a duša njegova, slaba i umorna, sad dršće pred Gospodinom." Za one koji nisu odmah iz godine kad se radnja odvija povezali, ovo je vrijeme kad se u Španjolskoj provodit rekonkvista i zato je utjecaj Crkve toliko jak; bitno je to imati na umu jer će buduća radnja u više navrata ovisiti o tom snažnom utjecaju Crkve i Velikog Inkvizitora. Carlos pjeva kako je izgubio svoju voljenu, prisjeća se susreta u francuskim parkovima, a sad su oboje nesretni, ona će se udati za njegova oca, čovjeka kojeg ne voli, i svaki će dan ovoje patiti prisjećajući se kako su mogli biti sretni. Njegov tužni napjev jenjava, a zamjenjuje ga snažan glas koji dolazi iz grobnice, glas Karla V. - "Sine moj, boli ove zemlje, pratit će nas i na ovom svetom mjestu. Mir kojem se tvoje srce nada nalazi se samo uz Boga."
Ulazi markiz Rodrigo Posa, Carlosov najbolji prijatelj, španjolski plemić koji se upravo vratio s vojig pohoda u Flandriji; on preklinje Carlosa da nešto učini za tu potlačenu zamlju koju španjolska kruna uništava samo jer njeni stanovnici nisu katolici već protestanti. Odmah po susretu ova dvojica pjevaju jedan od najljepših deuta prijateljstva, pjesmu koja je puna uzajamne ljubavi, razumjevanja i sličnosti, ali odlučnosti i snage, tako da na kraju prerasta u zakletvu:
Dio che
Nell’alma infondere
Amor volesti e speme,
Desio nel core accendere
Tu dei di libertŕ.
Giuriam insiem di vivere
E di morire insieme;
In terra, in ciel congiungere
Ci puň la tua bontŕ.
"Bože, u naša si srca usadio dvije iskre jednog plamena, jednu ljubav uzvišenu, ljubav prema slobodi. Spojio si naša srca kao srca dvojice braće, prihvati našu zakletvu, umrijet ćemo voljeći se!".

… Precjenio sam se, nemam vremena da sve napišem ovako kao sam počeo… Treći ću čin zato bitno skratiti jer bi ga do Nove godine pisao, a na žalost imam i pametnijeg posla. Početak je u vrtu ispred palače, ljetni je da i princeza Eboli je sa prijateljicama izašla na zrak, pjevaju i plešu u hladovini borova, kasnije im se pridružje Elizabeta, ali u njoj više nema veselja ni radosti, nema ničeg sličnog s tim ljudima, ima samo jednu prijateljicu koju je dovela iz Francuske. Eboli je inače poprilično naočita mlada dama (nije princeza, ali je tako zvou), zaljubljena u Carlosa i nada se da će joj on prije ili kasnije uzvratiti ljubav (a dok je ne uzvrati, zašto se ne bi zabavljala).

Plemkinje se polako razilaze i na kraju ostaje sama kraljica, i onda joj prilazi njen bivši zaručnik. Carlos joj izjavljuje ljubav i opisuje svoju patnju ("Škrto mi je nebo dalo samo jedan dan, a on je prošao tako brzo..."), ali Elizabeta zna da je sve već gotovo i da nema izlaza, sada samo mogu trpiti do kraja života. Carlos odlazi, a ubrzo dolazi njen budući muž, Filip II. Također u crnoj odjeći, već sijede kose, on je čovjek u pedesetima koji je rano ostao bez prve žene i godinama je patio samoću kakvu samo kraljevi mogu osjećati. (Filip mi je često bio uzor u mojim pripovjestima, u svakoj u kojoj sam spominjao kako moć donosi samoću i nerazumljevanje). On se nadao (i još se uvijek nada) da će Elizabeta nekako uspjeti prekinuti tu monotonost u kojoj živi, kako će konačno s nekime moći podjeliti svoje brige i osjećaje, da će mladost i veselje kojim je ranije zračila i njemu dati snage da nastavi život, da barem prema jednoj osobi neće morati biti tako kraljevski hladan i odriješit. U mnogo prizora pokazje svoju ljubav (iako se teško primjeti, nije da stane na pozornicu i pjeva "Volim te!", to su male skrivene geste, poljubac u ruku, pogledi... Ono što ga isprva rastužuje, a kasnije i ljuti, činjenica je da umjesto da on od nje primi barem malo te životne sreće i mladosti, ona uz njega postaje umorna i tužna, te iako se trudi da mu u svemu udovolji to nije ono što je on tražio, a ono što u njoj najviše cijeni propada zbog njega samog. On je prati do palače, a tamo na ulazu razgovara s markizom Posa, svojim vazalom koji i u njemu pokušava probuditi samilost za pokoreni narod u Flandriji, ali Filip ih smatra pobunjenicima, te njihov razgovor završava svađom i Filipovom prijetnjom: "Čuvajte se mog inkvizitora! Čuvajte se…"
Kasnije princeza Eboli priznaje svoju ljubav Carlosu ali on je odbija; međutim ona shvaća da je zaljubljen u kraljicu i uvrijeđena obećaje da će mu zagorčati život. Ovdje je inače, ako se mene pita, najljepši primjer višeglasja u operi (stručnjaci kažu da je to u Rigolettu ali ono je za mene pretjerivanje), kada istovremeno pjevaju Eboli, Carlos i Posa; ona prijeti Carlosu, Rodrigo prijeti njoj, a Carlos tuguje jer je Elizabetu izložio mogućem preziru.
Treći čin završava velikom svečanošću na kojoj Filip pred okupljenim Španjolcima spaljuje pobunjenike iz Flandrije da bi pokazao kako prolaze oni koji se opiru kraljevoj i Božjoj volji. Carlos ovo više ne može trpiti, toliko je ljut na oca da ga pokušava ubiti, ali ga u tome sprečava upravo Rodrigo Posa (bitno je naglasiti da je to markiz Posa učinio iz ljubavi prema Carlosu, tj. da spasi njegovu dušu od grijeha, a i jer smatra da nasilje nije način kojim će se išta riješiti).

