četvrtak, 19.10.2006.
Pripovjest o potočiću
Izvirao je iz ledenog, bistrog jezerca negdje visoko u planini, skriven gustim smrekama koje su mu pjevale šumeći pod noćnim vjetrom i s čijim se iglicama često igrao, veselo ih noseći nit tok. "Nije to ni tako mala stvar." – ponosno je razmišljao noseći smrekove suhe iglice, osjećajući se veoma snažno dok je bezbrižno žuborio, a cijela ga planina brižno čuvala.
Bilo je proljeće i zimski su snjegovi već skoro nestali pod blagim zrakama sunca, a potočić je i dalje veselo žuborio šumom, diveći se svijetu koji se budio oko njega, gledajući svojim velikim očima igru vjeverica visoko gore na smrekovim granama, zujanje pčela koje su se gostile na tek otvorenim cvjetovima šafrana i male pastrve koje su uživale u njegovoj hladnoj, djevičanski čistoj vodi. Tu je prvi put upoznao i ljude – neki je ribič sjeo na njegovu šljunkovitu obalu uživajući u miru i samoći, loveći pastrve da bi ih zatim pustio natrag u ledenu vodu, blago se smješeći zahvalan na miru koji je dobio na dar i ne željeći od planine uzeti ništa više. Tekao je i dalje, veseleći se svakom jutru i svakom sutonu, uživajući bezbrižno u hladnim proljetnim kišama, vjerujući kako ovo vrijeme nikada neće završiti. Nikada nije razmišljao o sreći, ali bio je sretan.
Planina se polako spuštala i smrekove su šume zamjenili zeleni pašnjaci; rano je ljeto bilo na pomolu, a on je i dalje veselo tekao, sada nešto sporije, ali i dalje jednako bistar i čist. Prolazio je kroz mala sela, često su malčice skretali njegov tok kako bi vrtio mlinska kola ili navodnio neku malenu njivu, ali to mu nije smetalo. Istina, malo ga je boljelo to stalno udaranje po lopaticama mlinskog kotača, ali na sve bi zaboravio kad bi čuo veseli glas mlinara i smijeh njegove djece; onda bi potekao još brže i snažnije, a mlinski bi kamen veselo zapjevao. Nakon škole, za onih osobito toplih dana, dolazila su djeca da se kupaju i igraju u njemu, i ništa ga nije toliko veselilo kao bezbrižan dječji smijeh, prskanje i igra malim brodićima od orahove ljuske koje su puštali niz tok, a on na njih budno pazio, čvrsto odlučivši da im nikada neće dozvoliti da se nasuku.
Tu je, u zelenoj dolini, prvi put čuo i žubor neke druge riječice; opčinio ga je taj skladan, veseli zvuk, podsjećajući ga na njega samog dok je tako bezbrižno tekao planinom. Često je, kad se spustila noć i sav život u dolini utihnuo, gledao oblake kako putuju tamnim nebom i pitao se odakle dolaze, odakle kiša koju mu tako nesebično daju, i naposljetku, kuda on uopće teče. Dok je bio mali potočić i žuborio planinom uvijek je mislio da može sve što želi, da je snažan i da može bez problema nasukati iglicu smreke, samo ako tako odluči. Ali sad je počeo shvaćati da korito određuje njegov tok i da ne može pobjeći ili skrenuti, ma koliko da se trudio. Ali kamo ga to korito vodi? Dugo je znao tako razmišljati i truditi se da otkrije svoj budući put, ali te su ga misli samo umarale i činile tužnim. Onda bi usporio svoj tok, utihnuo i satima slušao žubor koji je dolazio s druge strane brda, nalazeći u njemu utjehu i nadu, istovremeno mu se i diveći zbog veselja kojim on više nije mogao zažuboriti. Tugovao je shvativši da mu korito skreće i da će sad taj žamor čuti sve tiše, možda ga više nikad neće čuti, i zato ga je upamtio zaklevši se da ga nikada neće zaboraviti.
