petak, 21.12.2012.
Živ se čovjek navikava, mrtav je umro.
Imam tu jednu naviku, koja mi je postala svojstvo od kada se prečesto krećem među ljudima. Imam tu naviku ne obraćati pozornost na nebitno. Imam naviku biti sarkastična i bezobrazna. Imam naviku sasjeći u koljenima i ostaviti da iskrvari. Imam naviku ne treptati i imam naviku da me se ne dotiče. To što vidim oko sebe nauljeno je more navika. Teško se njime pliva, još teže uzima dubokog udaha, a gotovo nikako nitko ne zaroni ispod površine. A oni koji rone duboko, davno su prestali pokušavati izroniti. Više ih nije briga za oblake. Puno more ulja koje zatvara pore, puno more ulja da tjera na bonacu, pa da misliš kako je sve uredu i kako je sve mirno, a ono ključa. I onda se na malim djelovima tog mora, otvore pravilini krugovi kao čistine u šumi.
Kažu iznenada. Kažu na naglo. Kažu da je bilo neočekivano i srljano. Ne mogu znati, niti da im se pokaže, kako more ispod površine ključa. Jer mirno je, zar ne vidiš?
Jer dobro je imati navike, jer navike ti ne daju da misliš, ne puštaju te da preispituješ, ne tjeraju da istražuješ, sastave te i slože u jednu formu, pa nema potrebe da radiš inventuru karaktera.
Prekine li se navika, što ćemo onda?
Naviknuti ću se da vidim čistine koje ključaju. Biti će to dobra navika. Biti će dobra i onda će umrijeti. Kao i sve prije nje, dobar je dan da navike izumru.
Smak svijeta. Neka je.
Iznenada? Sumnjam.
Naviknuti ćeš se.
srijeda, 19.12.2012.
Nomen est omen
Bilo je vrijeme kad nisam imala ime. Bilo je to dobro vrijeme, jer me nitko nije zvao. Nitko me nije tražio i nisam bila ničija. Rijetko ga se sjetim, jer ne sanjam više. Tog neimanja imena. Nezgodno je narodu, kad nemaš imena, ne mogu te onda dobro procijeniti, ne mogu pričati o tome, niti te mogu zamišljati kako govoriš. Ne zovu te ona, jer je njih mnogo, ne zovu te ženom, jer izgledaš kao da si na prijelazu, ne vežu te uz tjelesne osobine, jer se krećeš isuviše brzo da bi prepoznali kakav tik ili svojstvenu kretnju. Nezgodno je narodu.
Dali su mi ih mnoga. nisu se mogli dogovoriti, pa me svaka skupina zvala jednim dogovorenim. Mnogo je skupina. Mnogo naroda koji su mi birali imena. Pa kad bi krenuli o meni pričati, ne bi se mogli nikada dovoljno dobro dogovoriti o kome govore.
Bilo je to dobro vrijeme, kada nisu znali o kome govore. Kao da govore o utvari, o nepostojanju, o sveimenoj.
A moje je bilo da im kažem ime, i evo nisam ga izrekla. Možda sam ga trebala izreći, možda bi me onda prepoznali pa svrstali i bila bi jedna od njih. Ovako nisam ničija, i ovako svi polažu prava na mene. Bezimenu i sveimenu. Nezgodno je narodu kada šutiš, nezgodno je svijetu kad nisi definiran, nezgodno ljudima kada ne znaju tko si. A meni nikako nije nezgodno šutjeti. Meni nije nezgodno, raščupane kose, klečati na trulom lišću ispred zečje rupe, raširenih nosnica prebirući prstima po suhom granju slažući ih u matematičkim sekvencama po karameliziranoj zemlji, ne zanimajući se za to da li je netko tom slijedu dao ime, definirao ga i nazvao svojim. Nije mi važno ima li moja igra ime, nije važno tko će proći pored mene, zovući se putnikom. Putnik je isto, imao smjera ili ne. Biće sam isto, imala svrhu ili ne. Ja sam, imala ime ili ne. Nije nezgodno. Nezgodno je narodu. Tužnom narodu koji imenuje, narodu kojem ne pripadam dok ovdje klečim, jer ne govorim, a možda sam trebala. Proći će, kad odlučim. A sada mi je prehladno za odluke, i vjetar je prestao puhati, kao da me je ostavio. To je nezgodno. Što mislim da me je vjetar ostavio.
Pa opet, vratiti će se, odabrati smjer sa kojeg će doći, pomiren s time da će ga po smjeru nazvati, odlučiti da mu nije stalo kako ga zovu, jer vjetar je vjetar odakle god da puše. A ja sam od vjetra bezimena.
Oznake: imena
srijeda, 05.12.2012.
Dlanovi puni žita
-Znaš li onaj osjećaj, kad uguraš dlanove u zdjelu punu žita ili riže? Poželio sam se tog osjećaja.
