nedjelja, 24.09.2006.

In Future Believe...

There is an emptyness in my thoughts
There is a void in my dreams
Hope and love had left my heart
Fear and hate posess it now.

Darkness is all around me
Darkness is deep inside me
Night without stars long ago has fallen
Erased my path and left me blind.

My doom is coming and over are my days
But the words she said still keep me here
“There’s always a spark in night
In future believe...”

Ea...

2005.

- 02:38 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

2.3 Descartesov Zli Demon

Dok antički skeptici postepeno dovode u sumnju naša vjerovanja, moderni skepticizam daleko je izravniji i radikalniji; on sva naša vjerovanja u sumnju dovodi odjednom. Začetnikom modernog skepticizma možemo smatrati francuskog filozofa Renéa Descartesa koji u svojim Meditacijama postavlja hipotetsku situaciju u kojoj ga konstantno obmanjuje Zli demon. Sličan primjer kasnije novodi i Hilary Putnam; on je ponudio mogućnost da nam je neki ludi znanstvenik izvadio mozak, stavio ga u neku hranjivu otopinu i spojio na računalo koje mu šalje električne impulse tako da se nama čini da živimo kao i prije. Mnogo je takvih primjera; često se na predavanjima spominje i film Matrix koji je zapravo varijacija na gore navedene primjere, samo si ljudi daleko lakše dočaravaju tu mogućnost nego da ih obmanjuje nekakav demon. Skepticizam ne tvrdi da smo u Matrixu ili mozak u posudi, te da materijalni svijet kakvog poznajemo ne postoji; on samo tvrdi da ne možemo znati što je od gore navedenog istina.

Moderni skepticizam ne dovodi u sumnju oblik zvonika ili veličinu broda, već njihovu egzisteniciju, kao i postojanje sveukupnog vanjskog, materijalnog svijeta. Svi smo mi čvrsto uvjereni da takav svijet postoji, ali naše psihološko uvjerenje nije dovoljno; mi to vjerovanje trebamo nečime i opravdati. Ukoliko ne nađemo dokaze i razloge zbog kojih vjerujemo da vanjski svijet postoji, nemamo pravo vjerovati da bilo što o vanjskom svijetu znamo.
Mi vjerujemo da vanjski svijet postoji na osnovi iskustva; vidimo materijalne predmete, dodirujemo ih, čujemo kad jednim udarimo u drugi i slično... Mogli bi reći da je naše iskustvo vanjskog svijeta može poslužiti kao opravdanje njegova postojanja, ali bili bi u krivu. Naime, to naše iskustvo jednako je kompatibilno s hipotezom da smo samo mozak u posudi ili da smo zatočni u Matrixu. Glavni je problem ovdje što jedini razlog za naše vjerovanje u postojanje vanjskog svijeta jest naše iskustvo, a ono je jednako spojivo s mogućnostima da sanjamo, da nas obmanjuje Zli demon, da smo samo mozak u posudi i da stvarno postoji vanjski svijet. Ako se u pokušaju opravdanja egzistencije vanjskog svijeta oslonimo na naše iskustvo pretpostavljamo ono što tek trebamo dokazati i naša je argumentacija cirkularna.
U opravdanju vanjskog svijeta ne može nam poslužiti ni sjećanje; kao što nas Zli demon može obmanjivati u pogledu sadašnjosti, može i u pogledu prošlosti. Uostalom, hipnotiziranim ljudima sjećanje ne pomaže da shvate da su pod hipnozom. Bertrand Russell je u jednoj raspravi s kreacionistima iznio mogućnost da je svijet stvoren pred 5 minuta. Naravno, i naše je sjećanje stvoreno pred 5 minuta, iako se nama čini da znamo što se sve događalo u prošlim godinama našeg života. Nemamo nikakvih dokaza kojima bi mogli pobiti tu pretpostavku, i zato se trebamo složiti sa skeptikom koji tvrdi da ne možemo znati ništa o vanjskom svijetu.

Skeptički argument ima tri koraka; prvo se postavi da je moguće da sanjamo, da nas obmanjuje Zli demon ili nešto treće... Zatim se tvrdi da nemamo pravo isključiti te mogućnost, i zaključuje da nemamo pravo vjerovati da vanjski svijet postoji.

-> Moguće je da sanjam.
-> Ako je moguće da sanjam, onda je moguće da vanjski svijet ne postoji.
.'. Nemam pravo vjerovati da vanjski svijet postoji.

