Pregled posta

Don Carlos

Meni najbolja opera ikad napisana... Toliko bi mogao pričati o njoj da jednostavno ne znam odakle da počnem... To remek-djelo talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija prvi je put izvedeno u pariškoj operi 1867. godine, ali ga je u sljedećih desetak godina Verdi nekoliko puta prepravljao i mijenjao; problem je bio u trajanju opere. Naime, Don Carlos je njegova najdulja opera, a vjerojatno spada i među najdulje opere na svijetu; za tih pet činova skladano je više od četiri sata glazbe (sada traje 4 sata, a zamislite koliko je tek prije trajala na prvoj izvedbi da je Verdi kasnije trebao izbacivati neke djelove, uključujući i balet). Međutim, bilo bi i više nego pogrešno zaključiti da je zbog toga dosadna ili naporna (osim za orkestar, njima stvarno nije lako): radnja se iznimno lako prati a nije preočita, zanimljiva je i imate osjećaj kao da gledate neki malo stariji film; nema upornog ponavljanja dva stiha koji su ukrašeni melizmima i drugim glazbenim ukrasima kao što je to inače običaj, svaka arija je prepuna značenja i iz nje možemo saznati jako puno o stanju samog lika, a da pri tome ne osjetimo potrebu da viknemo: "OK, shvatili smo da si deprimiran, idemo sad dalje..." Ovo nije opera u kojoj su osjećaji tako jednostavno plitki, da se dvoje vole, treći ih mrzi i to je to... Svaki lik je u konfliktu sam sa sobom, sukobljavaju se njegove želje i ono što bi trebao učiniti, u arijama se tako jasno osjeti ta neodlučnost, razmišljanje, čovjeku postane jasno da osjećaji nisu toliko površinski kako se očekivalo... A sve je to pak na savršen način ukomponirano u radnju koja objašnjava stanja i razmišljanja pojedinih likova, a razrađuje i neka pitanja koje ne možemo vezati samo za operu nego nas potaknu da ih razmotrimo i u današnjem svjetlu. Verdi se u to vrijeme već bio povukao iz svijeta glazbe i nije više tako aktivno skladao, kad su mu došli poslanici iz Francuske (poslao ih je sam Napoleon III.) i zatražili od njega operu; Verdi i sam kaže kako je razmišljao da ih odbije, ali kad je čuo ponudu do kraja ipak je pristao jer je iznos koji su nudili bio ogroman. I tako se Verdi dao na posao, odlučan da napravi nešto vrijedno i kvalitetno; Don Carlos je dobar primjer da pravi majstori mogu napraviti vrhunsko djelo i po narudžbi jer uvijek imaju negdje pohranjene rezervne ideje i malo inspiracije. Kao predložak za operu uzeta je Schillerova drama "Don Carlo, Infant von Spanien", a pošto je narudžba bila iz Francuske Joseph Méry je odmah počeo pripremati libretto na francuskom.
Glazbeni se kritičari slažu da je Don Carlos najdepresivnija i najmračnija Verdijeva opera; nikad do sad Verdi nije ovako obrađivao egzistencijalističke teme, pisao glazbu punu prikrivene tuge i melankolije, i pružio ovako mistični završetak. Mnogi smatraju da je to posljedica unutarnje krize koja je Verdija mučila u to vrijeme, kad je već polako napuštao zrele godine i kad mu se bližila starost, a svijet oko njega se rapidno mijenjao, moguće je da se Verdi u tim trenucima osjećao kao i glavni lik opere koje je pisao. Pomislit ćete da je taj glavni lik bio toliko spominjani Don Carlos, međutim, varat ćete se; glavni lik ove opere je njegov otac, španjolski kralj Filip II., te iako je u središtu zapravo tragična ljubavna priča njegova sina Carlosa i frnacuske princeze Elizabete, opće je prihvaćeno da je Filip II. ovdje glavni tragičar i nositelj radnje.

Toliko u uvodu, sad ću pokušat tu dugačku operu nekako recenzirat, ukratko prepričat i pokazat koji mi se djelovi čine najimpresivniji. Slušao sam je par puta na gramofonu ali onda me se nije toliko dojmila, bila je to talijanska verzija, nisam bio upućen u priču i malo sam toga razumio. Onda je, pred nekih pet-šest godina, bila prikazivana na Operi Box i stara se sjetila da je snimi; bila je to stvarno vrhunska izvedba, poznati izvođači, savršena scenografija i kostimografija, orkestar kako treba, sve savršeno… Problem je nastao pred neke dvije godine kad mi je od slinog gledanja (a to mi je i onda bila najdraža opera i jako sam je često gledao) pukla vrpca na video-kazeti, tako da sam kupio DVD, ali to više nije bila ona izvedba i bilo sam lagano razočaran. Pokušao sam nać bilo što od izvedbe koja mi se toliko urezala u sjećanje, ali našao sam samo jedan jedini komadić na YouTube-u… Ne znam sad kako da počnem...