Došlo je i ljeto, dolina je iza njega procvala pod toplim suncem, a on prvi put prolazio kroz grad; divio se tom čudnom, glatkom koritu koje su napravili za njega, iako mu se ipak više sviđalo ono prirodno, dok je tekao kroz sela. Bilo je tu toliko različitih ljudi, ali svi su ipak imali nešto zajedničko: nisu se igrali i smijali, bili su to ozbiljni ljudi kojima je na pameti bio samo posao i zarada, i koji nisu imali vremena da se zaustave na njegovoj obali i uživaju u tom tihom mrmoru koji je još nekako uspjevao stvarati. Počeli su u njega bacati otpad i zagađene vode, mogao je jasno osjetiti kako nestaje ona bistrina koju je nekad imao i kojom se ponosio, ali nije mogao učiniti ništa. Sve je stoički prihvaćao, nadajući se da će uskoro izaći iz grada i da ga ponovno čekaju sela i vesela djeca, zeleni pašnjaci i procvalo cvijeće. Napustio je grad, ali dočekalo ga je samo pusto korito; nije bilo više sela, samo duge, prazne obale. Počeli su po njemu ploviti brodovi i lađe, i on pomisli kako mora da je jako važan kad toliko ljudi ovisi o njemu. I to ga barem donekle utješi.
Bio je točno pola godine odkako je napustio planinsko jezerce i prvi put zažuborio planinom – kako je sada to bilo daleko iza njega, znao je da se rijeke nikad ne mogu vratiti i da postoji samo jedan smjer, ali često je maštao o tome; o nježnoj pjesmi smreka koje se povijaju na vjetru, o igri vjeverica, o djeci i zelenoj dolini, i o veselom žuboru s one strane brda koji je nekoć slušao. I te noći, dok je razmišljao o onom što je vječno ostalo iza njega, učini mu se da ponovno čuje žubor, negdje u daljini, žubor tako poznat a opet tako stran, žubor koni nikada ranije nije čuo, a opet je osjećao kao da ga sluša čitav život... Bio mu je tako sličan, gotovo poput njegove jeke, ali znao je da to nije moguće pošto je tekao kroz ravnicu. Negdje nedaleko tekla je još jedna riječica, puna sjete, tuge, boli i razočaranja, žuboreći tužno poput njega. Dva je dana nestrpljivo slušao kako zvuk postaje sve bliži, da bi naposljetku dvije riječice ušle u jedno, zajedničko korito. Odavno nije osjaćao takvu snagu i sreću, prvi je put znao da ga korito više ni u čemu ne sprečava, izbacili su svo zagađenje kojim su ih ljudi opteretili i zažuborili složno, ne osvrčući se više na ljude i okolinu, jer sva im je sreća bila između te dvije obale koje ih više ni u čemu nisu sprečavale.
Ali sreća im je bila prevelika i njihove poplave ljudi više nisu mogli kontrolirati, pa su iskopali novo korito da se ovo staro rastereti, i tako ih zauvijek razdvojili, ponovno ih učinili robovima vlastitih korita. Kad bi se noću buka stišala naprazao je sluh ne bi li čuo njezin žubor, ali vladala je tišina i sada je tek mogao osjetiti svoju potpuno samoću. "U daljini je problem..." – često je ponavljao, osjećajući kako njegova voda ponovno postaje prljava i kako mu tok gubi snagu.
Stigla je i jesen; prošao je kroz bezbroj gradova i pokupio njihov otpad, sada su njime plovile stotine velikih i malih brodova, a i on se promijenio. Više nije mario za ribe i žuto lišće koje bi vjetar dopuhao, sad je i on bio ozbiljan i nije se mogao baviti takvim stvarima. To ozbiljne rijeke ne rade. Pokretao je elektrane i druge sustave, ali sve bezvoljno, prepuštajći se toku bez imalo žara, gotovo mrtvo. Samo je ponekad, dok su ga noću umivale sumorne jesenske kiše, razmišljao padaju li te kapi možda i po njegovoj planini, umivaju li i druge rijeke, sjećaju li se još uvijek mlinareva djeca njegova žubora...