Bitno je naglasiti da ne trebamo imati nikakve dokaze da sanjamo (ili da nas obmanjuje Zli demon ili nešto treće). Da bi argument bio valjan dovoljno je da ne možemo izbaciti tu mogućnost.

-> Moguće je da je moje vjerovanje p pogrešno.
.'. Dakle, ne smijem vjerovati da p.

Skeptički se argument ponekad izlaže i u obliku inkonzistentne trijade; iznose se tri suda koji svaki za sebe izgledaju plauzibilno. Međusobno su, međutim, nespojivi i problem nastaje kada trebamo odlučiti kojeg trebamo odbaciti, pošto sva tri istovremeno ne možemo zadržati.

1. Znam da je ovo moja ruka.
2. Ne mogu isključiti mogućnost da sanjam.
3. Ako ne mogu isključiti mogućnost da sanjam, onda ne znam da je ovo moja
... ruka.

Skeptici će, naravno, odbaciti prvu tvrdnju, a klasični epistemolozi drugu. Zanimljive su pozicije koje zadržavaju prvu i drugu tvrdnju, a odbacuju treću. Primjerice, falibilisti vjeruju da je ljudsko znanje pogrešivo i da ne mora nužno biti istinito. Kontekstualizam, pak, prihvaća sve tri tvrdnje, samo tvrdi da su izrečene u različitom kontekstu, i da nema ništa što bi upućivalo da ih ne možemo prihvatiti istovremeno.

Kako bilo, jasno je da radikalni skeptički argumenti imaju veliku snagu i da možemo ili prihvatiti da ništa ne znamo ili nekako opravdati svoje vjerovanje u postojanje vanjskog svijeta. Treća je mogućnost da nađemo neku grešku u skeptičkom argumentu i pokažemo kako on zapravo ne ugrožava naše znanje.

- 02:10 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 16.09.2006.

2.2 Agripina Trilema

Još jedan od značajnih predstavnika skepticizma bio je Agripa, filozof o kojem se jako malo zna i za kojeg se smatra da je živio krajem 1. stoljeća poslije Krista. Njegovih pet tropa navodi Sekst Empirik u svojim "Pironovim postavkama".

Agripa je svoju tvrdnju da znanje nije moguće dokaziva s pet tropa ili modusa:

1. Diskrepancija – Kod svake tvrdnje postoji neriješivo neslaganje, a pošto nemamo objektivnih kriterija da odredimo tko je u pravu, racionalno je suzdržati se od suda.
2. Regres ad Infinitium – Svaki dokaz mora prethodno biti dokazan, a pošto ne možemo vječno dokazivati, zapravo ništa ne možemo dokazati.
3. Relativnost – Možemo znati samo kako nam stvari izgledaju, ali ne i kako one izgledaju same po sebi.
4. Hipoteza – Ako se u procesu dokazivanja zaustavimo na nekom vjerovanju i tvrdimo da se ono ne treba dokazivati griješimo jer pretpostavljamo nešto što nismo dokazali.
5. Cirkularnost – ako se u dokazivanju pozovemo na ono što dokazujemo onda je cijeli proces cirkularan i time ništa ne možemo dokazati, ni ono što dokazujemo ni ono čime dokazujemo.

Primjećuje se da su 1. i 3. modus preuzeti od Enesidema, ali su zato 2., 4. i 5. posve novi u poziciji skepticizma i nazivamo ih Agripina trilema. Za razliku od Enesidema, koji je svoje trope bazirao na relativnost spoznaje ovisno o spoznavatelju i uvjetima u kojima se spoznaja odvija, argumenti agripine trileme upereni su protiv same ideje opravdanja vjerovanja. Čak i kad bi svi ljudi u istim uvjetima dijelili isto vjerovanje ono i dalje ne bi mogli opravdati – prema Agripi niti jedno se svjerovanje ne može opravdati. Možemo imati psihološku potrebu i političko pravo da u nešto vjerujemo, ali epistemološki svako je naše vjerovanje iracionalno.