Četvrti je čin ipak najbolji; počinje iznimno melankoličnom arijom Filipa; sam je u svojoj kraljevskoj sobi, Elizabeta spava na bračnom krevetu a on ne može usnuti; zora je, cijelu noć nije oka sklopio, muče ga tako teške misli... I on počinje sumnjati da kraljica možda voli Carlosa, tuguje za svojom bivšom ženom koju mu je Bog tako rano oduzeo, tužan je jer ga je vlastiti sin pokušao ubiti, jer ne može više pratiti promjene novog vremena koje se događaju u svijetu, osjeća da njegovo vrijeme prolazi, a opet se ne može othrvati osjećaju da nije dovoljno živio, da mu je ta kraljevska kruna teret koji sam mora nositi... Ali najviše od svega muči ga što zna da ga Elizabeta nikad neće zavoljeti, barem ne kako bi on to želio...

Ella giammai m'amo... No, quel core chiuso č a me,
Amor per me non ha!... Amor per me non ha...
Io la rivedo ancor contemplar trista in volto
Il mio crin bianco il di che qui di Francia venne.
No, amor non ha per me!...
(Come ritornando in se stesso)
Ove son?... Quei doppier!...
Presso a finir!... L'aurora imbianca il mio veron!
Gia spunta il di. Passar veggo i miei giorni lenti!
Io sono, oh, Dio! sparai dagli occhi miei languenti!

Dormiro sol nel manto mio regal
Quando la mia giornata e giunta a sera,
Dormiro sol sotto la volta nera
La, nell' avello dell' Escurial.

Nikada me neće voljeti. Ne, to je srce zatvoreno za mene.
Za mene nema ljubavi. Ne za mene.
Vidim je opet i opet kako tužno promatra moje sijede
Vlasi onog dana kad je stigla iz Francuske.
Ne, nema ljubavi za mene...
Gdje su sada? Večer se
Bliži svršetku. Zora blijedi sjene na mom balkonu.
Već sviće dan. Spori mi dani prolaze u bdijenju.
San je, oh, Bože, nestao s mojih malaksalih ociju.

Spavatć sam, u svom kraljevskom plaštu
kad se moj dan primakne večeri
Spavat cu sam pod crnim svodom,
Ovdje u Escurialu...

Ako se mene pita, ovo je najbolji dio opere... Šteta što video kojeg sam nabavio nije s pozornice, cijela stvar tako melankolično izgleda kada vidite osobu kako sjedi u tom polumraku, bez svih onih plašteva i oprava koje je nosio kao kralj, sad se vidi koliko je on zapravo slab i malen, koliko mu je teško biti kralj...
U njegovu sobu ulazi Veliki Inkvizitor; obavještava ga da su kod markiza Pose našli papire koji upućuju na pobunjeničku djelatnosti da je zapravo Rodrigo bio iza cijelog slučaja koji se odigrao na trgu, kad ga je vlastiti sin gotovo ubio. Rodrigo je, međutim, namjerno dozvolio da kod njega pronađu te dokaze kako bi Carlosa oslobodio iz tamnice; i Filipu je teško vjerovati, ali na kraju popušta nagovaranjima Inkvizitora i pristaje da uredi ubojstvo markiza Pose.
Drugi dio čina odvija se u zatvoru; Rodrigo dolazi u posjet svom zatočenom prijatelju Carlosu, govori mi kako će uskoro biti oslobođen i moli ga da spasi Flandriju i njen potlačeni narod nakon što ga ubiju. Carlos je još zbunjen i ne shvaća o čemu mu prijatelj govori kad je na njega ispaljen hitac i Rodrigo pada, posljednji put zaklinje Carlosa da pomogne Flandrijcima, i umire.
Io morro, ma lieto in core,
Ché potei casi serbar
Alla Spagna un salvatore.
Ah... di me... non... ti... scordar...

Umirem, ali zadovoljan u srcu
Što sam na ovaj način uspio spasiti
Spasitelja Španjolske.
Ah... nemoj me zaboraviti...