Prve su pahulje snijega padale po gotovo mrtvoj rijeci koja se tužno vukla u svom betonskom koritu. Riba više nije bilo, voda je bila isuviše zagađana za njih, ljudi su bježali od obale zbog smrada koji se iz njega širio, više se ni brodovi nisu željeli zaprljati u njegovim vodama. Gledao je žutu svjetlost ulične svjetiljke i pahulje snijega kako tužno prolijeću, prisjećajući se svoje planine, visokih smreka i mladih pastrva, zelene doline i djece, vesele riječice koju je čuo i one druge, s kojom je makar nakratko uspio prkositi vlastitom koritu. More je bilo blizu; velika slana voda u kojoj će zauvijek nestati, i on i uspomene, sve što teče ovdje mora završiti. "Da je barem moglo biti drugačije..." – pomisli.
Osjećajući kako val slane vode razbija njegovu slabašnu struju i kako nestaje, pogleda u zvjezdano nebo i oblake daleko na istoku, i sjeti se priče koju je jednom davno čuo, priče u kojoj se voda iz mora nekom magijom pretvara u sitne kapljice, stvara oblake, pada kao kiša i onda ponovno izvire. Možda će ipak ponovno vidjeti svoje smreke, zelenu dolinu i čuti žubor one riječice, možda će ovaj put uspjeti poraziti korito i teći kako on želi... Možda će ovaj put sve biti drugačije... "Možda..." – pomisli on, ali bio je isuviše zagađen da bi se mogao nadati. "Ali jako malo vjerojatno..."
Pripovjest posvećujem svim potocima, rijekama i riječicama koji veselo teku čisti i koje ljudi nisu uspjeli zagaditi, i svim ljudima koji ulovljene pastrve vraćaju u našu vodu...
High Master Xalik
- 19:25 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 17.10.2006.
René Descartes
 |
Iako je svojevremeno bio poznat i kao veliki fizičar i matematičar, René Descartes se danas najčešće spominje u okviru filozofije, i to kao revolucionar koji je želio filozofiju započeti iznova; on ne odbacuje u potpunosti, ali dovodi u sumnju tradiciju koju su postavile Aristotelova i skolastička filozofija, smatrajući da se nova filozofija mora podići iz vlastitih temelja i bez ikakvih dogmi iz prošlosti koje bi se mogle pokazati neistinitima.
Descartes je rođen 1596.godine u manjem selu pored grada Toursa u Francuskoj. Školovao se na jezuitskom sveučilištu gdje je veliki uzjecaj imala skolastička tradicija, dok su humanističke discipline i znanosti bile izostavljene. Najviše je zanimanja pokazivao za matematiku, što je ostavilo i jasan trag na njegovoj filozofiji. Nakon završetka studija (pravo) pretežito je boravio u Parizu i djelovao u krugu matematičara i fizičara okupljenih oko Marsenna, da bi se 1629. na dulje vrijeme preselio u Nizozemsku .
U to se vrijeme bavi matematikom i fizikom, piše radove o optici, meteorologiji i geometriji, te osniva analitičku geometriju primjenjujući geometrijske metode u riješavanju problema algebre, i obrnuto. Većina njegovih ranijih filozofskoh tekstova je izgubljena, a prvi značajniji izdan je 1637. godine pod naslovom "Rasprava o metodi". Punu slavu dostiže četiri godine kasnije kad izdaje "Meditacije o prvoj filozofiji" koje su već godinu kasnije, na Descartesov zahtjev, prevedene na francuski čime je njegova filozofija postala dostupna širim krugovima koji nisu znali latinski. U njima Descartes mijenja stari skolastički smjer dokazivanja koji počinje od Boga i zamjenjuje ga novim, koji počinje od samog mislećeg subjekta ("Ego sum, ergo est Deus, ergo est mundus.") i zato stiče veliku naklonost katoličke Crkve.