Da to malo pobliže objasnim, krenut ću od jednostavne epistemološke definicije znanja prema kojoj ono jest opravdano istinito vjerovanje. Ako izostavimo bilo koji od ova tri pojma ono što imamo više se ne može nazivati znanjem.
Riječ vjerovanje ovdje je nužna jer ne možemo nešto znati ako ujedno ne vjerujemo da je tako; drugim riječima, ako je nešto istinito i opravdano, a nije vjerovanje, onda to i nije znanje. (Recimo da Mayyaa ima opravdane razloge da vjeruje da je ispred nje stol, i da se taj stol uistinu nalazi ispred nje, ali ako ona u to ne vjeruje ne možemo reći da Mayyaa zna daje stol ispred nje.)
Kad govorimo o vjerovanju koje je opravdano, ali nije istinito, najbolje se pozvati na primjere takvih slučajeva u prošlosti; sve do Nikole Kopernika vjerovalo se da je Zemlja u središtu svemira i uistinu, postajali su razlozi zbog kojih se to vjerovalo. Ti razlozi nisu direktno upućivali da je tako, ali se zbog njih činilo da je vjerojatnije da je Zemlja u središtu. Isto možemo reći i s uvjerenjem da teža tijela padaju brže od laganih. Možemo li reći da su ljudi onda znali da je Zemlja u središtu svemira i da teška tijela padaju brže od laganih. Čini se da ipak ne možemo, jer da bi neko vjerovanje bilo znanje ono mora biti istinito.
Ako pak imamo vjerovanje koje je istinito, ali nije opravdano, opet ga ne možemo nazvati znanjem jer je to puko nagađanje. Kontraintuitivno nam je prihvatiti vjerovanje za koje nemamo neki razlog. Čak i ako razlog ne upućuje direktno samo malo povećava vjerojatnost nečeg nad nečim drugim, možemo reći da ipak imamo neko opravdanje. Međutim, neracionalno je bez opravdanja formirati vjerovanje, a onda znanje bi bi bilo racionalno.

Na ovaj posljednji uvijet poziva se Agripa – on tvrdi da niti jedno vjerovanje ne može biti opravdano, i da prema tome ništa ne možemo znati. Slažemo se da svako vjerovanje mora imati neki razlog na temelju kojeg smo to isto vjerovanje formirali. Međutim, i taj razlog je neko vjerovanje, pa i on treba bit opravdan drugim razlogom, koji će također biti vjerovanje, i tako ad infinitium. Jasno da ćemo prije ili kasnije naići na neko vjerovanje koje ne možemo opravdati, te skeptik drži da ga trebamo odbaciti jer se to protivi prvotnom principu da svako vjerovanje treba biti opravdano. Problem je u tome što, ako odbacimo to vjerovanje, moramo odbaciti i sva vjerovanja za koje je ono bilo razlog, tj. sva vjerovanja koja se baziraju na njemu. Ako kažemo da p i to opravdamo pozivanje na q, a q pak opravdamo pozivanjem na r, ali r ne možemo opravdati, onda uz njega trebamo odbaciti i q i p.

U praksi to se jednostavno postiže stalnim postavljanjem pitanja zašto, tj. zbog čega (zbog kojih razloga) vjerujemo u to što tvrdimo.

M: Ispred mene je stol.
X: Zašto vjeruješ da je ispred tebe stol?
M: Zato što vidim da je ispred mene.
X: Zašto vjeruješ svom vidu?
M: Zato jer me nikad nije iznevjerio.
X: Zašto vjeruješ da te nikad nije iznevjerio.

Ukoliko se pokaže da Mayyaa ne može navesti daljnji razlog, ona početno vjerovanje treba odbaciti kao neopravdano. Čak i ako navede daljnji razlog, nastavlja se postavljanje pitanja zašto i prije ili kasnije ona više neće biti u stanju da da opravdanje za neko svoje vjerovanje, te ga treba odbaciti zajedno sa svima koje je navela prije.

Ako pokušavajući odgovoriti Mayyaa stane u opravdavanju i kaže da je došla do vjerovanja koje se ne treba opravdati, to se protivi s našom pretpostavkom da svako racionalno vjerovanje mora imati svoje opravdanje. U primjeru gore, koliko god bili uvjereni da nas vid ne vara ne smijemo to vjerovati dok ne dokažemo. To je četvrti Agripin argument – iz hipoteze.

Ako pak opravdavajući dođemo na početak takvo će opravdanje biti cirkularno i zato neprihvatljivo. Poznat je primjer apsurdnosti cirkularnog argumenta sljedeći:

-> Vjerjem da Bog postoji jer tako piše u Bibliji.
-> Vjerujem da u Bibliji piše istina jer Bog ne bi dozvlio da u njoj pišu laži.

U drugoj smo rečenici pretpostavili ono što smo dokazivali u prvoj, tj. da Bog postoji. Zato druga rečenica ne može biti opravdanje prve, a isto vrijedi za sve argumente sa istom strukturom (logička greška petitio principii). Ne možemo se iz živog pjeska izvući tako što sami sebe uhvatimo za kosu i podignemo. To je peti Agripin argument iz cirkularnosti.