Tišina... U tamnicu ulazi Filip, želi oprostiti sinu i pomiriti se, ali Carlos mu otkriva istinu, da iako je bio potpuno suprotnih stajališta Rodnigo nikad nije kovao urotu protiv krune, i da je on zapravo bio najvjerniji čovjek i najbolji prijatelj koji može postojati. Filip to zna, osjećao je to i ranije, ali je popustio nagovaranjima Inkvzitora; shvativši da uništava sve ljude koji mu žele pomoći, Filip zajedno sa sinom kleči pored tijela mrtvog Rodriga i zajedno pjevaju prekrasnu tužaljku; jako mi je drago što sam barem za ovaj dio uspio naći pravi video, tj. onaj iz famozne izvedbe koju toliko obožavam. Odmah se primjeti koliko ulogu mrak i sjene igraju u stvaranju atmosfere, kostimografija je iznimno jednostavna ali ni ne treba bolje, sve savršeno...

Opera završava pred grobnicom Karla V., kamo je Carlos već kontemplirao u drugom činu. Tu se nalaze Carlos i Elizabeta, ali više ih ne veže nikakva svjetovna, posesivna ljubav; oboje znaju da je to sada nemoguće, da moraju odbaciti nadu i živjeti dalje bez nje, ne smiju odustati zbog uspomene na Rodriga, njega čeka narod u Flandriji koji treba spasiti, nju bračni okovi. Drže se za ruke i zadnji put zajedno pjevaju, gotovo jednako tužno i melankolično kao što je Filip prije pjevao:

Ma lassu ci vedremo in un mondo migliore,
Dell’avvenire eterno suonan per noi gia l’ore;
E la noi troverem nel grembo del Signor
Il sospirato ben che fugge in terra Ognor!
In tal di, che per noi non avra piu domani,
Tutti i nuomi scordiam degli affetti profani.

Jednom ćemo se ponovno susresti na nekom boljem svijetu,
Gdje vječnost bez kraja označava sam početak.
I tamo ćemo, pred prijestoljem Gospodina,
Naći ono što nam ovdje toliko nedostaje, a zove se ljubav.

Završavaju pjesmu kada dolaze Filip i straža da ih zauvijek rastave i Carlosa bace pred inkvizicijski sud, ali tad se otvaraju vrata groba Karla V. i iz grobnice se čuje poznati glas: "Sine moj, boli ove zemlje, pratit će nas i na ovom svetom mjestu. Mir kojem se tvoje srce nada nalazi se samo uz Boga." Don Carlos ulazi u grobnicu i vrata se zatvaraju za njime, ostali gledaju u čudu... Nema nekog upečatljivog glazbenog završetka, glazba jednostavno postaje sve tiše i na kraju nestaje, a pozornicu proguta tama.

Imam osjećaj da sam ovo jako loše napisao, valjda ću nać volje da to editiram nekoliko puta dok ne bude kako treba... Teško je na ovakav način, uz organičene video materijale i malo vremena, opisati nešto tako veličanstveno kao što je ova opera... Kako bilo, javit ću kad bude igrala u kazalištu tako da ste svi pozvani... Idem sad spavat, budan sam cijelu noć... Još jednom sretan Božić želim...

- 07:59 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2006.

David Hume

Čitate li "Povijest filozofije" Borisa Kalina vjerojatno ćete steći dojam da je John Locke najvažniji predstavnik empirizma i britanske filozofije tog vremena; isto tako, u knjizi iz povijesti (za gimnazije) kamo se ukratko spominje empirizam navodi se samo Locke. Nije da imam nešto protiv njega, štoviše slažem se da je začetnik modernog empirizma i epistemologije, ali kao glavnog predstavnika britanske filozofije, barem što se ovih smjerova tiče (ali i općenito), trebalo bi se prema mom mišljenju i mišljenjima drugih filozofa ipak staviti Davida Humea.
Rođen u Edinburgu 1711.godine Hume je jako brzo ostao bez oca te se o njemu brinula majka koja se potrudila da joj sinovi dobiju što bolje obrazovanje, tako da kad je njegov stariji brat krenuo na sveučilište David mu se pridružio, iako je onda imao samo 12 godina. Obitelj se nadala da će postati državni činovnik, odvjetnik ili naći neki drugi dobro plaćeni posao, ali Humea su više zanimale književnost i filozofija. U mladosti je bio poprilično osamljen dok se bavio filozofskim pitanjima i zato je proživljavao određenu psihološku krizu, da bi se naposlijetku odselio u Francusku i tamo nastavio s razmišljanjima i napisao svoju "Raspravu o ljudskoj prirodi" (Treatise of Human Nature, 1739). Međutim, izdavač je djelo preprevio prema vlastitom nahođenju, izbacivši mnoge ključne djelove i objašnjenja, tako da je djelo neslavno završilo i nije prepoznato među engleskim filozofima tog vremena. Hume putuje Europom kao engleski diplomat, i za svog boravka u Italiji dovršava "Istraživanje o ljudskom razumu" (An Enquiry Concerning Human Understanding, 1748) i "Istraživanje o principima morala" (An Enquiry Concerning the Principles of Morals, 1751). Vrativši se u domovinu sudjelovao je u pisanju "Povijesti Engleske", knjige koja mu je donijela veliku zaradu tako da se više nije trebao brinuti o financijskim pitanjima i mogao se kompletno posvetiti filozofiji. Međutim, njegov naglašeni ateizam privukao je brojne kritike Crkve koja se trudila da uništi ugled svih njegovih djela, tako da ni sad Hume nije našao svoj mir već se stalno morao braniti od napada na njegov rad. Neko je vrijeme boravio u Francuskoj gdje se upoznao s Jean-Jacques Rousseauom; međutim, to je prijateljstvo bilo kratkog vijeka pošto je paranoični Rousseau bio uvjeren da Hume radi na nekoj uroti protiv njega. Hume umire od raka 1779.godine, bolest prihvativši mirno kao što je prihvaćao i sve nedaće za života, a njegovo zadnje dijelo, "Dijalozi o prirodnoj religiji" (The Dialogues Concerning Natural Religion) izdano je tri godine nakon njegove smrti.