1649. na poziv švedske kraljice napušta Nizozemsku kako bi postao njezin učitelj, ali oštra je skandinavska klima narušila njegovo iovako krhko zdravlje te on umire sljedeće godine. Mnogu su vjerovali da će ga Crkva proglasiti svetim, tako da je njegovo tijelo na putu za Nizozemsku jednim dijelom osakaćeno jer su se ljudi željeli domoći relikvija.
Descartes započinje svoje meditacije još jednom naglašavajući kako teži samo istinitim vjerovanjima, kao što je već rekao u svom prvom djelu, Raspravi o metodi (Discours de la Méthode, 1637.). Zbog toga prvo želi posumnjati u sve u što vjeruje (ova se vrsta sumnje može ponekad nazivati filozofskom ili hiperboličkom (pretjeranom), jer između ostalog dovodi u pitanje egzistenciju materijalnog svijeta, matematičkih zakona i brojne druge stvari koje u svakodnevnom životu smatramo neupitnima. Njegov je cilj odbaciti svako vjerovanje za koje postoji čak i najmanja mogućnost da nije istinito, kako bi mu na kraju ostala samo ona koja su jasna i istinita sama po sebi.
Pošto bi bilo nemoguće posumnjati u svaku stvar i svako vjerovanje koje imamo, Descartes se okreće samim temeljima tih vjerovanja; ukoliko se pokaže da u jedno vjerovanje možemo posumnjati, onda možemo posumnjati i u cijelu grupu vjerovanja koja imaju isti temelj kao i ovo koje smo prethodno stavili pod sumnju. Pošto se većina naših vjerovanja temelji na osjetilima, a postoje razlozi zbog kojih bi mogli sumnjati u njihovu pouzdanost, Descartes je relativno brzo smanjio svoj popis i posumnjao u cijeli materijalni svijet.
Posumnjati se može u svako vjerovanje čiji su nas izvori do sada barem jednom iznevjerili ili bi nas mogli iznevjeriti u nekoj hipotetskoj situaciji, ma koliko malo ona bila vjerojatna. Descartes započinje ističući optičke varke kao prvi razlog sumnje u vjerodostojnost naših osjetila. Kao primjer ovdje navodi Enesidemov 5. trop, iznoseći kako nam stvari izgledaju drugačije ovisno o udaljenosti i perspektivi. Kada brod gledamo sa udaljenosti od nekoliko kilometara on izgleda mali, kad mu se približimo on izgleda velik. Ako pretpostavimo da brod stvarno jest onakav kakav nam izgleda izbliza, onda ispada da nas osjetila varaju svaki put kad gledamo malo udaljenije predmete. Međutim, mi smo svijesni da je brod veći nego što nam izgleda, čak ovismo o udaljenosti možemo otprilike procjeniti koliko bi nam velik izgledao da ga gledamo izbliza, a postoje i zakoni optike koji točno objašnjavaju prividno smanjivanje predmeta s povećanjem udaljenosti. Ovo pokazuje da nas osjetila zapravo i ne varaju toliko i Descartes je trebao potražiti novi primjer; zaustavio se pretpostavivši da sanja. Iako ta mogućnost opravdano dovodi u sumnju postojanje materijalnog svijeta, ona ne utječe na zakone matematike, između ostalog na same ideje prostora i vremena koje su, ističe Descartes, prisutne i u snovima.
Nastavljajući sa svojom sumnjom, Descartes pretpostavlja da ga Bog obmanjuje o svim stvarima u koje vjeruje i koje osjetilima spoznaje. Dodjelivši Bogu ulogu obmanjivača, svjestan je da bi mogao doći u konflikte s katoličkom Crkvom i da bi mogli nastati i drugi problemi jer se Boga definira kao svemoćno, svezanjuće i beskonačno dobro biće, a obmana nekako i ne ide uz beskonačnu dobrotu. Zbog toga Descartes pretpostavlja da ga obmanjuje zli demon, biće slično Bogu samo zlih namjera, i time njegova sumnja dolazi do svog vrhunca. Takav bi demon ne samo mogao obmanjivati lažnim osjetilnim podražajima, već bi mogao i usaditi lažne ideje u um osobe koju obmanjuje, i to ideje poput matematičkih zakona i primarnih svojstava tvari. Ovime Descartes svo ljudsko znanje dovodi u sumnju, ali se tu ne zaustavlja; on traži ono znanje u koje se ne može posumnjati, bilo ono već postojeće ili još neotkriveno.
