nedjelja, 20.10.2013.
Lijepo priča, sjećam se
Lijepo priča kad je se pusti da govori, kad se ne boji, priča tako lijepo, da ti se ponekada čini da joj oči nisu tužne. Priča tako sigurno, tako zna o čemu govori. Rečenice joj klize punim usnama dok jezik lupka po nepcu i zubima, i riječi su joj glazba, uplakane u svom bitku. Taj komad okusnog mesa mijenja formu i vlaži usne kod svake druge ili treće stanke, baš onda kada udahneš. Naginje glavu da joj vatreni pramenovi skliznu preko ramena, vrlo polako, premišljaju se hoće li ostati ili pasti, jer joj je kosa vrlo duga. Pa diže prste, one koje rijetko kada vidiš, kako bi odmakla tu kosu, kao da joj smeta da ti prepriča ono to vidi.
Prenosi na tebe, ako znaš slušati, te slike, taj svemir, to o čemu govori, što nije niti svemir, što nisu slike, što je posve nova stvarnost u kojoj se utopiš, sretan što te ponijela, okupan i razliven, očaran njenom snagom. Pleše ona svojim riječima, vibrira u prostoru koji nema obzor, gdje ništa ne gori niti se topi, gdje ništa nije kruto niti se dotiče prstima. Osjećaš je posvuda, nosi te njen glas, vodi te i diže visoko, a nikako ne znaš kako visoko, jer nema mjerila, jer zaboravlja odakle si krenuo, jer je ona tu, oko tebe i uz tebe, puckajući mekim jezikom kroz tvoju kožu, puštajući tonove sasvim jasnih riječi, koje u čudu gledaš kako savršeno odgovaraju jedna drugoj, kako duge rečenice ne prestaju teći, dok ih prestaješ slušati kao riječi, dok ih počinješ vidjeti, kad joj vjeruješ i kad je voliš. Odakle joj sve te riječi? Kako ti tako baš sve zna reći?
A ona se sada boji, pa ne govori više. Boji se, jer si je prestao slušati, jer ne želiš biti tamo gdje te vodila. Jer si ljut, jer ne želiš. Jer je prekineš, zaustaviš, odbaciš. Kao da je halucinogen, a ti se liječiš od njene stvarnosti. Lijepa je, a stvarnost za nas ljude takva ne može biti. Lijepa poput nje. Pa se trudiš da je poružniš. Ne vjeruješ više u stvarnost iz njene zemlje čudesa.
Pa ne priča više lijepo. Ne priča uopće. I oči su joj tužnije nego ikada, jer je sama tamo gdje je s tobom išla, jer je sama u svojim pričama, u svojoj istini ostaje posve sama. A ti joj zamjeraš ali je želiš. A rekla bi ti, da je čuješ. A boji se jer je ne čuješ više. A pored tebe je, niti pola nje, umoran. Niti pola nje bolan. Niti pola nje prašnjav. Ni pola nje, ružan. Nevoljen. Usamljen. Nit' si ti kriv, nit' je na njoj krivica. Zašto je još uvijek tu? Baci tali.
petak, 18.10.2013.
Voljela bi ona mene
Jednom davno, možda živote prije ovoga, prije nego sam znala od čega su oblaci i zašto je more plavo...Prije, puno prije da se jedva sjećam kada...Prije, da mi nedostaje kao da je jučer isčezlo. Prije, dok ta riječ nije bila tako teška, dok je nije bilo...Prije nego sam sakupila ova iskustva koja me definiraju, prije dok je u srcu bilo mjesta, prije, kao da me podsjeća na to da je moglo biti sada. Ali je prije...puno, puno prije, možda živote prije ovoga...i ponekad, više sada nego prije, pomislim da je baš šteta što neke stvari znam... A voljela bi me, ona od prije, više nego sama nedostaje meni.
srijeda, 02.10.2013.
Zašto se ljutiš kad ti kažem kako pojma nemaš?
Znam da si onaj dan htjela pobjeći. Vidio sam ti korak koji je prošao kroz mene. Ne znam zašto si ga povukla. Ma znam, jebiga, znam. A volio bi da ne znam.
Zaboljeo je, znaš. Boliš, smeđeoka. Boliš kao da sam prerano umro. Nisam dana prošao da me nisi boljela. Pojma nemaš, vjeruj mi kad ti govorim. Tako me plašiš, prestravljen sam, a pravim se da ne znam. Volio bi da ne znam.
Gledao sam ti tijelo jedne večeri dok sam se pravio da gledam film. Ili sam se pravio da tebe gledam, više ne znam. Spavala si. Svaki put puno prije mene zaspeš, svaki put si sve umornija, svaki put lakše odustaješ, svaki put si krhkija i uplašena. Pa više ni nebu nije jasno tko se od nas dvoje više boji. Jesam li ti ja to napravio?
Gledao sam ti misli jedne večeri, pa sam ti okrenuo leđa i na silu zaspao, praveći se da si pored mene sretna. Ljut, da ne budem tužan. Ljut jer ih je bezbroj, jer lebde rotirajući se i klizeći ti po koži, u milijun boja, prelijevajući se kao da ih je povukao kist koji nisi ocijedila uz čašu. To nije voda, zar ne? I ne mogu izvući jednu misao, tako su razlivene, da ih sve jasno voštanim linijama razaznaješ, a niti jednu ne možeš izdvojiti iz glatkih granica. Ne mogu ih više čitati, pa sam se navikao da su takve. Pa me nije iznenadilo što si mi rekla da ne voliš batik, kad smo listali onaj katalog, jer su ti misli baš takve. A ja ih volim. Dosta mi je to što su tvoje, da bi ih volio. Ljut na njih, kao na tebe. Ljut na svijet, ljut na onog tko ti je pokazao da mogu biti takve. Tko te je naučio tako vući kistom. Tko te je naučio plesati onako. I, vidiš, znam da nema toga nekoga, da si samo ti takva od svih. Ali kriviti ću toga, i prezirati ga, a tebe ću boljeti. Znam, jebiga, a volio bih da ne znam.
Boliš, smeđeoka, pa ti vraćam da tebe bolim više. Zao sam, ali, vidiš, ne mogu sebi pustiti da budeš slabija od mene. Mislim da te jačam, ali te ne gledam više (samo onda kad je svijetlo polomljeno sa ekrana) da ne bih sasvim slučajno bio u krivu. A taj slučaj, taj odvratno krivi slučaj povući će tvoje eluzivne korake koje krotiš, te koji miruju, a isto me bole. Pa te potjeram. Jer bolje je da te ja potjeram, nego da sama odeš. Pa te lažem kako ću te isplakati. Vidiš li kako me plašiš? Plašiš me kad šutiš, trnem od straha kad kažeš da je dobro, prestajem ti vjerovati, samo da bi te natjerao da me uvjeriš u drugo. Da govoriš. Onda su ti suze lakše, primjetio sam. A tvoje suze su tako teške, ljubavi. Mirne. Jebo ih bol! Prestani plakati, šta ti je?
A znam da moraš. Volio bih da ne znam.
