petak, 17.05.2013.
Nije moje da im glasove umirujem
Pričaju mi o boli. Pričaju kao da se njom ponose, a ta njihova bol ne radi ništa drugo nego štipa po koži. Pričaju mi, pa me traže riješenja namečući mi razloge. Pričaju o tri komarca koja zazuje kad se svjetla ugase. Pričaju mi o kamenčiću u cipeli. Pričaju kao da ne znaju upaliti svjetlo i izuti se.
Pričaju mi o tuzi. Pričaju kao da im je voljom došla, a ta njihova tuga nije ništa drugo nego zazubica u obrazu.
Pričaju mi, pa me traže osmjehe koji će je razvući da pukne i sasuši se. Kao da im ja trebam za osmijeh. Kao da im trebam za sreću. Kao da im trebam za život. Kao da im uopće trebam.
Jer strast jesam i strasti me zovu, pa se mnome hrane. Gutaju me cijelu i razgrađuju kiselinom koja isparava iz njihovih usta. Kiselina koja stvara žgaravicu na vrhu grla pa peče toliko da jedva izustiš išta, a ispod nje se talože urlici i dlanovi ispruženi u grču. Toliko ih je mnogo, ispruženih dlanova, a svaki od njih sam za sebe, usamljen i gluh pluta u urlicima kao plankton svijetleći pod mjesečinom otvorenih usta koja šute. A oni govore, o tuzi i bolu. Oni govore o razočarenju i o nesreći, usamljenosti, nemiru, govore tako kao da je sve činjenica, govore kao da im je to dano a ne od njih samih stvoreno. Govore negdje pročitane riječi, govore kao da su mudri, govore kao da su iskusili, kao da znaju, govore i govore i govore i govore i govore i govore i na poslijetku te uvjere da ih doista muči i da si baš ti taj koji će sobom riješiti sve njegove patnje. Kao što je jednom jedan trebao riješiti, odnjeti sa sobom svu tuđu patnju svojom, jer je, ako ništa drugo, bio na nju spreman i nije o njoj govorio. Pa nek je ponese jer njemu nije teško. Uvjereni su bili da njemu nije teško. Ali jednom je jedan trebao, ja danas ne trebam. Ja nikako ne trebam.
Bunar se napunio do samog vrha, preljeva se i stvara blato u koje gaze okrivljujući bunar što su u njega zagazili. Pa govore, ali bunar ih više ne sluša, ne slušaju ih dlanovi, ne sluša duša, ne sluša srce, ne slušaju ih niti uši. Naslušali su ih se sasvim dovoljno. Bili su kao i uvijek dobri i strpljivi, vjerovali da im trebaju za sreću. Ali glasovi su se zamutili u vodi bunara, gaz se razgnječio u blatu i uši čuju sasvim nešto novo. Čuju vibracije i glazbu, i osmijeh mijenja svrhu.
Sreća kreće kao val i posve je poznata, nimalo nova, ali veća. Jasnija. Ne čuju se više ti što o boli govore dok je tebi pripisuju, dok tebe lome i ranjavaju jer si im ogrijev. Neće se čuti više, nikada više o ponosu jada. Čuti će se kao glazba, kada počnu pjevati. Kada njihov svijet zapleše sretan, jer voli onako pravo. Kad voli bez prava i htjenja. Kad voli čisto. Kada otvore oči, otvoriti će se uši i iz blata će popucati sjemenje i dići se uz kamen bunara, razgranato, kao prelijepa plijesan.
Možda jednom njihov svijet bude sretan. Nimalo nov, ali jasniji. Ako samo puste i prestanu pričati, ako ikada njihov svijet bude sretan.
On više ne pripada meni, i nije moje da im glasove umirujem.