Pa ovako, 1568. je godina i upravo je završio dugotrajni rat između Francuske i Španjolske; kao znak mira francuska će se princeza Elizabeta udati za španjolskog princa Carlosa. Budući mladneci se još nikad nisu vidjeli, večer je i vojskovođe upravo zaključuju dogovor i raspravljaju o detaljima, a Elizabeta u pratnji svog paža šeta parkovima i razmišlja kako će već sutra napustiti ovo mjesto i otići u napoznatu zemlju s nepoznatim čovjekom. Pozornica je jednostavno uređena, nema drveća, grmova i sličnih nepotrebnih stvari, samo nešto malo lišća po podu i vatre slavlja u pozadini. Prilazi im stranac i predstavlja se kao čovjek u pratnji pricna Carlosa – međutim, to je Carlos koji ovako želi upoznati svoju zaručnicu; paž odlazi, a oni nastavljaju šetnju razgovarajući o raznim stvarima. Bitno je naglasiti da to nije recitativ kakav je karakterističan za Mozartove opere, dakle samo dvoje ljudi i tu i tamo par tonova na klaviru; ovo je Verdi, stvari ne mogu biti tako jednostavne, da definitivno ne odgovaraju atmosferi. On inzistira na pjevanju, a uz glasove stavlja i cijeli orkestar, pogotovo gudače koji savršeno izražavaju emocije i stanje likova, pogotovo isčekivanje i nervozu koja je u to vrijeme prisutna kod Elizabete. Ona je sada u bijeloj haljini, a Carlos u crnom, kao i uvijek. Jedan od razloga zbog kojeg je ovo najmračnija Verdijeva opera bila bi i scenografija; svi, ali apsolutno svi muški likovi su kroz cijelu operu odjeveni u crno, kao i princeza Eboli, dok je Elizabeta u prvom činu u bijeloj haljini, u drugom i trećem u crvenoj, a u zadnja dva također u crnoj; ovo na neki način simbolizira promjenu i svježinu koju je ona unijela u španjolsku svakodnevnicu; među svim tim crnim odjelima jedna crvena haljina jasno simbolizira koliko ona zapravo odskače od tamošnjeg svijeta, a istovremeno pokazuje kako je bilo samoj Elizabeti, odvojenoj od doma i stavljenoj u jednu takvu crnu, monotonu sredinu. Kako bilo, Carlos joj na kraju otkriva svoj identitet i prije nego stigne doći sebi nastavlja: "Carlo son io… e t’amo!" Ona mu priznaje da i ona voli njega (već je sad svakom pesimistu jasno da je ovo predobro da bi potrajalo), čuju se topovi u daljini, sklopljen je mir. Naugodno ih iznenađenje dočeka kad, gotovo zagrljeni, prilaze ljudima koji slave i saznaju da Elizabeta nije dana Carlosu, nego njegovu ocu Filipu, španjolskom kralju. Da stvar bude gora, nude joj priliku od odbije (iako to i nije neka prilika jer je bilo posve nezamislivo da su usudi učiniti nešto takvo), Elizabeta razmišlja i onda ide jedan prekrasan dio, oko nje se okupljaju francuske plemkinje (sve sami soprani) i pjevaju:
Accettate Elizabetta
La man che v’offre il re:
Pieta! La pace avrem
Alfin! Pieta di noi!
"Primite, Elizabeta, Filipa za muža. Mir. Mir želimo, smilujte nam se." Neću doslovno prevodit, jako bi loše zvučalo, a i ovako se ništa od smisla ne gubi (inače nisam neki ekspert što se talijanskog ili francuskog tiče, samo se sjećam svih titlova s one nikad prežaljene video-kazete). Elizabeta zbog višeg dobra odgovara potvrdno, povorka odlazi, polako se gase svjetla, Carlos ostaje sam; pred nekoliko minuta bio je najsretniji čovjek na svijetu, sad je najtužniji.

