Pregled posta

René Descartes

Iako je svojevremeno bio poznat i kao veliki fizičar i matematičar, René Descartes se danas najčešće spominje u okviru filozofije, i to kao revolucionar koji je želio filozofiju započeti iznova; on ne odbacuje u potpunosti, ali dovodi u sumnju tradiciju koju su postavile Aristotelova i skolastička filozofija, smatrajući da se nova filozofija mora podići iz vlastitih temelja i bez ikakvih dogmi iz prošlosti koje bi se mogle pokazati neistinitima.
Descartes je rođen 1596.godine u manjem selu pored grada Toursa u Francuskoj. Školovao se na jezuitskom sveučilištu gdje je veliki uzjecaj imala skolastička tradicija, dok su humanističke discipline i znanosti bile izostavljene. Najviše je zanimanja pokazivao za matematiku, što je ostavilo i jasan trag na njegovoj filozofiji. Nakon završetka studija (pravo) pretežito je boravio u Parizu i djelovao u krugu matematičara i fizičara okupljenih oko Marsenna, da bi se 1629. na dulje vrijeme preselio u Nizozemsku .
U to se vrijeme bavi matematikom i fizikom, piše radove o optici, meteorologiji i geometriji, te osniva analitičku geometriju primjenjujući geometrijske metode u riješavanju problema algebre, i obrnuto. Većina njegovih ranijih filozofskoh tekstova je izgubljena, a prvi značajniji izdan je 1637. godine pod naslovom "Rasprava o metodi". Punu slavu dostiže četiri godine kasnije kad izdaje "Meditacije o prvoj filozofiji" koje su već godinu kasnije, na Descartesov zahtjev, prevedene na francuski čime je njegova filozofija postala dostupna širim krugovima koji nisu znali latinski. U njima Descartes mijenja stari skolastički smjer dokazivanja koji počinje od Boga i zamjenjuje ga novim, koji počinje od samog mislećeg subjekta ("Ego sum, ergo est Deus, ergo est mundus.") i zato stiče veliku naklonost katoličke Crkve.
1649. na poziv švedske kraljice napušta Nizozemsku kako bi postao njezin učitelj, ali oštra je skandinavska klima narušila njegovo iovako krhko zdravlje te on umire sljedeće godine. Mnogu su vjerovali da će ga Crkva proglasiti svetim, tako da je njegovo tijelo na putu za Nizozemsku jednim dijelom osakaćeno jer su se ljudi željeli domoći relikvija.



