subota, 20.07.2013.
Nema mora tamo odakle dolazim epilogue
I kosa mi leži spletena i teška između lopatica, zamotana u tri pramena i uredno počešljana, teška samsonska kosa. Nesretna što je takva, bestežinski nenošena i nezamršena . I kaplje krv, i odrazi njeni ostakljuju omeđene oči, i stisak popušta ranjene dlanove, i strah se izvlači iz guste mase, pa se dijeli po mom sitnom tijelu dok stojim ispred vračare, ne gledajući više nigdje. Mrtav dlan –izgovorila je više u svom grlu nego ušima koje su čekale da prozbori. Razdjeljeni krvavi strah koji se u točkama formirao ispred nje, odmaknuo ju je tri koraka unatrag, otpustivši moj ranjeni dlan iz stiska. A vjetar ne puše, nikakav, i vonj stoji neugažen u zraku, i ja stojim oštećena, posve sama i ostavljena. I nema mi druge, u ovim udasima, nego da ih usamljena i skrivena ispuštam u međuprostorima, čekajući onog kojeg mi bura šalje, jer sama do mene ne može. Predaleko su me od nje odveli, i ona će sama, baš kao i ja, tražiti put natrag. Ali ja ću odustati. I prestati ću čekati, jer neće me prepoznati. Biti sasvim uredu s tim da me se boje, da neće nikada vidjeti tko sam, jer lažu oni koji kažu da su plesali na buri dok satiri sviraju svoje tamburine i oštrim kanđama vješto izrezbarene frule, koji, iako strašni, nikome nisu naudili. Lažu, jer sam i onda bila sama. Čujem je kako me zove, ali odustajem i otupljujem i izumirem.Ne znam moliti zlo da prestane, ionako bi zaludu bilo, jer je zlu u prirodi da šteti, nerazumno u mojim očima, u svojim potpuno jasno. Molim je da me nađe, silom kakvu god zaželi, kakvu god nađe, kakvu god. Neka me izbavi. Ne može ona sama, a ja se gubim otuđena od nje. Šutke, skrivenih prstiju. Dugih i lijepih, sigurna sam. Tako je najbolje.
Nema mora tamo odakle dolazim.
Nema ga niti ovdje gdje sada stojim.
Nije ga bilo na obzoru.
Nedostaje mi.
Prokleti mošus.
petak, 19.07.2013.
Nema mora tamo odakle dolazim Pt III
Boljelo je. Stisnula sam zube dok mi je silom otvarala šaku, a oči su svom snagom prekrivale tugu ljutnjom i bijesom. I krv je doticala iz žilenog potkožnog labirinta, gušća nego ikad, kao da se i ona bori da se ne pokaže pod svijetlom. Kao da se šakama hvata uz tetive, u punom strahu da, ako bude viđena, izdati će onu istinu, da i u meni teče topla, koliko god da mi hladni dlanovi bili, i srce okamenjeno. Tu ženu nisam odabrala da me čita. Odakle joj pravo da tvrdi kako može? Gledala sam u naše ruke, preplavljena tugom što mi dotiče dlanove.
Moja bura.
Otjerala bi taj mošus, plinski užas koji glumi oblake i ubija kopitara kako bi mu oteo miris i esenciju prenio u vratni smrad. Sasušila bi mi otvorene rane na prstima, pa iz njih ne bi kapala gusta krv. Moja bura od koje su me odveli. Neće tuga iz ovih očiju nigdje.
Da je puhala taj dan, da me našla, kako me je svakog časa nalazila tamo u ravnici na koju bi se srušila sa planine, ohladila bi bol. Da me samo našla, tu gdje su me odveli da me osude, podigla bi haljine i tu lažnu kosu i odmotala bi šal i natjerala bi je da stisne oči, i istjerala bi joj dragulje iz nosnica i počupala zlato provučeno kroz rupe u mrtvom mesu. Ostavila je golu i smrznutu, onakvu kakvom bi je trebali vidjeti, ispod zlata, dragulja, mošusa i teških draperija kojim se omotavala da prekrije ružnoću i ističe lažnu mudrost. Da me samo našla, čujem je kako me traži.
Oznake: vjetar bol planina tuga miris zlato