Možemo reći da ja Locke postavio temelje empirizma, ali on kao da nije bio dovoljno hrabar da empirizam razvije do kraja i suoči se s njegovim posljedicama i problemima. Locke je tvrdio kako je razum tabula rasa i kako je iskustvo jedini izvor spoznaje, uz to zastupajući implicitnost znanja (da znanje za koje ne znamo nije znanje), što će mu kasnije onemogućiti bijeg u eksternalizam i izložiti argumentima skeptika. Ono što je Lock zapravo započeo bio je veoma blagi, gotovo možemo reći optimistični empirizam; pošto je iskustvo izvor spoznaje, a skeptici su dokazali da nas iskustvo ponekad vara, moguće je i da smo ponekad u krivu. Međutim, smatra Locke, što imamo više iskustva i što jasnije shvaćamo stvari to je manja vjerojatnost da se varamo, tako da možemo reći da uglavnom znamo, a ako i ne znamo na dobrom smo putu da saznamo; i loše je objašnjenje (ukoliko je barem djelomično točno) bolje od nikakvog.
Na Locka se nadovezuju George Berkeley i David Hume, pokazujući kamo nas zapravo empirizam vodi; Barkeley će pokazati da, ukoliko vjerujemo da postoje duh i tijelo, te ako prihvaćamo empirizam, zapravo trebamo negirati postojanje materijalnog svijeta, a Hume će pak empirizam razviti do krajnjeg skepticima. Međutim, mora se naglasiti da su obojica bili empiristi iako su sami smislili najbolje argumente protiv empirizma; cilj im je bio otkriti probleme i ukloniti ih, kao što je sam Hume rekao: Najbolje sredstvo da se izbjegne neprilika jest nepretenciznost, i štoviše otkrivanje teškoća samima sebi prije nego nam netko drugi na njih ukaže. Na taj način mi iz našeg vlastitog neznanja možemo napraviti neku vrst zasluge.
Dok antički i kartezijanski skeptici pokazuju kako naša vjerovanja za koja mislimo da su istinita zapravo mogu biti pogrešna, Hume se (slično kao i Agripa ranije, ali s potpuno drugačijim pristupom) okomljuje na sam proces donošenja bilo kakvih vjerovanja u vanjskom svijetu. Neću sad previše ulaziti u tu temu jer će više o njoj biti u samoj obradi "Istraživanja o ljudskom razumu", samo ću spomenut da je Hume imao snažan utjecaj na Immanuela Kanta ("Ja priznajem otvoreno: sjećanje na Davida Humea bilo je upravo ono što me je prije mnogo godina najprije trglo iz dogmatičkog drijemeža i mojim istraživanjima na polju spekulativne filozofije dalo posve drugi pravac."), Arthura Schopenhauera i još hrpu drugih filozofa, kao i na Charlesa Darwina i neke druge znanstvenike.

