Izvirao je iz ledenog, bistrog jezerca negdje visoko u planini, skriven gustim smrekama koje su mu pjevale šumeći pod noćnim vjetrom i s čijim se iglicama često igrao, veselo ih noseći nit tok. "Nije to ni tako mala stvar." – ponosno je razmišljao noseći smrekove suhe iglice, osjećajući se veoma snažno dok je bezbrižno žuborio, a cijela ga planina brižno čuvala.
Bilo je proljeće i zimski su snjegovi već skoro nestali pod blagim zrakama sunca, a potočić je i dalje veselo žuborio šumom, diveći se svijetu koji se budio oko njega, gledajući svojim velikim očima igru vjeverica visoko gore na smrekovim granama, zujanje pčela koje su se gostile na tek otvorenim cvjetovima šafrana i male pastrve koje su uživale u njegovoj hladnoj, djevičanski čistoj vodi. Tu je prvi put upoznao i ljude – neki je ribič sjeo na njegovu šljunkovitu obalu uživajući u miru i samoći, loveći pastrve da bi ih zatim pustio natrag u ledenu vodu, blago se smješeći zahvalan na miru koji je dobio na dar i ne željeći od planine uzeti ništa više. Tekao je i dalje, veseleći se svakom jutru i svakom sutonu, uživajući bezbrižno u hladnim proljetnim kišama, vjerujući kako ovo vrijeme nikada neće završiti. Nikada nije razmišljao o sreći, ali bio je sretan.
Planina se polako spuštala i smrekove su šume zamjenili zeleni pašnjaci; rano je ljeto bilo na pomolu, a on je i dalje veselo tekao, sada nešto sporije, ali i dalje jednako bistar i čist. Prolazio je kroz mala sela, često su malčice skretali njegov tok kako bi vrtio mlinska kola ili navodnio neku malenu njivu, ali to mu nije smetalo. Istina, malo ga je boljelo to stalno udaranje po lopaticama mlinskog kotača, ali na sve bi zaboravio kad bi čuo veseli glas mlinara i smijeh njegove djece; onda bi potekao još brže i snažnije, a mlinski bi kamen veselo zapjevao. Nakon škole, za onih osobito toplih dana, dolazila su djeca da se kupaju i igraju u njemu, i ništa ga nije toliko veselilo kao bezbrižan dječji smijeh, prskanje i igra malim brodićima od orahove ljuske koje su puštali niz tok, a on na njih budno pazio, čvrsto odlučivši da im nikada neće dozvoliti da se nasuku.
Tu je, u zelenoj dolini, prvi put čuo i žubor neke druge riječice; opčinio ga je taj skladan, veseli zvuk, podsjećajući ga na njega samog dok je tako bezbrižno tekao planinom. Često je, kad se spustila noć i sav život u dolini utihnuo, gledao oblake kako putuju tamnim nebom i pitao se odakle dolaze, odakle kiša koju mu tako nesebično daju, i naposljetku, kuda on uopće teče. Dok je bio mali potočić i žuborio planinom uvijek je mislio da može sve što želi, da je snažan i da može bez problema nasukati iglicu smreke, samo ako tako odluči. Ali sad je počeo shvaćati da korito određuje njegov tok i da ne može pobjeći ili skrenuti, ma koliko da se trudio. Ali kamo ga to korito vodi? Dugo je znao tako razmišljati i truditi se da otkrije svoj budući put, ali te su ga misli samo umarale i činile tužnim. Onda bi usporio svoj tok, utihnuo i satima slušao žubor koji je dolazio s druge strane brda, nalazeći u njemu utjehu i nadu, istovremeno mu se i diveći zbog veselja kojim on više nije mogao zažuboriti. Tugovao je shvativši da mu korito skreće i da će sad taj žamor čuti sve tiše, možda ga više nikad neće čuti, i zato ga je upamtio zaklevši se da ga nikada neće zaboraviti.
Došlo je i ljeto, dolina je iza njega procvala pod toplim suncem, a on prvi put prolazio kroz grad; divio se tom čudnom, glatkom koritu koje su napravili za njega, iako mu se ipak više sviđalo ono prirodno, dok je tekao kroz sela. Bilo je tu toliko različitih ljudi, ali svi su ipak imali nešto zajedničko: nisu se igrali i smijali, bili su to ozbiljni ljudi kojima je na pameti bio samo posao i zarada, i koji nisu imali vremena da se zaustave na njegovoj obali i uživaju u tom tihom mrmoru koji je još nekako uspjevao stvarati. Počeli su u njega bacati otpad i zagađene vode, mogao je jasno osjetiti kako nestaje ona bistrina koju je nekad imao i kojom se ponosio, ali nije mogao učiniti ništa. Sve je stoički prihvaćao, nadajući se da će uskoro izaći iz grada i da ga ponovno čekaju sela i vesela djeca, zeleni pašnjaci i procvalo cvijeće. Napustio je grad, ali dočekalo ga je samo pusto korito; nije bilo više sela, samo duge, prazne obale. Počeli su po njemu ploviti brodovi i lađe, i on pomisli kako mora da je jako važan kad toliko ljudi ovisi o njemu. I to ga barem donekle utješi.