Descartes započinje svoje meditacije još jednom naglašavajući kako teži samo istinitim vjerovanjima, kao što je već rekao u svom prvom djelu, Raspravi o metodi (Discours de la Méthode, 1637.). Zbog toga prvo želi posumnjati u sve u što vjeruje (ova se vrsta sumnje može ponekad nazivati filozofskom ili hiperboličkom (pretjeranom), jer između ostalog dovodi u pitanje egzistenciju materijalnog svijeta, matematičkih zakona i brojne druge stvari koje u svakodnevnom životu smatramo neupitnima. Njegov je cilj odbaciti svako vjerovanje za koje postoji čak i najmanja mogućnost da nije istinito, kako bi mu na kraju ostala samo ona koja su jasna i istinita sama po sebi.
Pošto bi bilo nemoguće posumnjati u svaku stvar i svako vjerovanje koje imamo, Descartes se okreće samim temeljima tih vjerovanja; ukoliko se pokaže da u jedno vjerovanje možemo posumnjati, onda možemo posumnjati i u cijelu grupu vjerovanja koja imaju isti temelj kao i ovo koje smo prethodno stavili pod sumnju. Pošto se većina naših vjerovanja temelji na osjetilima, a postoje razlozi zbog kojih bi mogli sumnjati u njihovu pouzdanost, Descartes je relativno brzo smanjio svoj popis i posumnjao u cijeli materijalni svijet.
Posumnjati se može u svako vjerovanje čiji su nas izvori do sada barem jednom iznevjerili ili bi nas mogli iznevjeriti u nekoj hipotetskoj situaciji, ma koliko malo ona bila vjerojatna. Descartes započinje ističući optičke varke kao prvi razlog sumnje u vjerodostojnost naših osjetila. Kao primjer ovdje navodi Enesidemov 5. trop, iznoseći kako nam stvari izgledaju drugačije ovisno o udaljenosti i perspektivi. Kada brod gledamo sa udaljenosti od nekoliko kilometara on izgleda mali, kad mu se približimo on izgleda velik. Ako pretpostavimo da brod stvarno jest onakav kakav nam izgleda izbliza, onda ispada da nas osjetila varaju svaki put kad gledamo malo udaljenije predmete. Međutim, mi smo svijesni da je brod veći nego što nam izgleda, čak ovismo o udaljenosti možemo otprilike procjeniti koliko bi nam velik izgledao da ga gledamo izbliza, a postoje i zakoni optike koji točno objašnjavaju prividno smanjivanje predmeta s povećanjem udaljenosti. Ovo pokazuje da nas osjetila zapravo i ne varaju toliko i Descartes je trebao potražiti novi primjer; zaustavio se pretpostavivši da sanja. Iako ta mogućnost opravdano dovodi u sumnju postojanje materijalnog svijeta, ona ne utječe na zakone matematike, između ostalog na same ideje prostora i vremena koje su, ističe Descartes, prisutne i u snovima.
Nastavljajući sa svojom sumnjom, Descartes pretpostavlja da ga Bog obmanjuje o svim stvarima u koje vjeruje i koje osjetilima spoznaje. Dodjelivši Bogu ulogu obmanjivača, svjestan je da bi mogao doći u konflikte s katoličkom Crkvom i da bi mogli nastati i drugi problemi jer se Boga definira kao svemoćno, svezanjuće i beskonačno dobro biće, a obmana nekako i ne ide uz beskonačnu dobrotu. Zbog toga Descartes pretpostavlja da ga obmanjuje zli demon, biće slično Bogu samo zlih namjera, i time njegova sumnja dolazi do svog vrhunca. Takav bi demon ne samo mogao obmanjivati lažnim osjetilnim podražajima, već bi mogao i usaditi lažne ideje u um osobe koju obmanjuje, i to ideje poput matematičkih zakona i primarnih svojstava tvari. Ovime Descartes svo ljudsko znanje dovodi u sumnju, ali se tu ne zaustavlja; on traži ono znanje u koje se ne može posumnjati, bilo ono već postojeće ili još neotkriveno.