Istraživanje o ljudskom razumu vjerojatno je najznačajnije Humeovo djelo s područja epistemologije; ja ću ovdje prikazati samo 4. odjeljak jer bi objašnjavanje cijele knjige uzelo puno vremena i meni za pisanje i onima koji su dovoljno uporni u čitanju da su stigli do ovdje, a uz to mislim da je taj odjeljak ključan i da sadrži samu bit djela.
Hume počinje uvodom kako se svi predmeti ljudskog uma mogu podijeliti na dvije skupine: u odnose ideja (sve tvrdnje koje su intuitivno ili demonstrativno jasne, kao što je slučaj u geometriji i aritmetici, kamo se teze mogu otkriti samo misaonom radnjom – primjerice teza da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad katetama) i činjenice (teze čija istinitost nije očigledna, tj. zamislivo je i suprotno od onog što je; tvrdnja da sutra sunce neće izaći nije nužno ni istinita ni lažna jer možemo jednako lako zamisliti da sunce izađe i da ne izađe). Za razliku od prošlih filozofa Hume svoje istraživanje usmjerava prema prirodi zaključivanja; jasno je da samim promatranjem ne možemo spoznati ništa van naše percepcije; tj. ne možemo spoznati neki opći zakon. Ako kamen koji bacimo u zrak padne na zemlju mi možemo percepcijom biti svjesni da je upravo taj kamen upravo u tim uvjetima nakon što smo ga bacili u zrak prije ili kasnije pao na zemlju, ali ne možemo samo percepcijom znati da će svaki predmet koji bacimo u zrak također pasti na zemlju, potreban je nekakav oblik zaključivanja kojim ćemo doći do takve opće važeće spoznaje. Hume nastavlja da se svo zaključivanje o činjenicama temelji na odnosu uzroka i posljedice; bez takvog zaključivanja malo što bi mogli znati o svijetu osim ispraznih podataka koje dobivamo percepcijom. Primjerice, nađemo li na pustom otoku negdje u Tihom oceanu sat, odmah ćemo zaključiti su na tom otoku ranije bili ljudi. Mi konstantno pretpostavljamo da postoji neka veza između sadašnje činjenice i one koja se iz nje izvodi; naposljetku, kad te veza ne bi postojala samo bi zaključivanje bilo besmisleno.
Hume sad radi prvi veliki korak, on tvrdi da znanje o odnosu uzrok-posljedica ne možemo dobiti zaključivanjem a priori, nego samo i isključivo iz našeg iskustva. Pokažemo li čovjeku neki potpuno novi predmet on neće, ma kako bio intelektualno razvijen, biti u stanju da otkrije bilo koje od njegovih uzroka i posljedica. Adam nikako nije mogao da, iz prozirnosti i tekućeg stanja vode, zaključi da se u njoj može utopiti, ne bez nekog iskustva koje je ranije stekao. Svojstvima koja su dostupna osjetilima nikada ni jedan predmet ne otkriva uzroke koji su ga proizveli, kao ni posljedice koje će iz njega proizaći: niti može naš um bez pomoći iskustva ikad izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj egzistenciji i činjenicama.
Nekima je ovo dosta teško prihvatiti, da ne možemo bez iskustva zaključiti, primjerice, da će se kada jedna kugla za biljar udari u drugu prva zaustaviti, a druga nastaviti kretanje u određenom smjeru… Na neki način to nam i izgleda toliko jasno da mislimo da to možemo zaključiti čisto razumski, ali Hume nas tu upozorava da griješimo; takav zaključak ne izvodimo pomoću razuma nego iz navike (dakle, iskustva), koja je ovdje toliko jaka da je gotovo ne primjećujemo. Međutim, moguće je da prilikom udara kugle u kuglu obije ostanu stajati, ali da se ova prva odbije natrag odakle je došla; jedino što nam govori da će se prva zaustaviti, a druga nastaviti gibanje je navika, tj. iskustvo. Ni najtočnijim istraživanjem ni ispitivanjem duh nikada ne može naći posljedicu u pretpostavljenom uzroku, jer je posljedica potpuno različita od uzroka, pa se dakle u njemu ne može otkriti.
Problem sad nastaje kada Hume tvrdi da to iskustvo nije dovoljno dobro da bi na temelju nega mogli zaključiti išta o odnosu uzroka i posljedice. Kada više puta vidimo da jednu stvar prati druga mi automatski među njima postavljamo uzročno-posljedičnu vezu, ali mi nemamo nikakvo pravo da tako daleko zaključujemo. Mi nismo spoznali samu bit te veze, mislimo da spoznali smo samo materijalnu implikaciju, ako p onda q. Taj smo zaključak izveli iz iskustva, dakle promatranjem, a logički gledano to bi bila indukcija, zaključujemo iz pojedinačnog prema općem; ako svaki put u 100 milijuna primjera jedna kugla nakon udara stane, a druga se nastavi gibati, zaključujemo da će se svaki put kad dođe do udara biljarskih kugli biti ista posljedica. I sada ide sama bit Humeovog prigovora; znamo da je indukcija logički nepouzdana i da daje zaključke koji su samo vjerojatni, nikad potpuno sigurni, osim ukoliko nije uključen ukupan maksimalni skup premisa.

-> Učenik br. 1 prolazi s 5.
-> Učenik br. 2 prolazi s 5.
-> Učenik br. 3 prolazi s 5.
-> Učenici 1, 2 i 3 su neki od učenika u razredu.
.'. Dakle, svi učenici u razredu prolaze s 5.

