Pregled posta

David Hume

Čitate li "Povijest filozofije" Borisa Kalina vjerojatno ćete steći dojam da je John Locke najvažniji predstavnik empirizma i britanske filozofije tog vremena; isto tako, u knjizi iz povijesti (za gimnazije) kamo se ukratko spominje empirizam navodi se samo Locke. Nije da imam nešto protiv njega, štoviše slažem se da je začetnik modernog empirizma i epistemologije, ali kao glavnog predstavnika britanske filozofije, barem što se ovih smjerova tiče (ali i općenito), trebalo bi se prema mom mišljenju i mišljenjima drugih filozofa ipak staviti Davida Humea.
Rođen u Edinburgu 1711.godine Hume je jako brzo ostao bez oca te se o njemu brinula majka koja se potrudila da joj sinovi dobiju što bolje obrazovanje, tako da kad je njegov stariji brat krenuo na sveučilište David mu se pridružio, iako je onda imao samo 12 godina. Obitelj se nadala da će postati državni činovnik, odvjetnik ili naći neki drugi dobro plaćeni posao, ali Humea su više zanimale književnost i filozofija. U mladosti je bio poprilično osamljen dok se bavio filozofskim pitanjima i zato je proživljavao određenu psihološku krizu, da bi se naposlijetku odselio u Francusku i tamo nastavio s razmišljanjima i napisao svoju "Raspravu o ljudskoj prirodi" (Treatise of Human Nature, 1739). Međutim, izdavač je djelo preprevio prema vlastitom nahođenju, izbacivši mnoge ključne djelove i objašnjenja, tako da je djelo neslavno završilo i nije prepoznato među engleskim filozofima tog vremena. Hume putuje Europom kao engleski diplomat, i za svog boravka u Italiji dovršava "Istraživanje o ljudskom razumu" (An Enquiry Concerning Human Understanding, 1748) i "Istraživanje o principima morala" (An Enquiry Concerning the Principles of Morals, 1751). Vrativši se u domovinu sudjelovao je u pisanju "Povijesti Engleske", knjige koja mu je donijela veliku zaradu tako da se više nije trebao brinuti o financijskim pitanjima i mogao se kompletno posvetiti filozofiji. Međutim, njegov naglašeni ateizam privukao je brojne kritike Crkve koja se trudila da uništi ugled svih njegovih djela, tako da ni sad Hume nije našao svoj mir već se stalno morao braniti od napada na njegov rad. Neko je vrijeme boravio u Francuskoj gdje se upoznao s Jean-Jacques Rousseauom; međutim, to je prijateljstvo bilo kratkog vijeka pošto je paranoični Rousseau bio uvjeren da Hume radi na nekoj uroti protiv njega. Hume umire od raka 1779.godine, bolest prihvativši mirno kao što je prihvaćao i sve nedaće za života, a njegovo zadnje dijelo, "Dijalozi o prirodnoj religiji" (The Dialogues Concerning Natural Religion) izdano je tri godine nakon njegove smrti.

Možemo reći da ja Locke postavio temelje empirizma, ali on kao da nije bio dovoljno hrabar da empirizam razvije do kraja i suoči se s njegovim posljedicama i problemima. Locke je tvrdio kako je razum tabula rasa i kako je iskustvo jedini izvor spoznaje, uz to zastupajući implicitnost znanja (da znanje za koje ne znamo nije znanje), što će mu kasnije onemogućiti bijeg u eksternalizam i izložiti argumentima skeptika. Ono što je Lock zapravo započeo bio je veoma blagi, gotovo možemo reći optimistični empirizam; pošto je iskustvo izvor spoznaje, a skeptici su dokazali da nas iskustvo ponekad vara, moguće je i da smo ponekad u krivu. Međutim, smatra Locke, što imamo više iskustva i što jasnije shvaćamo stvari to je manja vjerojatnost da se varamo, tako da možemo reći da uglavnom znamo, a ako i ne znamo na dobrom smo putu da saznamo; i loše je objašnjenje (ukoliko je barem djelomično točno) bolje od nikakvog.
Na Locka se nadovezuju George Berkeley i David Hume, pokazujući kamo nas zapravo empirizam vodi; Barkeley će pokazati da, ukoliko vjerujemo da postoje duh i tijelo, te ako prihvaćamo empirizam, zapravo trebamo negirati postojanje materijalnog svijeta, a Hume će pak empirizam razviti do krajnjeg skepticima. Međutim, mora se naglasiti da su obojica bili empiristi iako su sami smislili najbolje argumente protiv empirizma; cilj im je bio otkriti probleme i ukloniti ih, kao što je sam Hume rekao: Najbolje sredstvo da se izbjegne neprilika jest nepretenciznost, i štoviše otkrivanje teškoća samima sebi prije nego nam netko drugi na njih ukaže. Na taj način mi iz našeg vlastitog neznanja možemo napraviti neku vrst zasluge.
Dok antički i kartezijanski skeptici pokazuju kako naša vjerovanja za koja mislimo da su istinita zapravo mogu biti pogrešna, Hume se (slično kao i Agripa ranije, ali s potpuno drugačijim pristupom) okomljuje na sam proces donošenja bilo kakvih vjerovanja u vanjskom svijetu. Neću sad previše ulaziti u tu temu jer će više o njoj biti u samoj obradi "Istraživanja o ljudskom razumu", samo ću spomenut da je Hume imao snažan utjecaj na Immanuela Kanta ("Ja priznajem otvoreno: sjećanje na Davida Humea bilo je upravo ono što me je prije mnogo godina najprije trglo iz dogmatičkog drijemeža i mojim istraživanjima na polju spekulativne filozofije dalo posve drugi pravac."), Arthura Schopenhauera i još hrpu drugih filozofa, kao i na Charlesa Darwina i neke druge znanstvenike.


