petak, 23.11.2012.
Before closing
Doći ce sigurno prije nego zaspe za večeras, ali joj je trebalo da pronađe put. Voli se ona gubiti, znaš. Voli nestati na par sati, nekad prođe i dan, dva ponekad, nekada se kazaljke okreću u krugovima kao da nikada neće pokazati pravo vrijeme. Ali dođe. Dođe sigurno prije nego zaspe, a oči je peku i umor je lomi u koljenima, i sve joj je pretjerano presvijetlo. Čak i ovaj mrak oko nje svijetli nekako čudno. A prsti... oni ne mogu mirovati više. I zato su ovako ranjeni i zato bole da ih osjeća više nego umor. Mogla te je tražiti još godinama, mogla se stoput roditi da te traži iz početka svaki put. I svaki put bi se gubila zasigurno, jer joj njena priroda ne daje mira i čiste staze. Daje joj oceane više sive nego bistre, narančaste klisure koje se truse po rubovima, duge uvale pune ostavljenih kuća nekih bezimenih školjki koje nekako, zbog nebitnog obzira, zaobilazi da ih ne zgazi svojim laganim koracima koji nikada na pijesku nisu ostavljale trag.
Ne ostavlja trag kada prolazi. Ne onakav koji možeš vidjeti i reći: - Evo, tuda je prošla, nema niti dan.- Ne znaš da je prošla. Možda ponekad, kad se umori, kako je umorna sad, pa se polako kreće zatvorenih očiju jer je peku, ostavlja taj neobičan miris iza sebe. Onaj miris svježe pečene kore od kruha, koju želiš stisnuti sa obje ruke, da popuca i da zvuk od kojeg još više ogladniš. Pa budeš gladan od zvuka.
Prečesto je zapeku oči, zatvara ih više nego bi htjela. Mislim da je to zato što uvijek dobro vidi. Vidi tim svojim očima baš sve, i nekad ti nije jasno kako se onda, takva, izgubi. Zašto bi se uopće gubila kada zna sve?
Ali ona se voli gubiti, voli nestati, pustiti, voli svoju prirodu i narav, voli klisure i voli taj vjetar koji je prati. Voli taj vjetar, a reći će ti i previše njih kako ona ne zna voljeti. Ne zna previše njih. Previše njih nema pojma. Ona tako voli svoj put, i nije joj težak. Samo oči ponekad peku. Možda zato što previše vidi? Možda zato što ne plaču? A voli, kad ti govorim. Voli toliko da se voljenjem više ne može nazvati. Pa govore da ne voli, i da luta, da se gubi i da ti neće doći. A doći će kad ti govorim. Doći će da te voli, da je slomiš pod dlanovima i da je ljubiš dok joj stojiš na prstima, dijelom zato da je zadržiš da ne bježi, dijelom da ta lagana stopala baš ovdje, gdje stojite dok je ljubiš, ostave ovozemaljski trag vidljiv svakome. Da svima jednom možeš reći i pokazati: -Vidiš, ovdje je mjesto gdje me je voljela-
Doći će sigurno prije nego zaspe večeras, da gledaš kako joj se oči sklapaju. Tebi. Ni jednom drugome.
srijeda, 14.11.2012.
It is time to set the dancers free
O kojem svijetu govoriš? Odakle ti pravo da mi o svijetu govoriš? Odakle ti hrabrosti da mi život nazoveš svijetom ovakvim ili onakvim? Lezi i umri, lezi i umri sad. Ma nemoj leći, sruši se. Sruši se sa te visine na kojoj sada stojiš, kao da su ti se noge polomile. O svijetu mi govoriš, kao da si ga prošao, kao da si ga vidio i kao da je tvoj. Sruši i umri sad, jer svijeta nisi pronašao nikakvog u ovoj čahuri od stvrdnutog pepela, gdje se gnjezdiš kao beznogi stvor. O kakvoj ljubavi govoriš? O kakvom nebu? O kakvim plimama i kakvom moru? Jadne su i usamljene tvoje misli ispod staklene kupole, usamljene bez tuđih, usamljene bez preispitivanja, umorene i zaključene čim su se rodile.
O kojem svijetu govoriš? Tužan li je taj tvoj svijet pogrbljenih leđa i naboranog lica. Tužan li je kad se ne može više uspraviti i kad bore nisu smijehom izbrazdane, a praviš se da tako mudro zboriš. Lezi i umri i ne truj. Ružan si i očajan, nepoželjan i smrdiš.
Ne diraj živote, prava nemaš!
Ne zovi ih svjetovima i ne definiraj im pravila i boje. Ne daji im oceane i ne oduzimaj ljeta. Ne biraj duše. Odakle ti samo hrabrosti?
Pasivni stvore, jade i nemiru. Sruši se. Nisi pronašao ništa što bi svijetom nazvao, očima ne vidiš da bi sanjao, usnama ne upijaš da bi govorio, ušima ne čuješ da bi šumio, prstima ne sviraš da bi plesao, ne živiš da bi svijetom nazvao.
O svijetu mi govoriš, kao da si ga volio.
