utorak, 05.02.2013.
Misli-pričaj-djeluj
Često govorim o sebi. Iziskuje ogroman trud, to moje govorenje. Taj glas koji ispuštam slažući usne u formacije koje proizvode poseban ton kako bi bio razumljiv. Pričam o svojim iskustvima, o tome kako ih doživljavam i što mi ona govore o meni. Pa saznajem tko sam verbalizirajući iskustva. A onda, evo, nanovo shvatim da su iskustva ništa drugo nego percepcija shvaćanja. Ogroman trud iziskuje shvaćanje. Razumijevanje. Pitam se ponekad može li to itko, ili se samo prave da mogu? Pričala sam o sebi toliko puno puta, svaki put pričala sam drugu priču, slagala usne i usklađivala udahe i izdahe sa tonom, gledajući one koji su slušali, gledala one koji nisu slušali, i gledala one koji su se borili da ne čuju. Dogodilo se onda da sam sve manje pričala o sebi. Dogodilo se da sam počela govoriti ono što žele čuti. Pa sam birala iskustva, prema formi slušateljevih ušiju. Prema načinu na koji me gledaju, prema tome u kojem kutu im oči plešu dok izgovaram rečenice svojim baršunom od glasa. I govori su bili sve kraći, sve umorniji, sveopći i prestali su u jednom trenu govoriti o meni. Govorili su o njima.
I onda sam konačno prestala govoriti.
Misli su se bez govora počele komešati u mojoj glavi koja nosi teret preduge samsonske kose i tužnih očiju. Misli su počele košaviti kao pedimenzionirane nezaklamane novine iz nekog davnog rata kojeg se samo rijetki sjećaju. Ja živim taj rat u svojoj glavi, živim ga kao da sam preplivala hladnu bujicu od rijeke i stala sa druge strane obale, da još granate, koje grome s druge obale, tutnje u ušima i tijelo zazebe, što od hladnoće i vlage, što od bljesaka misli koje žele vani iz ove sive pećine, prateći doobalne gromove, umijesto da gromovi prate njih.
Ali ja sam prestala govoriti. A on stoji predamnom čekajući da mu kažem ništa drugo doli istine. Ništa drugo ne traži od mene. Ne traži opravdanja, ne traži savršenost i mudrost, ne traži blagost niti proročanstva kao mnogi prije njega, On traži istinu koja se komeša na papirima koje hladan vjetar nosi, i ne trebam mu čak niti smišljati rečenice, samo trebam uhvatiti te masne papire i pročitati mu što piše. Istinu. Oslobodilačku. Onu koja objavljuje kraj rata.
A ja, eto pomislim, a nigdje mi zapisano nije, kako je sloboda u meni, ovako zarobljena, najveća sloboda koju ću imati. A on čita. Čita taj košmar, i sve što želi je čuti kako čitam svojim glasom. I ništa se neće dogoditi. Samo će me voljeti više.
On zna da krotim vjetar, on zna da misli zapravo ne bježe, nego ih ja kovitlam. On zna da radim drugačije da se sakrijem u vrtlozima, a ja ne znam kako je taj vrtlog njemu smiješan i nepotreban.
Srela sam ga na dan kad vjetra nije bilo. Zavoljela na dan kad je padala kiša. Ljubila cijelim srcem kad je pala magla. Počela govoriti kad je vjetar ponovo zapuhao. Postala mu ženom kad je snjeg pao. On mudrac. Ja njegova.
Početi ću često govoriti o sebi. Ali samo njemu. Jer on zrcali percepciju shvaćanja, njega se ne trebam bojati, niti se trebam bojati da me, zbog mojih burom opranih papira krcatih natuknicama, neće više voljeti. Zbog njih me i povrh svega voli. Ono pravo. Ja njegova. On moj. Plešem, on svira. Sada vam govorim o sebi. Istinu.