Istraživanje o ljudskom razumu vjerojatno je najznačajnije Humeovo djelo s područja epistemologije; ja ću ovdje prikazati samo 4. odjeljak jer bi objašnjavanje cijele knjige uzelo puno vremena i meni za pisanje i onima koji su dovoljno uporni u čitanju da su stigli do ovdje, a uz to mislim da je taj odjeljak ključan i da sadrži samu bit djela.
Hume počinje uvodom kako se svi predmeti ljudskog uma mogu podijeliti na dvije skupine: u odnose ideja (sve tvrdnje koje su intuitivno ili demonstrativno jasne, kao što je slučaj u geometriji i aritmetici, kamo se teze mogu otkriti samo misaonom radnjom – primjerice teza da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad katetama) i činjenice (teze čija istinitost nije očigledna, tj. zamislivo je i suprotno od onog što je; tvrdnja da sutra sunce neće izaći nije nužno ni istinita ni lažna jer možemo jednako lako zamisliti da sunce izađe i da ne izađe). Za razliku od prošlih filozofa Hume svoje istraživanje usmjerava prema prirodi zaključivanja; jasno je da samim promatranjem ne možemo spoznati ništa van naše percepcije; tj. ne možemo spoznati neki opći zakon. Ako kamen koji bacimo u zrak padne na zemlju mi možemo percepcijom biti svjesni da je upravo taj kamen upravo u tim uvjetima nakon što smo ga bacili u zrak prije ili kasnije pao na zemlju, ali ne možemo samo percepcijom znati da će svaki predmet koji bacimo u zrak također pasti na zemlju, potreban je nekakav oblik zaključivanja kojim ćemo doći do takve opće važeće spoznaje. Hume nastavlja da se svo zaključivanje o činjenicama temelji na odnosu uzroka i posljedice; bez takvog zaključivanja malo što bi mogli znati o svijetu osim ispraznih podataka koje dobivamo percepcijom. Primjerice, nađemo li na pustom otoku negdje u Tihom oceanu sat, odmah ćemo zaključiti su na tom otoku ranije bili ljudi. Mi konstantno pretpostavljamo da postoji neka veza između sadašnje činjenice i one koja se iz nje izvodi; naposljetku, kad te veza ne bi postojala samo bi zaključivanje bilo besmisleno.
Hume sad radi prvi veliki korak, on tvrdi da znanje o odnosu uzrok-posljedica ne možemo dobiti zaključivanjem a priori, nego samo i isključivo iz našeg iskustva. Pokažemo li čovjeku neki potpuno novi predmet on neće, ma kako bio intelektualno razvijen, biti u stanju da otkrije bilo koje od njegovih uzroka i posljedica. Adam nikako nije mogao da, iz prozirnosti i tekućeg stanja vode, zaključi da se u njoj može utopiti, ne bez nekog iskustva koje je ranije stekao. Svojstvima koja su dostupna osjetilima nikada ni jedan predmet ne otkriva uzroke koji su ga proizveli, kao ni posljedice koje će iz njega proizaći: niti može naš um bez pomoći iskustva ikad izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj egzistenciji i činjenicama.
Nekima je ovo dosta teško prihvatiti, da ne možemo bez iskustva zaključiti, primjerice, da će se kada jedna kugla za biljar udari u drugu prva zaustaviti, a druga nastaviti kretanje u određenom smjeru… Na neki način to nam i izgleda toliko jasno da mislimo da to možemo zaključiti čisto razumski, ali Hume nas tu upozorava da griješimo; takav zaključak ne izvodimo pomoću razuma nego iz navike (dakle, iskustva), koja je ovdje toliko jaka da je gotovo ne primjećujemo. Međutim, moguće je da prilikom udara kugle u kuglu obije ostanu stajati, ali da se ova prva odbije natrag odakle je došla; jedino što nam govori da će se prva zaustaviti, a druga nastaviti gibanje je navika, tj. iskustvo. Ni najtočnijim istraživanjem ni ispitivanjem duh nikada ne može naći posljedicu u pretpostavljenom uzroku, jer je posljedica potpuno različita od uzroka, pa se dakle u njemu ne može otkriti.
Problem sad nastaje kada Hume tvrdi da to iskustvo nije dovoljno dobro da bi na temelju nega mogli zaključiti išta o odnosu uzroka i posljedice. Kada više puta vidimo da jednu stvar prati druga mi automatski među njima postavljamo uzročno-posljedičnu vezu, ali mi nemamo nikakvo pravo da tako daleko zaključujemo. Mi nismo spoznali samu bit te veze, mislimo da spoznali smo samo materijalnu implikaciju, ako p onda q. Taj smo zaključak izveli iz iskustva, dakle promatranjem, a logički gledano to bi bila indukcija, zaključujemo iz pojedinačnog prema općem; ako svaki put u 100 milijuna primjera jedna kugla nakon udara stane, a druga se nastavi gibati, zaključujemo da će se svaki put kad dođe do udara biljarskih kugli biti ista posljedica. I sada ide sama bit Humeovog prigovora; znamo da je indukcija logički nepouzdana i da daje zaključke koji su samo vjerojatni, nikad potpuno sigurni, osim ukoliko nije uključen ukupan maksimalni skup premisa.

