subota, 16.03.2013.
Još je zima, smeđeoka
Hej smeđeoka...
nedostaješ mi ponovo. Razmišljao sam dugo hoću li ti ovo reći, jer dugo nisam bio siguran dali mi ponovo nedostaješ ili mi nikada nisi prestala nedostajati. Odlučio sam da sam imao vrijeme kad nisam mislio na tebe.
A nisam mislio na tebe jer si mi bila tu, pravio sam se da si tu. Uvjerio sam samog sebe da si legla pored mene, uvjerio da sjediš sa druge strane stola, da su dvije čaše crnog vina na njemu, i da su tvoje nauljene usne takle rub stakla.
Prestao sam pušiti, znaš. Prije nego sam prestao, pobacao sam vreće duhana umotane u kratke rizle u ovaj gradski snijeg koji nikako da okopni. Zakašljavam se kao onaj čovjek kojeg znamo sresti kada izlazimo iz zgrade. Onaj kojeg si žalila jer nema kaput nego hoda omotan u baloner iz čijeg džepa viri loto listić, tko zna koliko puta uplaćen. Bez sumnje brojevi prekriženi na njemu do danas nisu bili dobitni. Jer eno ga sada tamo pored zelenih kontejnera, zakašljava se, kao da te čeka da se nad njim sažališ. Nikada mi nisi rekla da ga žališ, ali vidio sam te kako si ga pogledala.
Žališ li ga? Kada ćeš žaliti mene?
Kada, pitam te?
Nije ti dosta što umišljam da te viđam? Nije ti dosta što mi tvoja hladna stopala toliko idu na živce da više ne mogu bez njih? Da su mi tvoje tužne oči toliko u glavi da su moje otužnile? Kako stotinu puta kažem da nemogu više, pa bacim taj opušak u snijeg, pravim se ljut. I bolje se pravim ljut, nego što se pravim da si tu, bolje se pravim da mi ne nedostaješ, nego li se pravim da ćeš doći.
Počni me žaliti, govorim ti.
Koliko sam se puta tjerao da te prestanem voljeti, tražio ti stotinu mana, milijun zamjerki, gledao te u te tužne umorne oči sa namjerom da te mrzim, i opet ništa. Ti si šutjela.
Zašto opet šutiš?
Preduga mi je ova zima.
Kupio sam danas sendvič na pauzi, uzeo sam onaj od tune i povrća kao onaj dan kad smo gazili zagrljeni po snijegu u centru grada, kad si zanjela lice u moj šal, a ja sam te čvrsto stisnuo u zagrljaj. Ne mogu se sjetiti kako si mirisala. Ne mogu, a već mjesecima tražim taj miris. Trebala bi me i zbog toga žaliti.
Odvratan je sendvič, samo da znaš. Odvratan kao moje misli koje me muče i stišću mi slijepoočnice. Od misli su mi oči otužnile. Tvoje su rođene takve. Jesi li jela danas?
Prestao sam pušiti, budala ja.
Ne znam zašto. Jedan dan mi je zafalilo sitniša u džepu, pa sam našao slip od posljednje kupovine. Došlo mi je da zaplačem što me ne razumiješ. Jer da me razumiješ došla bi tu, bila bi tu i ne bih te zamišljao. Ovako si daleko i žališ me izdaleka, kao da sam neka otužna vijest koja popunjava precijenjeni program.
Što ti je, budalo jedna, gdje su se izgubili tvoji pokreti? Gdje ti je nestala glazba?
Gdje si?
Ne znam više što da radim.
Praviti ću se da sam ljut, da mi ne nedostaješ, da smo skupa sretni, da mi plešeš, da urličeš od smijeha dok te naganjam kao dječak.
Ajde samo dođi, molim te. Plači u kupaonici i nemoj mi ništa govoritii. Samo dođi. Kako ne vidiš da samog sebe trujem mislima da me žališ?
Jebote, kako ne vidiš?
Vidiš li?
Nedostaješ mi ponovo, a ja žalim samog sebe jer ti lažem da je bilo vrijeme kada mi nisi nedostajala.
Uplatiti ću loto listć. Ne znam više što da radim.
