| Izgubio sam je u tami duše svoje, Gledao kako nestaje njen sjaj, Jedino svijetlo u tami proklete mi duše Zauvijek izgubio sam... Dok žedno pijem zadnju čašu tuge, Dok mi misli i snove zahvaća tmina, Znam, odnijet će me vjetar smrti, Ostat će tišina... Noćas odlazim; idem, vraćam se daleko U svoj hladan, prazan dom pun tame, Dom gdje nada ima trnje, Gdje duše ostaju same... Plitke stope u mračnu vode noć I tvrdoglavo žure u tihoj samoći, Prelivene hladnim sjajem mjeseca U daljinu... Jer znam da će moja duša, sama i umorna, Moja duša prokleta uzalud će je čekati, Čekati uzalud na pragu vječnosti U vječnost... |
| 2005. |