Drugu meditaciju Descartes počinje određujući doseg svoje sumnje; svo "znanje" u koje je donedavno vjerovao sada postaje predmetom sumnje, pošto su razlozi navedeni u prvoj meditaciji doveli u pitanje temelje tih vjerovanja. Kao što je Arhimed govorio: "Dajte mi polugu i jednu čvrstu točku u svemiru i sam ću podići zemlju", tako i fundacionalist Descartes vjeruje da će, nađe li jedno vjerovanje koje nikako ne može dovesti u sumnju, na njemu izgraditi čitav filozofski sustav. Kao čvrstu točku on nalazi vlastito postojanje – tvrdnja "Ja jesam. Ja postojim." uvijek je i nužno istinita, te nas čak ni zli demon ne može obmaniti što se toga tiče. Descartes formira svoju famoznu propozicuju "Mislim, dakle jesam" ("Cogito ergo sum") uzimajući kao uzor Aurelija Augustina koji izlaz iz skepse nalazi u činjenici samoizvjesnosti. U svom djelu "O državi Božjoj" (De civitate Dei) Augustin ističe kako ne priznaje snagu agrumenata koje su postavljali filozofi skeptici iz Platonove Akademije pretpostavljajući mogućnost da nas sva osjetila varaju. "Jer čak i u zabludi, ja svejedno jesam, jer onaj tko nije ne može biti u zabludi. Pa ako sam u zabludi, onda prema tom uslovu i jesam."
Nakon što je pronašao sasvim sigurnu istinu, činjenicu da postoji, Descartes pokušava proširiti vlastito znanje i otkriti što on uopće jest. Vraća se na staru Aristotelovu definiciju čovjeka kao racionalne životinje, ali ona se pokazuje nezadovoljavajuća jer bi onda trebao (ako želi jasno i razgovjetno shvatiti što jest) objasniti i pojmove "racionalan" i "životinja", a nema ničeg u što ne može sumnjati, a da ih objašnjava. Zatim se prisjeća još starijeg objašnjenja čovjeka kao bića koje ima tijelo i dušu; u postojanje tijela ne možemo biti sigurni jer i njega percipiramo osjetilima. Antički filozofi kao svojstva duše, između ostalih, navode da se duša hrani, kreće i osjeća; Descartes to još ne može prihvatiti, jer sva ta svojstva podrazumijevaju i postojanje tijela, a vjerovanje o njegovm postojanju dolazi nam od osjetila. Nastavlja s radom, ali dolazi do zaključka da jedino svojstvo u koje za sada može biti siguran da duša posjeduje jest da misli; Descartes odmah napominje da to nije nužno jedino svojstvo duše koje postoji, već jedino u koje za sada može biti siguran. Prema tome, zaključuje da je biće za koje se sa sigurnošću može reći jedino da misli.
Unatoč početnom oprezu, pridodavanje duši tog svojstva ključno je za Descartesov kasniji rad; on razlikuje misleću (res cogitans) i protežnu (res extensa) supstanciju; one su međusobno isključive: misleća supstancija po svojoj prirodoni nije materijalna (možemo reći i da je duhovna), dok je protežna supstancija materijalna, ali nema sposobnost svijesti ili mišljenja.