Bio je točno pola godine odkako je napustio planinsko jezerce i prvi put zažuborio planinom – kako je sada to bilo daleko iza njega, znao je da se rijeke nikad ne mogu vratiti i da postoji samo jedan smjer, ali često je maštao o tome; o nježnoj pjesmi smreka koje se povijaju na vjetru, o igri vjeverica, o djeci i zelenoj dolini, i o veselom žuboru s one strane brda koji je nekoć slušao. I te noći, dok je razmišljao o onom što je vječno ostalo iza njega, učini mu se da ponovno čuje žubor, negdje u daljini, žubor tako poznat a opet tako stran, žubor koni nikada ranije nije čuo, a opet je osjećao kao da ga sluša čitav život... Bio mu je tako sličan, gotovo poput njegove jeke, ali znao je da to nije moguće pošto je tekao kroz ravnicu. Negdje nedaleko tekla je još jedna riječica, puna sjete, tuge, boli i razočaranja, žuboreći tužno poput njega. Dva je dana nestrpljivo slušao kako zvuk postaje sve bliži, da bi naposljetku dvije riječice ušle u jedno, zajedničko korito. Odavno nije osjaćao takvu snagu i sreću, prvi je put znao da ga korito više ni u čemu ne sprečava, izbacili su svo zagađenje kojim su ih ljudi opteretili i zažuborili složno, ne osvrčući se više na ljude i okolinu, jer sva im je sreća bila između te dvije obale koje ih više ni u čemu nisu sprečavale.
Ali sreća im je bila prevelika i njihove poplave ljudi više nisu mogli kontrolirati, pa su iskopali novo korito da se ovo staro rastereti, i tako ih zauvijek razdvojili, ponovno ih učinili robovima vlastitih korita. Kad bi se noću buka stišala naprazao je sluh ne bi li čuo njezin žubor, ali vladala je tišina i sada je tek mogao osjetiti svoju potpuno samoću. "U daljini je problem..." – često je ponavljao, osjećajući kako njegova voda ponovno postaje prljava i kako mu tok gubi snagu.
Stigla je i jesen; prošao je kroz bezbroj gradova i pokupio njihov otpad, sada su njime plovile stotine velikih i malih brodova, a i on se promijenio. Više nije mario za ribe i žuto lišće koje bi vjetar dopuhao, sad je i on bio ozbiljan i nije se mogao baviti takvim stvarima. To ozbiljne rijeke ne rade. Pokretao je elektrane i druge sustave, ali sve bezvoljno, prepuštajći se toku bez imalo žara, gotovo mrtvo. Samo je ponekad, dok su ga noću umivale sumorne jesenske kiše, razmišljao padaju li te kapi možda i po njegovoj planini, umivaju li i druge rijeke, sjećaju li se još uvijek mlinareva djeca njegova žubora...
Prve su pahulje snijega padale po gotovo mrtvoj rijeci koja se tužno vukla u svom betonskom koritu. Riba više nije bilo, voda je bila isuviše zagađana za njih, ljudi su bježali od obale zbog smrada koji se iz njega širio, više se ni brodovi nisu željeli zaprljati u njegovim vodama. Gledao je žutu svjetlost ulične svjetiljke i pahulje snijega kako tužno prolijeću, prisjećajući se svoje planine, visokih smreka i mladih pastrva, zelene doline i djece, vesele riječice koju je čuo i one druge, s kojom je makar nakratko uspio prkositi vlastitom koritu. More je bilo blizu; velika slana voda u kojoj će zauvijek nestati, i on i uspomene, sve što teče ovdje mora završiti. "Da je barem moglo biti drugačije..." – pomisli.
Osjećajući kako val slane vode razbija njegovu slabašnu struju i kako nestaje, pogleda u zvjezdano nebo i oblake daleko na istoku, i sjeti se priče koju je jednom davno čuo, priče u kojoj se voda iz mora nekom magijom pretvara u sitne kapljice, stvara oblake, pada kao kiša i onda ponovno izvire. Možda će ipak ponovno vidjeti svoje smreke, zelenu dolinu i čuti žubor one riječice, možda će ovaj put uspjeti poraziti korito i teći kako on želi... Možda će ovaj put sve biti drugačije... "Možda..." – pomisli on, ali bio je isuviše zagađen da bi se mogao nadati. "Ali jako malo vjerojatno..."
Pripovjest posvećujem svim potocima, rijekama i riječicama koji veselo teku čisti i koje ljudi nisu uspjeli zagaditi, i svim ljudima koji ulovljene pastrve vraćaju u našu vodu...
High Master Xalik
Post je objavljen 19.10.2006. u 19:25 sati.