Jasno je da je gore navedeni zaključak samo djelomično točan, tj. da daje određenu vjerojatnost, ali nikad ne može biti posve siguran sve dok ne navedemo sve učenike u razredu, ili dok četvrtu premisu ne promjenimo u "Učenici 1, 2 i 3 su svi učenici u razredu". Međutim, broj pokusa koji možemo napraviti je beskonačan; ni nakon što je 100 milijuna puta jedna kugla svoje kretanje prenesla na drugu ne možemo reći da je to sve i da smo obradili sve primjere, broj pokusa koje možemo izvesti je beskonačan. Ovdje je Locke stao i zaključio da nikad ne možemo u nešto iz iskustva biti potpuno sigurni, ali imamo pravo nekoj takvoj činjenici dodjeliti veću ili manju vjerojatnost. Ako smo tisuću puta bacili kamen u zrak i on je svaki put pao imamo određeno pravo vjerovati da će i tisuću i prvi put kamen pasti kad ga bacimo. Isto tako, ako otiđemo kad vračare i ona nam prorekne sudbinu, i tako 4 puta za redom pogodi što će nam se dan kasnije dogoditi, mi također imamo pravo vjerovati toj vračari, ali daleko manje nego što vjerujemo da će kamen pasti kad ga bacimo, jer je broj pokušaja i provjera daleko manji (4:1000). Locke se tu zaustavlja, ali Hume ide dalje.
Odakle nama pravo da zaključimo da je zakon gravitacije vjerojatniji nego vračara? Ili općenito, odakle nam pravo da indukciji u bilo kojem slučaju dodjelimo određenu vjerojatnost? Pa jasno, reći ćemo da nam se do sad svaki put kad smo zaključivali pomoću indukcije ako je vjerojatnost bila dovoljno velika (kao, recimo, vjerojatnost da će kamen kojeg bacimo pasti) ispostavilo da smo bili u pravu. Možda istina, reći će Hume, ali jesmo li prošli sve moguće situacije u kojima nam se pokalazo da je indukcija ispravna? Pa onako, prešli smo ih jako puno za života, jasno da nismo prešli sve moguće… I sada Hume postavlja ključno pitanje: Kako možemo indukciju opravdavati indukcijom? To što vjerujemo u inducirano vjerovanje da će bačeni kamen pasti opravdavamo indukcijom iz svih mogućih primjera u kojima je stvarno bilo tako. Ali to je cirkularni argument, logički doduše ispravan ali potpuno neprimjenjiv. Samo da ukratko objasnim, cirkularni argument je onaj koji se vrti u krug, pretpostavlja jednu premisu, donosi zaključak i onda iz tog zaključka donosi tu istu premisu kojom smo došli do zaključka, i tako je opravdava. Primjerice, "Bog postoji jer tako piše u Bibliji, a u Bibliji piše istina jer Bog ne bi dopustio da u svetoj knjizi pišu laži, dakle Bog postoji." bio bi cirkularan argument; ako arguemnt zamislimo kao kuću u kojoj su početne premise temelji, a zaključak krov, ovo bi bila kuća koja lebdi u zraku…

Ovim gore argumentom o neopravdanosti zaključaka indukcije Hume svoj skepticizam dovodi do krajnjih granica; prema tom argumentu sve što nam donosi znanost, sve što nam donosi iskustvo, svo naše zaključivanje o činjenicama je zapravo neopravdano. A opet, Hume ne odustaje od empirizma, smatra ovo samo jednom od njegovih slabosti na koje budući filozofi moraju naći adekvatan odgovor.

Neću pisat više jer nemam vremena, iako sumnjam da je netko čitao cijeli tekst nadam se da ste barem iz naslova saznali da u engleskom empirizmu postoji još velikih imena uz Johna Lockea. Isto tako, pošto je danas Badnjak želim sretan Božić svima, bez obzira slavite ga ili ne; ukoliko kao i ja ne slavite sretan vam 25.XII.

- 18:26 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 20.12.2006.

Earl Grey

Earl Grey, meni osobno najdraži od svih čajeva, stoljećima se pio u Kini iako je zapadu otkriven tek sredinom 19. stoljeća. Da odmah razjasnim, Earl Grey može biti podvrsta crnog, zelenog ili bijelog čaja, dakle stvar nije u samoj biljci od koje se čaj radi nego u posebnim eteričnim uljima koja se kasnije dodaju. U praksi se može slobodno reći da je Earl Grey crni čaj; većinom se proizbodi kao takav, a zelenog piju poglavito Kinezi, i meni osobno nema dobar okus, iako volim zeleni čaj bez dodataka. Što se bijelog čaja tiče moram priznati da nisam probao tu kombinaciju pošto je u hrvatskim trgovinama on još slabo rasprostranjen, ali ne očekujem previše jer uz karakterističan okus glavna karakteristika pravog Earl Greya je i određena snaga i težina, kao kad popijete kavu, a ne lepršavost i blag okus kakvog imaju bijeli čajevi.

Pa da sad razjasnim što je zajedničko svim tim čajevima i što ih čini toliko posebnima; posebni dodatak su eterična ulja bergamota (Citrus aurantium subsp. Bergamia), biljke slične limunu koja se danas najviše uzgaja u Italiji, nešto manje u Argentini i Brazilu. Eterična se ulja dobivaju od kore plodova, a imaju različitu upotrebu, koriste se u prehrambenoj industriji i u aromaterapiji za suzbijanje depresije (ovo sad prvi put čitam, nisam imao pojma da je taj čaj toliko koristan). Između ostalog, ulja bergamota koriste se i za poticanje rasta kose (ni ovo nisam znao, super). Ima on, doduše, i svojih loših strana, primjerice uzrokuje pretjeranu osjetljivost oči na svijetlo, kao i probleme u apsorbaciji kalija u organizam. Ali zaboravimo sve ovo, pijem ga zbog okusa a ne korisnih i štetnih svojstava, iako je zanimljivo saznat i to...