Mnogi su filozofi prigovarali Descartesu zbog redosljeda kojim je započeo nadopunjivati svoj sustav znanja; krenuo je od naše unutarnje, duhovne prirode, i tek u Šestoj meditaciji na red dolaze materijalni predmeti vanjskog svijeta. Izgleda nam da je znanje o materijalnim predmetima daleko očitije i jasnije od znanja koje imamo o našem osobnom identitetu. Čini se da je lakše odgovoriti na pitanje "Što je jabuka?" nego "Tko sam zapravo ja?", i zbog toga mu je prigovarano da je sustav znanja izokrenuo i počeo ga graditi nejasnim stvarima. Descartes, međutim, odbija ovakve kritike tvrdeći da su nam svojstva našeg uma jasnija i fundamentalnija od našeg shvaćanja fizičkih predmeta. Kao primjer uzima komadić voska i uspoređuje ga prvo u krutom, a zatim u tekućem stanju (u koje je dospio zagrijavanjem). U prijelazu iz jednog stanja u drugo vosak gubi svoju čvrstoću, boju, oblik, miris i druga svojstva, do te mjere da ne bi mogli samim osjetilima zaključiti da se zapravo radi o jednom te istom komadiću voska. Descartes zaključuje da to ne bi mogli zaključiti dodirom, opipom ili bilo kojim drugim osjetilom, već isključivo pomoću uma. Prema Descartesu, znanje o umu prethodi znanju o materijalnim predmetima.
Sažetak ostalih meditacija izložit ću u skraćenom obliku pošto nisu toliko važne za shvaćanje Descartesove reforme u filozofiji; u drugoj je meditaciji postavljen temelj svom znanju koje možemo imati – naša egzistencija. U preostalim meditacijama Descartes iz tog temelja izvodi postojanje Boga i materijalnog svijeta.Bitno je naglasiti da to čini dedukcijom koja je logički daleko ispravnija od empirističke indukcije; međutim, Descartes ovdje radi neke velike greške koje on sam odbija priznati; primjerice, grešku cirkularnosti.
U trećoj meditaciji dokazuje se Božja egzistencija; Descartes se ne služi dokazima iz fizičkog svijeta, primjerice čudima i objavljenjima na koje se poziva Crkva, već svoj dokaz izvodi iz nas samih. Pošto se u nama nalazi ideja Boga, nužno je moralo postojati neko savršenije biće koje je u nas usadilo ideju savršeniju od nas samih.
Četvrta je meditacija važna jer u njoj Descartes naglašava da kao istinito možemo prihvaćati samo ono što spoznajemo jasno i odjelito; često više vjerujemo znanstvenicima i knjigama nego našim mislima koje odbacujemo. Nije složenost neke formule jamac istinitosti, već njezina jednostavnost – što je nešto jasnije prikazano, manja je mogućnost da ćemo pogriješiti. Ovime je demistificirao filozofiju koja prestaje biti elitna disciplina kojom se bave samo učeni ljudi.
U petoj se samo objašnjava što je to materijalna supstancija, te iznose još neki diskutabilni dokazi o Božjoj egzistenciji.
Šesta meditacija iznosi teoriju Descartesova dualizma, objašnjava kako duh i tijelo postoje kao odvojene supstancije, te se bavi i pogreškama koje se u zaključivanju mogu dogoditi povodimo li se za osjetilima, te kako te pogreške izbjeći.
- 09:04 -
~ Filozofija ~
- 08:29 -
srijeda, 11.10.2006.
Vječnost
| Izgubio sam je u tami duše svoje, Gledao kako nestaje njen sjaj, Jedino svijetlo u tami proklete mi duše Zauvijek izgubio sam... Dok žedno pijem zadnju čašu tuge, Dok mi misli i snove zahvaća tmina, Znam, odnijet će me vjetar smrti, Ostat će tišina... Noćas odlazim; idem, vraćam se daleko U svoj hladan, prazan dom pun tame, Dom gdje nada ima trnje, Gdje duše ostaju same... Plitke stope u mračnu vode noć I tvrdoglavo žure u tihoj samoći, Prelivene hladnim sjajem mjeseca U daljinu... Jer znam da će moja duša, sama i umorna, Moja duša prokleta uzalud će je čekati, Čekati uzalud na pragu vječnosti U vječnost... |
| 2005. |
- 05:24 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