Drugi čin počinje u samostanu Sv. Augusta, ispred grobnice Karla V., najmoćnijeg španjolskog kralja, Filipova oca (i Carlosova djeda). Carlos sjedi u mraku i razmišlja, dok zbor svećenika u pozadini tiho pjeva, uklapajui pjesmu u taj mrak i monumentalnost grobnice…
Carlo il sommo imperatore
Non e piu che muta polve:
Del celeste suo fattore
L’alma altera or trema al pie.
"Karlo V, car uzvišeni, sad ja samo prah i pepeo, a duša njegova, slaba i umorna, sad dršće pred Gospodinom." Za one koji nisu odmah iz godine kad se radnja odvija povezali, ovo je vrijeme kad se u Španjolskoj provodit rekonkvista i zato je utjecaj Crkve toliko jak; bitno je to imati na umu jer će buduća radnja u više navrata ovisiti o tom snažnom utjecaju Crkve i Velikog Inkvizitora. Carlos pjeva kako je izgubio svoju voljenu, prisjeća se susreta u francuskim parkovima, a sad su oboje nesretni, ona će se udati za njegova oca, čovjeka kojeg ne voli, i svaki će dan ovoje patiti prisjećajući se kako su mogli biti sretni. Njegov tužni napjev jenjava, a zamjenjuje ga snažan glas koji dolazi iz grobnice, glas Karla V. - "Sine moj, boli ove zemlje, pratit će nas i na ovom svetom mjestu. Mir kojem se tvoje srce nada nalazi se samo uz Boga."
Ulazi markiz Rodrigo Posa, Carlosov najbolji prijatelj, španjolski plemić koji se upravo vratio s vojig pohoda u Flandriji; on preklinje Carlosa da nešto učini za tu potlačenu zamlju koju španjolska kruna uništava samo jer njeni stanovnici nisu katolici već protestanti. Odmah po susretu ova dvojica pjevaju jedan od najljepših deuta prijateljstva, pjesmu koja je puna uzajamne ljubavi, razumjevanja i sličnosti, ali odlučnosti i snage, tako da na kraju prerasta u zakletvu:
Dio che
Nell’alma infondere
Amor volesti e speme,
Desio nel core accendere
Tu dei di libertŕ.
Giuriam insiem di vivere
E di morire insieme;
In terra, in ciel congiungere
Ci puň la tua bontŕ.
"Bože, u naša si srca usadio dvije iskre jednog plamena, jednu ljubav uzvišenu, ljubav prema slobodi. Spojio si naša srca kao srca dvojice braće, prihvati našu zakletvu, umrijet ćemo voljeći se!".

… Precjenio sam se, nemam vremena da sve napišem ovako kao sam počeo… Treći ću čin zato bitno skratiti jer bi ga do Nove godine pisao, a na žalost imam i pametnijeg posla. Početak je u vrtu ispred palače, ljetni je da i princeza Eboli je sa prijateljicama izašla na zrak, pjevaju i plešu u hladovini borova, kasnije im se pridružje Elizabeta, ali u njoj više nema veselja ni radosti, nema ničeg sličnog s tim ljudima, ima samo jednu prijateljicu koju je dovela iz Francuske. Eboli je inače poprilično naočita mlada dama (nije princeza, ali je tako zvou), zaljubljena u Carlosa i nada se da će joj on prije ili kasnije uzvratiti ljubav (a dok je ne uzvrati, zašto se ne bi zabavljala).