Drugu meditaciju Descartes počinje određujući doseg svoje sumnje; svo "znanje" u koje je donedavno vjerovao sada postaje predmetom sumnje, pošto su razlozi navedeni u prvoj meditaciji doveli u pitanje temelje tih vjerovanja. Kao što je Arhimed govorio: "Dajte mi polugu i jednu čvrstu točku u svemiru i sam ću podići zemlju", tako i fundacionalist Descartes vjeruje da će, nađe li jedno vjerovanje koje nikako ne može dovesti u sumnju, na njemu izgraditi čitav filozofski sustav. Kao čvrstu točku on nalazi vlastito postojanje – tvrdnja "Ja jesam. Ja postojim." uvijek je i nužno istinita, te nas čak ni zli demon ne može obmaniti što se toga tiče. Descartes formira svoju famoznu propozicuju "Mislim, dakle jesam" ("Cogito ergo sum") uzimajući kao uzor Aurelija Augustina koji izlaz iz skepse nalazi u činjenici samoizvjesnosti. U svom djelu "O državi Božjoj" (De civitate Dei) Augustin ističe kako ne priznaje snagu agrumenata koje su postavljali filozofi skeptici iz Platonove Akademije pretpostavljajući mogućnost da nas sva osjetila varaju. "Jer čak i u zabludi, ja svejedno jesam, jer onaj tko nije ne može biti u zabludi. Pa ako sam u zabludi, onda prema tom uslovu i jesam."
Nakon što je pronašao sasvim sigurnu istinu, činjenicu da postoji, Descartes pokušava proširiti vlastito znanje i otkriti što on uopće jest. Vraća se na staru Aristotelovu definiciju čovjeka kao racionalne životinje, ali ona se pokazuje nezadovoljavajuća jer bi onda trebao (ako želi jasno i razgovjetno shvatiti što jest) objasniti i pojmove "racionalan" i "životinja", a nema ničeg u što ne može sumnjati, a da ih objašnjava. Zatim se prisjeća još starijeg objašnjenja čovjeka kao bića koje ima tijelo i dušu; u postojanje tijela ne možemo biti sigurni jer i njega percipiramo osjetilima. Antički filozofi kao svojstva duše, između ostalih, navode da se duša hrani, kreće i osjeća; Descartes to još ne može prihvatiti, jer sva ta svojstva podrazumijevaju i postojanje tijela, a vjerovanje o njegovm postojanju dolazi nam od osjetila. Nastavlja s radom, ali dolazi do zaključka da jedino svojstvo u koje za sada može biti siguran da duša posjeduje jest da misli; Descartes odmah napominje da to nije nužno jedino svojstvo duše koje postoji, već jedino u koje za sada može biti siguran. Prema tome, zaključuje da je biće za koje se sa sigurnošću može reći jedino da misli.
Unatoč početnom oprezu, pridodavanje duši tog svojstva ključno je za Descartesov kasniji rad; on razlikuje misleću (res cogitans) i protežnu (res extensa) supstanciju; one su međusobno isključive: misleća supstancija po svojoj prirodoni nije materijalna (možemo reći i da je duhovna), dok je protežna supstancija materijalna, ali nema sposobnost svijesti ili mišljenja.
Mnogi su filozofi prigovarali Descartesu zbog redosljeda kojim je započeo nadopunjivati svoj sustav znanja; krenuo je od naše unutarnje, duhovne prirode, i tek u Šestoj meditaciji na red dolaze materijalni predmeti vanjskog svijeta. Izgleda nam da je znanje o materijalnim predmetima daleko očitije i jasnije od znanja koje imamo o našem osobnom identitetu. Čini se da je lakše odgovoriti na pitanje "Što je jabuka?" nego "Tko sam zapravo ja?", i zbog toga mu je prigovarano da je sustav znanja izokrenuo i počeo ga graditi nejasnim stvarima. Descartes, međutim, odbija ovakve kritike tvrdeći da su nam svojstva našeg uma jasnija i fundamentalnija od našeg shvaćanja fizičkih predmeta. Kao primjer uzima komadić voska i uspoređuje ga prvo u krutom, a zatim u tekućem stanju (u koje je dospio zagrijavanjem). U prijelazu iz jednog stanja u drugo vosak gubi svoju čvrstoću, boju, oblik, miris i druga svojstva, do te mjere da ne bi mogli samim osjetilima zaključiti da se zapravo radi o jednom te istom komadiću voska. Descartes zaključuje da to ne bi mogli zaključiti dodirom, opipom ili bilo kojim drugim osjetilom, već isključivo pomoću uma. Prema Descartesu, znanje o umu prethodi znanju o materijalnim predmetima.


Sažetak ostalih meditacija izložit ću u skraćenom obliku pošto nisu toliko važne za shvaćanje Descartesove reforme u filozofiji; u drugoj je meditaciji postavljen temelj svom znanju koje možemo imati – naša egzistencija. U preostalim meditacijama Descartes iz tog temelja izvodi postojanje Boga i materijalnog svijeta.Bitno je naglasiti da to čini dedukcijom koja je logički daleko ispravnija od empirističke indukcije; međutim, Descartes ovdje radi neke velike greške koje on sam odbija priznati; primjerice, grešku cirkularnosti.
U trećoj meditaciji dokazuje se Božja egzistencija; Descartes se ne služi dokazima iz fizičkog svijeta, primjerice čudima i objavljenjima na koje se poziva Crkva, već svoj dokaz izvodi iz nas samih. Pošto se u nama nalazi ideja Boga, nužno je moralo postojati neko savršenije biće koje je u nas usadilo ideju savršeniju od nas samih.
Četvrta je meditacija važna jer u njoj Descartes naglašava da kao istinito možemo prihvaćati samo ono što spoznajemo jasno i odjelito; često više vjerujemo znanstvenicima i knjigama nego našim mislima koje odbacujemo. Nije složenost neke formule jamac istinitosti, već njezina jednostavnost – što je nešto jasnije prikazano, manja je mogućnost da ćemo pogriješiti. Ovime je demistificirao filozofiju koja prestaje biti elitna disciplina kojom se bave samo učeni ljudi.
U petoj se samo objašnjava što je to materijalna supstancija, te iznose još neki diskutabilni dokazi o Božjoj egzistenciji.
Šesta meditacija iznosi teoriju Descartesova dualizma, objašnjava kako duh i tijelo postoje kao odvojene supstancije, te se bavi i pogreškama koje se u zaključivanju mogu dogoditi povodimo li se za osjetilima, te kako te pogreške izbjeći.

Post je objavljen 17.10.2006. u 09:04 sati.