-> Učenik br. 1 prolazi s 5.
-> Učenik br. 2 prolazi s 5.
-> Učenik br. 3 prolazi s 5.
-> Učenici 1, 2 i 3 su neki od učenika u razredu.
.'. Dakle, svi učenici u razredu prolaze s 5.

Jasno je da je gore navedeni zaključak samo djelomično točan, tj. da daje određenu vjerojatnost, ali nikad ne može biti posve siguran sve dok ne navedemo sve učenike u razredu, ili dok četvrtu premisu ne promjenimo u "Učenici 1, 2 i 3 su svi učenici u razredu". Međutim, broj pokusa koji možemo napraviti je beskonačan; ni nakon što je 100 milijuna puta jedna kugla svoje kretanje prenesla na drugu ne možemo reći da je to sve i da smo obradili sve primjere, broj pokusa koje možemo izvesti je beskonačan. Ovdje je Locke stao i zaključio da nikad ne možemo u nešto iz iskustva biti potpuno sigurni, ali imamo pravo nekoj takvoj činjenici dodjeliti veću ili manju vjerojatnost. Ako smo tisuću puta bacili kamen u zrak i on je svaki put pao imamo određeno pravo vjerovati da će i tisuću i prvi put kamen pasti kad ga bacimo. Isto tako, ako otiđemo kad vračare i ona nam prorekne sudbinu, i tako 4 puta za redom pogodi što će nam se dan kasnije dogoditi, mi također imamo pravo vjerovati toj vračari, ali daleko manje nego što vjerujemo da će kamen pasti kad ga bacimo, jer je broj pokušaja i provjera daleko manji (4:1000). Locke se tu zaustavlja, ali Hume ide dalje.
Odakle nama pravo da zaključimo da je zakon gravitacije vjerojatniji nego vračara? Ili općenito, odakle nam pravo da indukciji u bilo kojem slučaju dodjelimo određenu vjerojatnost? Pa jasno, reći ćemo da nam se do sad svaki put kad smo zaključivali pomoću indukcije ako je vjerojatnost bila dovoljno velika (kao, recimo, vjerojatnost da će kamen kojeg bacimo pasti) ispostavilo da smo bili u pravu. Možda istina, reći će Hume, ali jesmo li prošli sve moguće situacije u kojima nam se pokalazo da je indukcija ispravna? Pa onako, prešli smo ih jako puno za života, jasno da nismo prešli sve moguće… I sada Hume postavlja ključno pitanje: Kako možemo indukciju opravdavati indukcijom? To što vjerujemo u inducirano vjerovanje da će bačeni kamen pasti opravdavamo indukcijom iz svih mogućih primjera u kojima je stvarno bilo tako. Ali to je cirkularni argument, logički doduše ispravan ali potpuno neprimjenjiv. Samo da ukratko objasnim, cirkularni argument je onaj koji se vrti u krug, pretpostavlja jednu premisu, donosi zaključak i onda iz tog zaključka donosi tu istu premisu kojom smo došli do zaključka, i tako je opravdava. Primjerice, "Bog postoji jer tako piše u Bibliji, a u Bibliji piše istina jer Bog ne bi dopustio da u svetoj knjizi pišu laži, dakle Bog postoji." bio bi cirkularan argument; ako arguemnt zamislimo kao kuću u kojoj su početne premise temelji, a zaključak krov, ovo bi bila kuća koja lebdi u zraku…

Ovim gore argumentom o neopravdanosti zaključaka indukcije Hume svoj skepticizam dovodi do krajnjih granica; prema tom argumentu sve što nam donosi znanost, sve što nam donosi iskustvo, svo naše zaključivanje o činjenicama je zapravo neopravdano. A opet, Hume ne odustaje od empirizma, smatra ovo samo jednom od njegovih slabosti na koje budući filozofi moraju naći adekvatan odgovor.

Neću pisat više jer nemam vremena, iako sumnjam da je netko čitao cijeli tekst nadam se da ste barem iz naslova saznali da u engleskom empirizmu postoji još velikih imena uz Johna Lockea. Isto tako, pošto je danas Badnjak želim sretan Božić svima, bez obzira slavite ga ili ne; ukoliko kao i ja ne slavite sretan vam 25.XII.

Post je objavljen 24.12.2006. u 18:26 sati.