Plemkinje se polako razilaze i na kraju ostaje sama kraljica, i onda joj prilazi njen bivši zaručnik. Carlos joj izjavljuje ljubav i opisuje svoju patnju ("Škrto mi je nebo dalo samo jedan dan, a on je prošao tako brzo..."), ali Elizabeta zna da je sve već gotovo i da nema izlaza, sada samo mogu trpiti do kraja života. Carlos odlazi, a ubrzo dolazi njen budući muž, Filip II. Također u crnoj odjeći, već sijede kose, on je čovjek u pedesetima koji je rano ostao bez prve žene i godinama je patio samoću kakvu samo kraljevi mogu osjećati. (Filip mi je često bio uzor u mojim pripovjestima, u svakoj u kojoj sam spominjao kako moć donosi samoću i nerazumljevanje). On se nadao (i još se uvijek nada) da će Elizabeta nekako uspjeti prekinuti tu monotonost u kojoj živi, kako će konačno s nekime moći podjeliti svoje brige i osjećaje, da će mladost i veselje kojim je ranije zračila i njemu dati snage da nastavi život, da barem prema jednoj osobi neće morati biti tako kraljevski hladan i odriješit. U mnogo prizora pokazje svoju ljubav (iako se teško primjeti, nije da stane na pozornicu i pjeva "Volim te!", to su male skrivene geste, poljubac u ruku, pogledi... Ono što ga isprva rastužuje, a kasnije i ljuti, činjenica je da umjesto da on od nje primi barem malo te životne sreće i mladosti, ona uz njega postaje umorna i tužna, te iako se trudi da mu u svemu udovolji to nije ono što je on tražio, a ono što u njoj najviše cijeni propada zbog njega samog. On je prati do palače, a tamo na ulazu razgovara s markizom Posa, svojim vazalom koji i u njemu pokušava probuditi samilost za pokoreni narod u Flandriji, ali Filip ih smatra pobunjenicima, te njihov razgovor završava svađom i Filipovom prijetnjom: "Čuvajte se mog inkvizitora! Čuvajte se…"
Kasnije princeza Eboli priznaje svoju ljubav Carlosu ali on je odbija; međutim ona shvaća da je zaljubljen u kraljicu i uvrijeđena obećaje da će mu zagorčati život. Ovdje je inače, ako se mene pita, najljepši primjer višeglasja u operi (stručnjaci kažu da je to u Rigolettu ali ono je za mene pretjerivanje), kada istovremeno pjevaju Eboli, Carlos i Posa; ona prijeti Carlosu, Rodrigo prijeti njoj, a Carlos tuguje jer je Elizabetu izložio mogućem preziru.
Treći čin završava velikom svečanošću na kojoj Filip pred okupljenim Španjolcima spaljuje pobunjenike iz Flandrije da bi pokazao kako prolaze oni koji se opiru kraljevoj i Božjoj volji. Carlos ovo više ne može trpiti, toliko je ljut na oca da ga pokušava ubiti, ali ga u tome sprečava upravo Rodrigo Posa (bitno je naglasiti da je to markiz Posa učinio iz ljubavi prema Carlosu, tj. da spasi njegovu dušu od grijeha, a i jer smatra da nasilje nije način kojim će se išta riješiti).

Četvrti je čin ipak najbolji; počinje iznimno melankoličnom arijom Filipa; sam je u svojoj kraljevskoj sobi, Elizabeta spava na bračnom krevetu a on ne može usnuti; zora je, cijelu noć nije oka sklopio, muče ga tako teške misli... I on počinje sumnjati da kraljica možda voli Carlosa, tuguje za svojom bivšom ženom koju mu je Bog tako rano oduzeo, tužan je jer ga je vlastiti sin pokušao ubiti, jer ne može više pratiti promjene novog vremena koje se događaju u svijetu, osjeća da njegovo vrijeme prolazi, a opet se ne može othrvati osjećaju da nije dovoljno živio, da mu je ta kraljevska kruna teret koji sam mora nositi... Ali najviše od svega muči ga što zna da ga Elizabeta nikad neće zavoljeti, barem ne kako bi on to želio...

Ella giammai m'amo... No, quel core chiuso č a me,
Amor per me non ha!... Amor per me non ha...
Io la rivedo ancor contemplar trista in volto
Il mio crin bianco il di che qui di Francia venne.
No, amor non ha per me!...
(Come ritornando in se stesso)
Ove son?... Quei doppier!...
Presso a finir!... L'aurora imbianca il mio veron!
Gia spunta il di. Passar veggo i miei giorni lenti!
Io sono, oh, Dio! sparai dagli occhi miei languenti!

Dormiro sol nel manto mio regal
Quando la mia giornata e giunta a sera,
Dormiro sol sotto la volta nera
La, nell' avello dell' Escurial.

Nikada me neće voljeti. Ne, to je srce zatvoreno za mene.
Za mene nema ljubavi. Ne za mene.
Vidim je opet i opet kako tužno promatra moje sijede
Vlasi onog dana kad je stigla iz Francuske.
Ne, nema ljubavi za mene...
Gdje su sada? Večer se
Bliži svršetku. Zora blijedi sjene na mom balkonu.
Već sviće dan. Spori mi dani prolaze u bdijenju.
San je, oh, Bože, nestao s mojih malaksalih ociju.

Spavatć sam, u svom kraljevskom plaštu
kad se moj dan primakne večeri
Spavat cu sam pod crnim svodom,
Ovdje u Escurialu...