Pogledaj mi dlanove, pogledaj ih dobro, kroz to tvoje prašnjavo staklo, i kroz njega se jasno vidi kako mi nisu istrgani linijom života, pa ga opet, evo imam i dišem. Pa ga opet, sa svojom starom dušom živim kao dijete. Pa me opet, evo, strast zovu, jer strast jesam.
O svijetu mi govoriš kao da je priučen, o tuđem svijetu govoriš kao da je pokvaren, nevaljao, govoriš glasom mudraca i gledaš u pravcu nemira dok plašiš sretnike i kradeš valove. Padni. Padni sad. Umri sad. I ne vraćaj se nikad više da ikome govoriš tako. Ja ti ne dopuštam. Ja. Od sada, pa prema svima, ja ti branim i ja ću te kazniti. Ne govori. Nisi ništa naučio. Šuti. Padni. Lezi. Umri. Svijet je naš, život je naš, tvoj nikada neće biti. Zbogom. Vrijeme je da pustimo plesače.
nedjelja, 11.11.2012.
Waste of kissing lips
Visok si. Potrošiti ćeš svoju tugu negdje drugdje. Visok si iako se ja ne dižem na prste da te ljubim, a usne su mi tako željne tvojih poljubaca. Ne dižem se na prste jer te ne ljubim. Ne ljubim uopće, a ove usne koje imam, tako divno ljube. Sjećam se iz nekih davnih priča, sjećam se. Osjećam kako traže poljupce, pa onda previše pričaju da ne krenu trnuti, da se ne izgube pa ne ljube krive usne. Previše se smiju, ove moje usne, da ne krenu posve javno željeti tvoje. Ove usne koje imam ljube. Ljube zapravo. I samo zbog toga postoje. A nisu ljubile tako dugo, i pitam se da li im je svrha oduzeta, da li mjenjaju bitak ili im je vrijeme da umru?
Kako usne umiru, reci? Da li mole za svoj život pa tjeraju tijelo da se odiže na prste, pa tjeraju misli da te jače žele, pa tjeraju da napraviš sve, pod mogućom kaznom da umreš cijel, da te pojede tuga, da je potrošiš negdje drugdje, tjeraju da budu uz tebe?
Ali ja te niti ne poznajem. Ja zrno soli s tobom nisam podijelila. Ja te ne poznajem niti najmanje, a moje usne tvoje tako divno ljube. Sjećam se iz nekih davnih priča. Sjećam se. Zavidim svojim sjećanjima. Pa ih proklinjem, jer te nikada neću pitati tko si, a usne znaju, i koliko god govore i smiju se, nikad mi neće reći zašto baš tebe žele. Natjerala bi ih da poljube drugoga, natjerala da na silu osjete tuđe, a ne tvoje. Natjerala bi ih da se prestanu smijati. Da se predomisle. Ali one tako divno ljube, nemam srca im zabraniti volju da sretnu tvoje možda jednom uskoro. Nemam srca jer znam da su iskrene, od svega što sam ja i što mene čini, znam sigurno da su ove usne koje nosim najiskrenije, najpoštenije i nemaju tuge, jedine takve od svega što sam ja. Tako su ti vjerne, da ih više ne volim. Da ih prezirem. Tako su ti vjerne da me rastužuju na najjače. Zašto baš tebi? Tko si? Ja s tobom niti jednu misao nisam podjelila, a moje usne te vole. Naivne usne. Odakle im pravo da te vole?
Ljuta sam sad, ljuta na tebe i na moje usne. Smiješne li ljutnje, sad mi se moje usne smiju. Smiju, jer znaju da će se ponovno ljubiti sa tvojima. A ja tako sumnjam u to. Svaki dan sve više i više, i tuga me lovi što će umrijeti i promjeniti bitak. A tako se divno ljube.
Ja sam od vjetra, znaš?
Znaš što je meni super? Kad te vjetar traži. To mi je, ono, zabava do neba. I urličem od smijeha, ali doslovno urličem. Krene lagano, pa sve nešto, kao, uvlači se kao potok i žmiri na jedno oko da bolje vidi kroz pukotine. Onda se krene, kao zaozbiljno primiti toga, jer vidi da si se dobro sakrila, pa kad krene mlatiti po kamenim ulicama, kad krene zavijati, kao, uplašiti će te pa ćeš se pokazati. A ono, urnebesno smiješno i meni i njemu. Uplašiš se za stvarno kad krene silovito grmiti, i onda jos više urličeš, vrištiš, crkavaš od smijeha, i svi ti zvukovi odzvanjaju kao i on, pa više ne zna gdje je bio gdje nije, pa ide nasumce, divlja. Pa kad te nađe, krene te dizati u skokove, a ti kreneš bježati. Pa se on pravi da te ne može uloviti, nego ti samo malo petlja noge i prebacuje kosu preko očiju. I gura ti se u nosnice, da se koncentriraš na disanje, pa da ne vidiš da te prestigao, i onda se zaletiš, al ono, direktno u njega. Bum! Ahahahahahahahaha, i onda te zastvarno digne, al nježno. Ko pijesak, a ti podigneš ruke visoko i opustiš svaki komad sebe, da on zapleše s tobom i volite se kao djeca.