Prema priči zapad je ovaj poseban čaj otkrio preko britanskog premijera Charlesa Greya (koji je nosio titulu Earl Grey, odatle ime); on ga je prvi put pio na nekom diplomatskom sastanku s nekim kineskim službenikom, a pošto se premijeru čaj svidio odlučio ga je ponuditi na svim budućim sastancima. Tako se pročulo da premijer Grey ima nekakav izvrstan čaj, a nakon sastanka s nekim od vodećih ljudi Twiningsa, britanske tvrtke za proizvodnju i preradu čaja, Earl Grey je prvi put pušten na zapadno tržište (oko 1830. godine). Čaj se inače pije s limunom ili rumom, dakle bez mlijeka, iako se britanska aristokracija sjetila da bi mogla i ovdje dodati nekoliko kapljica mlijeka. I ovo nisam znao, malo sam se raspitivao i saznao da "some quip that the communists drink only Earl Grey because they don't believe in proper-tea."

Ne znam, ja ovaj čaj pijem dosta često, 3-4 puta dnevno, rijetko kad si mogu priuštiti tea-time i sat mira i odmora uz pijuckanje čaja, uglavnom ga brzinski popijem dok radim nešto na kompu ili za pisaćim stolom. Inače, prvi sam ga put kupio na maturalnom putovanju u Austriji, bili smo u nekom gift-shopu, a degustirao ga i postao ovisnik čim smo stigli doma. Vjerujem da je većina barem čula za njega, captain Jean-Luc Picard ga je u skoro svakoj seriji Star Treka naručivao famoznim riječima: "Tea. Earl Grey. Hot." E da, imam i malo čudan običaj da rijetkim meni iznimno dragim ljudima poklanjam po vrećicu čaja za rođendane, ne znam zašto, jednostavno mi je to već prešlo u naviku…
Mogu sad pisati i pisati o Earl Greyu, činjenica je da vam riječima ne mogu prenijeti njegov okus, tako da preporučam da barem probate…

- 21:46 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 16.12.2006.

Eragon

Evo, nedavno sam pogledao film "Eragon", pa da napišem nekakav osvrt kad se već zavaravam da imam puno vremena. Nastao prema istoimenoj knjizi poprilično mladog (24 godine) američkog pisca Christophera Paolinia film je mnogo obećavao i zato sam malo požurio da vidim kako je cijela stvar ispala. Međutim, moram priznat da sam iskreno razočaran; ili su moja očekivanja bila previsoka ili film stvarno nema kvalitete koje može ponuditi; najviše mi se čini da su obije tvrdnje istinite. Samu knjigu nisam još stigao pročitat, osim nekih djelova koje sam kompletno nevezano za temu našao na netu, tako da sam se dodatno informirao o razrađenosti settinga i nisam pretjerno zadovoljan; dobro, može se reći da je fantasy svijet u knjizi još kako-tako dobro obrađen, ali u filmu to uopće nije došlo do izražaja – kao da su se bojali da gledateljima ne pruže previše podataka pa su samo ono bez čega se ne bi moglo prikazali. Ukratko, radnja je smještena u Alagaësiu, zemlju u kojoj su se za mir brinuli zmajevi i njihovi jahači, dok među njima nije došlo do razdora i velikih borbi koje je samo jedan jahač preživio; on nameće svoju strahovladu i za zemlju počinje doba patnje i straha. Poprilično zanimljiva priča kao osnova jednog settinga, ne sumnjam da je u knjizi daleko bolje razrađena, ali jako je teško temeljiti cijeli svijet samo na jednoj priči ne tako daleko u prošlosti; to siromaštvo građe uvijek se teže osjeti u filmu jer je ograničen vremenski tako da se samo osnove izlažu, ali redatelj ovdje zaboravlja da su upravo detalji ono što toliko zaintrigira fantasy publiku.
Dok sam se busom vraćao s projekcije razmišljao sam o ovoj kritici i zaključio da bi jedini razlog zbog kojeg bi taj film ponovno gledao bio da napišem potpunu kritiku jer se nakon jednog gledanja ne može pohvatati sve greške, nelogičnosti i scene preuzete iz drugih filmova. Jasno, ne može se od redatelja tražiti da stvori sasvim novi način snimanja, ali se barem očekuje nešto novo ili drugačije, da se vidi da je uložio i nešto svoje kreativnosti u stvaranje tog filma, a da nije koristio samo fore pohvatane na akademiji ili preuzete od drugih. Tako da, kada pogledate film, zadovoljno uzdahente i kažete: "Da, to je Stefen Fangmeier.". Međutim, ovdje on uopće (barem koliko sam ja uspio primjetiti) nije uopće došao do izražaja, većinu je scena preuzeo od kolega Petera Jacksona tako da imate osjećaj da gledate LOTR, a ne neki drugi film. Jasno, ne može se reći da neki način snimanja pripada Jacksonu i da ga drugi ne smiju koristiti, ali tako doslovno kopiranje bez imalo inovativnosti me jako razočaralo. Scenografija je na razini i vidi se da je puno truda uloženo u nju, ali u nekim je scenama redatelj previše naglavaša, jednostavno dosadi koliko god bila lijepa. Ovo se pogotovo odnosi na krajolike prikazivane iz velike daljine uz naglašenu glazbu u pozadini dok protagonsti putuju tim predjelima. Ono što je izbačeno, a meni se osobno sviđa, su detalji kao na onoj zelenoj padini prije dolaska Vardenima i slično, stvari koje mogu biti i jednostavnije a da se ništa od radnje ne propusti, ali ovako stvaraju baš onu pravu atmosferu. Efekti su također zadovoljavajući (već odavno nisam vidio moderni film s lošim efektima, ali čini mi se da se na to pazi više nego što bi se trebalo, a zapostavljaju se druge stvari, primjerice scenarij), ali osobno mi se ne sviđa kako su napravili zmaja, tj. Saphiru. Ovo nije prigovor efektima koliko samoj ideji oko izgleda zmaja; skraćivanjem nosa dobila je manje zastrašujuć i moglo bi se reći tupav izraz lica, što definitivno ne ide uz jednog zmaja. Kostimografija također skoro pa zadovoljavajuća, vidi se da su se potrudili oko izrade odjeće za glavne likove (primjerice Durza je dosta lijepo odjeven i detalji su na mjestu), ali statisti nisu prikladno obučeni i to malo narušava ugođaj koji film želi postići.