Bio je dan. Onaj jedan gdje je nebo spojeno sa asfaltom i nisi siguran raspoznaješ li dobro boje, pa ti prljavo roza postane smeđa. Bio je dan, točno prije njih deset kad smo se pogledali zapravo. Sretneš nekad ljude. Neke doista sretneš. Neki te pozovu, neki odvrate susret, neki samo prođu, a neke doista sretneš. Kao da si ih sreo davno prije, pa ste se dogovorili naći na istom mjestu u isto vrijeme, iako se vrijeme onda kada ste se dogovarali brojalo u udasima i na mjestu je rasla nemoguće suha trava koja je bola bosa stopala da si imao nemoguće jaku želju da ih posvrbiš dok dogovaraš detalje oko novog susreta, pa bi izgledao kao dijete u hozntregerima i mrčavim rukama do iznad laktova. Bos. Raskuštrane kose i daha po gumenim bombonima. Ja sa pletenicom, baš kao sad, ti škiljiš baš kao sad. I oboje nas stopala svrbe, jer smo se oznojili trčeći do ovog mjesta na sredini suhe trave, gdje smo se dogovarali koliko ćemo udaha brojati dok se ponovno ne sretnemo. I pružili smo si mrčave dlanove, sekundu nakon što smo pljunuli u njih, i obećali kako nećemo trčati do tuda, da ne bi koji od nas došao ranije, jer je zadihan, pa broji brže. Da ne bi koji od nas otišao prerano, jer ga svrbe stopala. Da ne bi koji od nas zakasnio, jer je morao stati da umiri puls.
Dogodilo se sve to, znaš. iako smo si pljunuli u dlanove.
Toliko sam puta bila tamo, gdje smo stajali bosi kao djeca, trava je davno presahnula, ali polje se izoralo pa je iz njega izrasla pšenica. Onda sam bila tamo. Žito je davno pogazio pretežak kamen i najelo se tog kruha bezbroj usta, i onda sam tamo bila. I kola su prolazila posutim makadamom, pa su ga zalili gustom masom koja se žari na suncu da ne možeš više stajati bos, ali te stopala ne svrbe nego peku, i onda sam tamo bila. Nakratko priznajem. Nisam te stala pričekati, samo sam prošla tog puta. Nitko nije prepoznao da sam jednom ispod asfalta pljunula u svoj dlan.
Izgradile su se kuće nakon broja udaha, gledala sam kako ih dižu, penjala sam se na zadnje katove kada bih poskrivečki uhvatila sporozatvarajuća vrata. Penjala sam se u koracima, jer sam stekla naviku da polako brojim, a lifotvi se tako teško broje. Ne možeš ih polako brojati, pa idem pješice. Penjala sam se da pogledam s visoka. Sa zgrade na zgradu, ispod koje raste suha trava koja svrbi za znojna bosa stopala.
I mislim da sam krivo brojala, i da sam prekršila odgovor, jer sam došla stoput prerano, jer sam te prekratko čekala, i da sam sigurno barem tri puta zakasnila.
Teško se ulovi ritam, kad zaboraviš kako si se dogovorio, a nema načina da zapišeš.
Prošlo je puno predugo.
Bio je dan, jer smo dan dogovorili, i bez obzira što sam prestala brojati udahe, uvjerena da mi ih je ionako sasvim malo ostalo, stala sam opet baš na isto mjesto, bez namjere da te čekam. Davno sam te prestala očekivati, ali nekako mi je to mjesto ostalo drago. Bijeli dan je bio, neba spojenog sa zemljom, i sve je bilo nekako prigušeno. Zvukovi su se gurali kroz maglu, a sitne zračne kapljice su ih gutale i zatvarale unutar sebe, boje su njegovale oči i nije bilo niti jedne koja je urlala kako običava, a koža je bila prekrivena bundama, kapama i šalovima, i obrazi su se jedva rumenili da dokažu da je tijelo ispod slojeva još uvijek toplo. Nisam te čekala nikako ovog puta, samo sam stala odmoriti. Nisam niti mislila na tebe, mislila sam na prigušenost. Nije bila tišina, nikakva buka, bila je prigušenost koja mi je tako divno odgovarala. Pa sam, da je pojačam, zatvorila oči, povukla kapu još više preko ušiju i prekrižila podlaktice na prsima, da još malo stojim tu prigušena, iz nikakvog razloga, jer nisam te čekala i zaustavila sam dah.
-Sjećaš li se žita, ljubavi? Udahni.-samo to. Samo još jedan udah je trebao, da izvadiš iz džepova šake pune žita koje si bezbroj udaha nosio potajice, i nitko se nije pitao zašto ti je uvijek barem taj jedan dlan spremljen u džepu. Onaj dlan na koji si tako davno pljunuo. I žito iz tvojih dlanova prosulo se po krovu zgrade, prosulo po asfaltu, po makadamu, po blatu, po prašini, po polju, i izgubilo se u suhoj travi da proklija. Ja s pletenicom, ti škiljiš. Sad. Pa mijenjaš prazne ruke punima. Žito mojom kosom. Ljubi.
