petak, 07.06.2013.
Nema mora tamo odakle dolazim Pt II
A parala mi je na silu otvoreni dlan, sa noktima druge ruke zarivenim u moje tvrde jagodice, da joj s pogleda ne bi pobjegla nevjerovatnost toga što vidi, jer još nije bila sigurna vidi li uistinu mrtav dlan. Paranjem koje nije niti najmanje slično onome kada ti koža popuca jer si se na nju naslanjao uz izbrazdane trupove čvrstih bajamovih stabala, u onom starom tuđem polju gdje me bura zvala da se dignem visoko gdje val šumi drugačije i zrak je druge boje.
Otisak je ostajao takav, u tom polju, da će, ostarim li, pojačati reljef da me sjeti pripadanju njoj. Ostarim li, moći ću tek onda reći da smo pripadale jednom jedna drugoj. Bura meni i ja njoj. Bez da smo dogovorili, našla me je onda dan prije prijelaza. Došla je ona meni i došla sam ja njoj, neobećane, povezane, jer nju sam prvu udahnula. Moju buru.
Parala mi je mošusna žena dlan ostavljajući bolne brazde, nimalo slične brazdama, mojim predragim ušćima, koje bi mi oštro nasoljeno kamenje ostavilo kao uspomenu i nauk, kada bih, dobro i precizno naciljano, njime zamahnula prema rogatim stvorenjima koji su mi, iz zabave, plazili jezik, skakučući na svoja dva papka sa gotovo sigurne udaljenosti. Dovoljno sigurnu udaljenost sam uvijek čekala da u skokovima naprave, kada bi mi sasuli pod noge hrpu, tražeći da igramo tu igru koja nikakve druge svrhe, u našem prešućenom prijateljstvu, glumeći rivalstvo jer smo druge vrste, osim smijeha i veselja, nije imala.
Voljela bih sad da sam sa rogovima i repom rođena, zamotana u posteljicu iz koje bi me zubima je trgajući izvukli mokru da mi vide lice i prepoznaju znak. U stadu. Da me gone kamenjem.
Sad bih voljela biti gonjena od sebe same, svjesna malodušnosti ljudske vrste, zanemarujući joj vrijednost. I jednom, onaj jedan kamen, koji se iz moje ruke po glatkom pravcu vješto priljepio na satirovo čelo da je ovaj zateturao i pao, dok su mu se drugi smijali kao pripitoj budali, pa se i on sam sebi u konačnici podrugivao jer je smijeh stada bio zarazan i iskren, sigurna sam, nije boljeo niti blizu ovome što sada živim. Niti mi se itko smije.
Nema mora tamo odakle dolazim Pt I
Skrivam prste. Dugi su i lijepi, to sigurno znam. Ali skrivam ih.
Spremam u rukavice, u džepove, guram između bedara iako su mi tako čvrsto stisnuta da ih jedva provučem, preplićem ih iza leđa, i brzo povlačim ako ih nekome pružim.
Moj dlan nema liniju života. Nisam to znala dok me nisu odveli iz zavičaja. Sjećam se pogleda one žene koja mi je, kao djetetu, na prevaru uhvatila dlan pa ga otvorila svojim raširenim nosnicama i mošusnom mirisu šala, koji je, valjda stoput, omotala oko smežuranog vrata, pa na njega naslonila teške zlatne prstenove koji su joj rastezali uške.
Na prevaru mi je ugrabila dlan.
Njena crna kosa bila je lažno crvena, a oko očiju se rastezao dnevno ponovljen, nikad pran, okvir crnila. Skrivala je puno toga, ta žena čije se mišljenje cijenilo nadaleko, i rijetki su bili ti koji bi joj krali vrijeme, da ga ona ne naplati vrlo vješto i pažljivo preplaćeno.
Zaboljelo je to stiskanje zgloba, negdje van tijela, u urliku koji je ona, vidi li kako govori da viđa, trebala čuti i prije nego je izdahnuo u očaju. Tanki su i košćati moji ugrabljeni dlanovi. Na njima je koža popucala valjda bezbroj puta, i njen starački zadah priljubljen uz moj otvoreni dlan i duge prste parao mi je kožu na posve nov način. Izdisala mi je među rascijepljene slojeve kože, dva- tri puta kao divlja svinja, šireći nosnice toliko da se u njih mogla sakriti svaka tajna i zaklela bih se da, prokopa li duboko, sigurno bi pronašla koji safir ili biser. Onda sam, kao dijete, bil sigurna da sve svoje tajne skriva u nosnicama. Jer, tko bi se, od svih junaka, ako uopće postoje ovdje, usudio ući u te mračne rupe u glavi, koje više od svega, udišu taj odvratni mošus. Udahnula ga je sigurno barem jednom, taj dragi kamen, čitajući dlanove prpošnoj vlasteli.
Mošusna baba sa draguljima u nosu.
Nisam znala što da činim. Uzbijesnio mi je val i počeo pjeniti i ključati, pustio nove kobaltne nijanse, podivljao i izgubio šum, grčio se pod njezinom silom lupajući po obalama, s jedne na drugu, bam bam bam, opetovano i uplašeno, potpuno ne vjerujući što čini i koja joj je volja da tako ranjava. Potpuno ne znajući, a silovito tražeći razloga zašto mi to čini.
Što da uradim? Da ga povlačim prema prsima? Da ga guram prema njenim košuljama nasumce zakopčanim, gdje dugmad ne pripada rupama u koje su silom ugurana? Da stisnem šaku? Mogu li je stisnuti? Ili da pustim? Da plačem? Imam li izbora?
I ja tražim razlog zašto mi to čini, okupana u tom kobaltnom valu. Ugušiti će me.