A vjetar je on. Nemoj me više nikada pitati tko sam ja.
četvrtak, 08.11.2012.
Gdje si, ybga?
Duhan sporije izgara zadnjih dana. Sporije gori jer ga smotam gušće. Pa ga udarim nekoliko puta, pet-šest, filterom po stolu, da se zgusne još malo, da sporije izgara.
Gdje si smeđeoka?
Magla se je digla i vedro je. Prolazim jezikom po papiru, da još sporije izgara, pa lupim još jednom.
Gdje si?
Imamo li nas dvoje neki dogovor, neke šifre koje si nikada nismo izrekli, neka pravila koja nemaju glas, niti su sazdana od elemenata koje svijet poznaje? Tražim vatru, bilo kakav plam. Tražim je u glavi dok mijenjam stalak za cigaru iz palca i kažiprsta u usne. Tražim plam, kako tražim tebe. Zatvorenih očiju kroz dodir. Tražim tvoj jezik među svojim usnama, da ih ne moram polizati sam prije nego se papir uzljubi na obje.
Tražim plam, bilo kakav, samo da gori. Stiže zima. Znam što ti ona radi, valjda sam jedini koji razumije što ti zima radi, pa sam zato i počeo motati gušće, Da sporije izgara, da preživi zimu.
A ti misliš da još nisam naučio. Ili ja mislim da si to pomislila i da te zato još nema.
Možda još goriš pa me ne trebaš?
Stojim ovdje, jedva naslonjen na čvrsto tkivo i klizim dlanovima po odjeći dok mi usne presušuju jer mi predugo treba da nađem plam. Neću odustati, pa sve i da ga nemam uz sebe sad. Moraš znati da ću pripaliti ovu cigaru sa gustim duhanom u njoj, pa ću brojati koliko joj treba da izgori, da me usne počnu peći jer je biljka u njoj užarena, a filter pretanak. Nisam odlučio u kojem ću vremenu brojati, koje jedinice ću upotrijebiti. U svima te neće biti jednako pretjerano dugo.
Smeđeoka moja, budalo jedna.
Udahnuo sam te tako snažno kroz tijelo, tako si toplog okusa, stoput se ulovim u mislima kako nisi stvarna. Kako ne smijem dopustiti da mi toliko lutaš tijelom, i ovim životom, i da mi lutaš jer te veseli kada se izgubiš, kad mi se smiješ u unutrašnjosti moje trbušne šupljine, onako glasno kada se u jednom trenu sjetiš da trebaš stati, pa prekriješ dlanovima pola lica, kao da mi braniš da uživam u tvojim iskrenim ekspresijama, kao da se u trenu bojiš da ću ti ih ukrasti koliko su mi lijepe. A ti misliš da mi nisu lijepe, ti misliš da takve stvari kod tebe nesmijem vidjeti. I ne moram. Smiješ se sada u meni da vibriram iznutra, smiješ se opet onako glasno kao onda kada sam ti rekao onu jednu blesavu ideju koja te rasplamsala. Pa sam te gledao dok si skrivala lice. Ne gledam te više.
Gdje si, prokleta bila?
Dvadesetitri. Brojim dvadeset i tri, polako.
Brojati ću ih i više. Male vlati izviruju pa se krenu grliti kako ih toplina zahvaća, i svaki put sve više pocrvene kad se jače stisnu. Je li ti hladno? Meni nije. Nije mi nikada bilo hladno, mogao bi sada bos stajati ovdje. Topli su mi dlanovi, oni dlanovi sa prstima koji znaju svirati. Sjećaš se kad si me to pitala? Dođi, znam da te to zove, znam da me želiš, ne budi glupa, ne daj mi da bjesnim sada dok se pravim da imam previše posla, a namjerno motam da sporije izgara.
Plešeš li duže ako sporije gori? Želio bih znati. Nisam niti započeo znati, tek sam naučio provući rizle kroz prste i modelirati duhan. Učim još uvijek kako ga natjerati da što duže gori, dobro mi je učiti. Znam da ti je hladno. Dođi da mi se smiješ, nije istina da te ne trebam.
Ugasiti ću je sada. Govorim ti. Vrijeme je da je ugasim, a zaboravio sam gdje sam stao brojeći. Ali smotati ću novu, i reći ću ti kada je budem motao, možda upravo kada stanem na žižak ove zadnje, kad je prignječim da umre, pa da izgleda kao skulptura ludog umjetnika na ovom asfaltu koji je danas suh, pa se neće čuti onaj pisak koji toplina pusti kad je voda dotakne. Toplina, ne vatra. Ugrijati ću te, ne brini. Ponekad mi dođe žao što prečesto misliš da se trebaš grijati sama, žao što to radiš sama. Jer možda me ne trebaš, ali nije istina da ja tebe ne trebam.
Magla se digla i vedro je. Gdje si, smeđeoka, zar ne čuješ da te zovem?
Ja uopće ne pušim, sjetio sam se. Je li sada prekasno?
Volio bih te opet vidjeti kako plešeš. Za mene.
Motam novu, ovu ću zgusnuti još više. Ybga.