Ako pokušamo opravdati bilo koje vjerovanje ili ćemo ga opravdavati u beskonačnost (ili dok ne stanemo na nekom koje ne možemo opravdati), ili ćemo se zaustaviti na nekom vjerovanju koje će se pokazti kao neracionalno jer nećemo imati opravdanje za njega, ili ćemo se vratiti na početak. Četvrte mogućnosti nema, a ove tri su neprihvatljive. Iz toga slijedi da je opravdano vjerovanje nužno nemoguće, i to ne kao posljedica ljudske ograničenosti, već da niti jedno biće (niti Bog) ne može imati osnove za svoja vjerovanja.

Ukratko, tri su načina na koja možemo odgovoriti na Agripinu trilemu; on je gore pokazao kako su sva tri pogrešna, a različite teorije epistemologije ponuđene su kako bi ukazale da je Agripa u krivu. Da podsjetim, tri moguća odgovra su:

1. Nastavljanje opravdavanja svakog vjerovanja u beskonačnost.
2. Pretpostavka da su neka vjerovanja toliko očigledna da ih se ne treba opravdavati.
3. Dolazak do početnog vjerovanja prilikom procesa njegovog opravdanja.

Sukladno tome, postoje tri epistemološke teorije koje nude odgovore na Agripin argument; svaka prihvaća jedan od ova tri gore navedena odgovora.

..... 1. Infinitizam

Zastupnici ove teroije dosta su rijetki i drugi ih filozofi ne shvaćaju previše ozbiljno, odbijajući njihove tvrdnje bez previše razmišljanja, intuitivno. Ukratko, infinitisti vjeruju da je potpuno u redu da se lanac opravdanja proteže u beskonačnost i da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost našeg znanja.
Najpoznatiji zastupnik infinitizma je Peter D. Klein, profesor filozofije iz New Jerseya.

..... 2. Fundacionalizam

Uvjereni da postoje neupitni temelji naših vjerovanja na kojima treba biti izgrađeno svo ostalo znanje, fundacionalisti odbijaju Agripin 4. argument iz hipoteze. Prema njima, dakle, postoje 2 vrste vjerovanja; temeljna vjerovanja i ona koja su njima opravdana. Primjer temeljnog vjerovanja bilo bi i ono jednostavno poput “Vjerujem da je ispred mene stol.”. To je vjerovanje prema fundacionalistima toliko očito da ga se ne treba opravdavati, tako jednostavno jest. Isto tako, jako često kažu i da to vjerovanje opravdava samo sebe: vjerovanje da je ispred mene stol opravdava sama činjenica je da stol ispred mene. Skeptici, međutim, odbijaju ovakav odgovor tvrdeći da neko vjerovanje ne može biti opravdanje samom sebi.
Za razliku od prethodne fundacionalizam je dosta zastupljenija pozicija, a podržavao ju je između ostalih i René Descartes.

..... 3. Koherentizam

Odbacujući Agripin 5. argument iz cirkularnosti, koherentisti pak smatraju da nema ništa loše da se neko vjerovanje u lancu opravdava prethodnim, ako je lanac dovoljno dugačak. Prema njima sva se naša vjerovanja međusobno podržavaju; recimo, pojedino vjerovanje p da je ispred mene stol opravdava se općim vjerovanjem q da me vid nikad ne vara, ali isto tako pojedino vjerovanje p, zajedno s drugim sličnim vjerovanjima, služi za opravdanje općeg vjerovanja.
Naravno, vjerovanje da me vid nikad ne vara sasvim je dovoljno za opravdanje vjerovanja da je ispred mene stol (pod uvjetom, naravno, da taj stol i vidim) jer se ovdje govori radi o dedukciji. Kad je situacija suprotna i trebamo nekako opravdati opće vjerovanje, potrebno nam je više pojedinačnih; primjerice, da vidimo stol pred sobom, da ga osjetimo dodirom, čujemo kad pokucamo rukom o njega, da nam drugi ljudi potvrde da i oni vide stol… Sva se vjerovanja podržavaju, a što je krug opravdanja veći to je informativniji i manje začaran. Međutim, skeptik odbacuje ovaj odgovor bez obzira na veličinu kruga opravdanja; on ne može prihvatiti da u opravdavanju nekog vjerovanja opet dođemo do njega samog.
Među najznačajnijim koherentistima bio je engleski filozof Harold H. Joachim.