Ako se mene pita, ovo je najbolji dio opere... Šteta što video kojeg sam nabavio nije s pozornice, cijela stvar tako melankolično izgleda kada vidite osobu kako sjedi u tom polumraku, bez svih onih plašteva i oprava koje je nosio kao kralj, sad se vidi koliko je on zapravo slab i malen, koliko mu je teško biti kralj...
U njegovu sobu ulazi Veliki Inkvizitor; obavještava ga da su kod markiza Pose našli papire koji upućuju na pobunjeničku djelatnosti da je zapravo Rodrigo bio iza cijelog slučaja koji se odigrao na trgu, kad ga je vlastiti sin gotovo ubio. Rodrigo je, međutim, namjerno dozvolio da kod njega pronađu te dokaze kako bi Carlosa oslobodio iz tamnice; i Filipu je teško vjerovati, ali na kraju popušta nagovaranjima Inkvizitora i pristaje da uredi ubojstvo markiza Pose.
Drugi dio čina odvija se u zatvoru; Rodrigo dolazi u posjet svom zatočenom prijatelju Carlosu, govori mi kako će uskoro biti oslobođen i moli ga da spasi Flandriju i njen potlačeni narod nakon što ga ubiju. Carlos je još zbunjen i ne shvaća o čemu mu prijatelj govori kad je na njega ispaljen hitac i Rodrigo pada, posljednji put zaklinje Carlosa da pomogne Flandrijcima, i umire.
Io morro, ma lieto in core,
Ché potei casi serbar
Alla Spagna un salvatore.
Ah... di me... non... ti... scordar...

Umirem, ali zadovoljan u srcu
Što sam na ovaj način uspio spasiti
Spasitelja Španjolske.
Ah... nemoj me zaboraviti...

Tišina... U tamnicu ulazi Filip, želi oprostiti sinu i pomiriti se, ali Carlos mu otkriva istinu, da iako je bio potpuno suprotnih stajališta Rodnigo nikad nije kovao urotu protiv krune, i da je on zapravo bio najvjerniji čovjek i najbolji prijatelj koji može postojati. Filip to zna, osjećao je to i ranije, ali je popustio nagovaranjima Inkvzitora; shvativši da uništava sve ljude koji mu žele pomoći, Filip zajedno sa sinom kleči pored tijela mrtvog Rodriga i zajedno pjevaju prekrasnu tužaljku; jako mi je drago što sam barem za ovaj dio uspio naći pravi video, tj. onaj iz famozne izvedbe koju toliko obožavam. Odmah se primjeti koliko ulogu mrak i sjene igraju u stvaranju atmosfere, kostimografija je iznimno jednostavna ali ni ne treba bolje, sve savršeno...

Opera završava pred grobnicom Karla V., kamo je Carlos već kontemplirao u drugom činu. Tu se nalaze Carlos i Elizabeta, ali više ih ne veže nikakva svjetovna, posesivna ljubav; oboje znaju da je to sada nemoguće, da moraju odbaciti nadu i živjeti dalje bez nje, ne smiju odustati zbog uspomene na Rodriga, njega čeka narod u Flandriji koji treba spasiti, nju bračni okovi. Drže se za ruke i zadnji put zajedno pjevaju, gotovo jednako tužno i melankolično kao što je Filip prije pjevao:

Ma lassu ci vedremo in un mondo migliore, Dell’avvenire eterno suonan per noi gia l’ore; E la noi troverem nel grembo del Signor Il sospirato ben che fugge in terra Ognor! In tal di, che per noi non avra piu domani, Tutti i nuomi scordiam degli affetti profani. Jednom ćemo se ponovno susresti na nekom boljem svijetu, Gdje vječnost bez kraja označava sam početak. I tamo ćemo, pred prijestoljem Gospodina, Naći ono što nam ovdje toliko nedostaje, a zove se ljubav.

Završavaju pjesmu kada dolaze Filip i straža da ih zauvijek rastave i Carlosa bace pred inkvizicijski sud, ali tad se otvaraju vrata groba Karla V. i iz grobnice se čuje poznati glas: "Sine moj, boli ove zemlje, pratit će nas i na ovom svetom mjestu. Mir kojem se tvoje srce nada nalazi se samo uz Boga." Don Carlos ulazi u grobnicu i vrata se zatvaraju za njime, ostali gledaju u čudu... Nema nekog upečatljivog glazbenog završetka, glazba jednostavno postaje sve tiše i na kraju nestaje, a pozornicu proguta tama.


Imam osjećaj da sam ovo jako loše napisao, valjda ću nać volje da to editiram nekoliko puta dok ne bude kako treba... Teško je na ovakav način, uz organičene video materijale i malo vremena, opisati nešto tako veličanstveno kao što je ova opera... Kako bilo, javit ću kad bude igrala u kazalištu tako da ste svi pozvani... Idem sad spavat, budan sam cijelu noć... Još jednom sretan Božić želim...

Post je objavljen 25.12.2006. u 07:59 sati.