Glazba je solidna, zapravo ništa posebno a opet dovoljno za jedan klasičan film, dobro da se nisu sjetili i to preuzeti od Gospodara Prstenova... Pošto je svugdje bilo mjesta film sam gledao u kinu Teatro Fenice koje ima zadovoljavajuće ozvučenje, i tu sam ostalo malčice impresioniram zvučnim efektima koji su zmajevo polijetanje dočarali između ostalog i tresenjem stolica i osjaćajem kao da pod podrhtava. E da, ako me nešto stvarno iživciralo onda je to bio glas Saphire; pričao sam puno puta s likicama koje profesionalno pjevaju i stvarno obožavam alt, ali ovo je očajno zvučalo: pokušali su prikazati mentalnu komunikaciju zmaja i jahača tako što su za zmajev (ili bolje zmajičin da vas stalno ne zbunjuje) glas stavili kompjuterski izmjenjen alt, što je na kraju zvučalo tako iritantno da sam stalno pomišljao kako bi poludio da stalno moram u mislima slušat taj glas kad bi mentalno komunicirao s zmajem. Što se glumaca tiče tu nisam baš izbirljiv tako da baš i nemam neke kritike, recimo da su više-manje dobro obavili posao.
Jedna od stvari koje su me posebno naljutile bilo je silno pojednostavljivanje što se objašnjenja magije tiče; čitao sam negdje na netu jedan od brojih priručnika za igranje Wizarda u D&D-u (ovaj se bavio pitanjem kako opisivati vlastite čarolije i njihovo porijetlo), i kao dobar primjer navodi upravo neke citate iz "Eragona" – riječ nije samo nešto što imenuje neku stvar, riječ je ta stvar, i tako magija zapravo počinje. Ovdje je to objašnjeno u dvije jednostavne rečenice (svaka oko 3-4 riječi) i to me jako razočaralo; isto tako, cijeli se film prebrzo odvija. Primjerice, dal' bi se situacija puno promjenila da je mali zmaj ostao kod Eragona pet godina i postupno odrastao, nego su oni baš morali da magično naraste u par sekundi... A isto i za Eragona; bio je seljak do pred par dana, sad odjednom među najvećim ratnicima u svijetu. Mislim, OK, ali ne u nekoliko tjedana, da su to rasporedili na nekoliko godina sumnjam da bi utjecalo na samu radnju i njezinu smislenost, a mislim da bi bilo daleko bolje.

Da već polako i završim, ja sam razočaran ovim filmom od kojeg sam očekivao nešto puno kvalitetnije; ovako ispada da se od cijele stvari isplatilo dat' samo 5 kuna za kokice. U neku mi je ruku drago što sam ga pogledao jer ja ipak ne mogu a da ne pogledam sve što ima veze s fantasyem, ali ne mogu ga preporučiti onima koji se premišljaju. Nije film baš toliko katastrofalno loš, ali nije ništa posebno... Barem ako se mene pita...

- 12:43 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 01.12.2006.

Velebit Zimi

Što bi se uopće moglo pisat o Velebitu, a da to liči na zaokruženu cjelinu i stane u jedan post... Zato sam dosta brzo odustao od ideje da mu posvetim samo jedan post, kao i od one da cijelu stvar prikažem na znanstven način jer sumnjam da bi ljude previše zanimala... Inače, koliko to čudno zvučalo, na Velebitu sam prosječno petinu godine, tema za maturalni rad mi je bila "Sjeverni Velebit", i stari mi se bavi proučavanjem tog područja već trideset godina, tako da nije upitno da bi mogao sad nabacat hrpetinu informacija, samo mislim da ne bi djelovale toliko privlačno, a i nisam noćas baš raspoložen... Mislim da sam već spomenuo u dotičnom postu gdje sam se predstavio, na Velebitu (nekih 700 metara od planinarskog doma Veliki Alan) imam vikendicu, i stvarno je poseban doživljaj doći tamo preko zimskih praznika, kad je sve zameteno snijegom i nema žive duše, te uživati u miru i prirodi. Mislim da će slike dati daleko bolji uvid u atmosferu: