nedjelja, 28.10.2012.
Are you afraid of not missing?
-"Oš živjet?- pita me dok mi pruža malu tamnu bocu, plosnatu na dnu, kao da nikada nigdje nije ostavljena da stoji, nego je vječito opasana oko njenog struka. Pruža mi i gleda me u oči ne očekujući odgovor. Pita kao da mi u njoj nudi život, jer zna da se jedva blijedo sjećam što znači živjeti, a snažno osjećam kako mi baš život, od svega, najviše nedostaje. -"Jel to otrov?"- pitala sam u strahu. -" Za neke je."-odgovara -"Bojiš li se?" -"Ne!"- odgovaram čvrsto i grabim bocu kao da sam u trenu primjetila da je želi povući i prestati mi nuditi. A bojala sam se. Bojala sam se kao nikad, toliko bojala da sam htjela iskočiti iz kože. Prestravljena u suštini.
Imala je osmijeh na usnama koji se širio ispod pramenova njene duge crne kose, još uvijek spremna da reagira baš onako kako treba, ukoliko se predomislim. Cupkala je izmjenjujući svoju težinu čas na prste čas na pete, a osmjeh je postajao sve jači kako sam približavala staklo prema usnama. Činilo mi se da u boci nema ništa, bila je poprilično lagana, a staklo se činilo gustim. Pitala sam se o usnama koje su zadnji put dodirivale to grlo. Jesu li bile njene? Što se dogodilo zadnjemu koji je iz nje pio? Postoji li priča? Tražila bih je da mi je ispriča. Jednom.
Za neke je otrov, a ona ga nosi oko pasa, ovako lijepa i nasmijana. Ne bojim se otrova, bojim se upravo toga da ne bude otrov. Jer otrove poznajem. -"Ne bojim se."- rekla sam samoj sebi, rekla tom grlu, rekla svojim mislima, odlučivši da će mi biti zadnje koje sadržavaju strah.
Pogledala sam je još jednom ispod obrva, dok mi je pokazivala svoje bijele zube, i nije mi u tom trenu preostalo ništa drugo nego da odvratim osmijeh, udahnem duboko i nagnem, dok su se njeni dlanovi istovremeno sklapljali u pljesak.
-" Sad idemo."- rekla je, zgrabila mi zglob te iste ruke koja je maloprije naginjala, i dok su mi zadnje kapi te tople tekućine bez okusa prolazili kroz vrat, boca je kliznula iz prstiju prema čvrstom podu. Gledala sam je kako pada, dok me je ona odvlačila sa mjesta gdje je strah prestao zauvijek. Gledala sam je kako dotiče pod i puca, prvo po svom plosnatom dnu, pa joj se od udarca ožiljak širi desno, tamni i kao korjenje razdvaja prostor i pretvara se u kristale. Dok je pucala, izgledala je kao njen osmijeh. Gotovo isto, i nisam si mogla pomoći, nego da pogledam opet u nju, da provjerim da li je istina. Njen osmjeh napravljen je od ožiljaka. Tako je lijep ispod njene crne kose.
I odjednom, dok sam lovila njene korake, više mi nije nedostajao život. Sve je prestalo nedostajati. Bojiš li se?
srijeda, 24.10.2012.
Wind is not here to be loved
-"Mi se nikada nećemo voljeti. Obećaj mi!"- stisnuo ju je dlanovima za ramena dok je unosio svoje lice prema njenom -" Obećaj mi sad da se nikada nećemo voljeti!"- a ona je stajala, tako, ispred njega, i razmišljala samo o tome kako joj se prsti na rukama smrzavaju i kako bi sada najradije zapalila cigaretu. Nije nikada niti planirala da voli. Nema ona toga u sebi, to što ljudi zovu ljubav. Zna da nema, jer je vidi upravo sada u očima koje su je očajno preklinjale da ih izbavi iz nje. -" Šteta je."- rekla je mirno, još uvijek tražeći mislima prostor da ugrije prste sada stisnute u šake. -" Što je šteta? Ne voliš me, zar ne?"- pitao je. -" Šteta je što se bojiš čudovišta iz ormara."- rekla mu je kao da je znala o čemu govori, a govorila je samo da kupuje vrijeme, prije nego nađe mjesto za dlanove koji su je sada počeli mučiti više nego njegov čvrsti stisak na ramenima.
Izgledala mu je smrtno ozbiljno, a opet kao da joj nije stalo. I nije joj stalo. I šteta je, baš je dobro pomislila, šteta je što on zna voljeti. Baš je velika šteta što će misliti kako mu je slomila srce. Šteta ogromnih razmjera gdje se sada hvata za bilo šta što izvire, jer misli da pada. A kad je pusti, i kad ona ode, a pustiti će je i otići će, vidjeti će i on da je šteta što ju je tražio da obeća. I misliti će onda, kao što su mnogi prije njega mislili, da se ona uplašila i da je pobjegla. I to joj je oke. Već zna i dopušta im da misle i traže riješenja i odgovore. Davno je prestala razmišljati o onome što nema u sebi.
-"Imaš li cigaretu?"- pitala ga je, već lagano nervozna radi dlanova. I njegovih i njenih. Jer su se i njegova počela hladiti, i prelazila je ta hladoća na nju. Ne želi više hladnoće, treba otići što prije. Previše je hladno. -"No? Imaš li?"- tjerala ga je da odmakne ruke i potraži kutiju u džepovima. Ustuknuo je, trepnuo dva puta, i izvadio crveno bijelu kutiju. Razočarala se odabirom duhana. Taj ostavlja ružan okus na jeziku. A sviđa joj se ovaj slatkasti koji joj je ostao od njegovih zadnjih poljubaca. Razmišlja hoće li ga mijenjati. Pa odustaje, prehladno je da ispruži prste. Okreće se dok joj on pruža otvorenu kutiju.
Okreće mu leđa, trpa ruke kroz svoju kosu da je raspusti, onako kako to velike ptice grabljivice rade sa svojim krilima prije nego polete, zaškilji a zapravo je otvorila nosnice da onjuši smjer, i onda potpuno nečujno poskoči jedva dva puta, prije bi rekli jedan i pol, kad bi to bila mjera za poskok, i krene trčati. Krene trčati jer je hladno, krene trčati jer joj treba bolji duhan, krene trčati jer ne voli obećanja. Krene trčati da probudi vjetar, i da više ne bude šteta što je taj dan provela s njim koji je sada voli. Niti ne zna koji je po redu od onih koji je nikada nisu trebali voljeti.
-"Nisi mi obećala."- vikao je za njom, svjestan da mu upravo obećaje, ali mogla se barem jednom, zadnji put okrenuti, onako da joj kosa kasni jer je vjetar nosi.
ponedjeljak, 22.10.2012.
Jednom davno smo se pravili da se ne poznajemo
Sjećaš li se toga? Kada smo se pravili da ćemo se izgubiti. Pravila si se da sam ti nov, i škiljila kroz trepavice kao da me hoćeš smjestiti negdje. Pravila si se da nismo zajedno. A ja sam se pravio da te ne obožavam. Pravili smo se da nas zanimaju sva ta bića oko nas, pravili smo se da smo pametni, da smo važni. Sjećaš li se onda, kad si se pravila da ne razumiješ kako te gledam? Sjećaš li se kad sam se ja pravio da mi nije stalo?
Sjećaš li se, smeđeoka, kad sam ostao bez srca? Sjećaš li se kad se tvoje pretvorilo u kamen? Pravio sam se da ga još uvijek imam, pravila si se da tvoje kuca, pravili smo se da si nemamo što za reći. Jednom davno, dok smo bili dvoje. Sjećaš li se toga, smeđeoka? Kako sam bi ljut na tebe što šutiš, kako me je tvoja šutnja, kao gromovi unutar špilje, testirala koliko su mi zidovi čvrsti. Pravili smo se da se ne znamo, pred svima, pred cijelim svijetom, pred nebom, pred onim granama gdje sam te prvi put susreo, snažnu i ponosnu. Nedodirljivu. Pravili smo se jedno pred drugim. Sjećaš li se? Pravili smo se da se nismo prepoznali, da smo slučajni prolaznici i mrtve duše.
Prezirem to vrijeme.
Izrasti će nam nova srca, smeđeoka, tu na dlanovima, kad te primim za njega i stisnem ga u šaci, prisilim ga da lupa jače. da lupa najsnažnije, da se bori za svoj novi život. Stisnuti ću ga svom svojojm snagom i neću se praviti da ne vidim, da ne znam, da ne želim, stisnuti ću ga da mi zglobovi pucaju, da mi glava pulsira i da gubim svijest, stisnuti ću ga i neću ga pustiti dok krvari kroz moje prste. Neću ga nikada pustiti. I biti će najveće na svijetu, tako nemoguće crveno, tako živo, čvrsto stisnuto u mojoj šaci. Tvoje srce. Zvati ću ga mojim, i neću se praviti nikada više.
petak, 19.10.2012.
What would you do, if it comes to that?
Što bi napravio da ti baš sad dođem? Da stanem pred tebe potpuno slobodna od svih predrasuda i da znaš da stojim tu tako bezobrazno kratko, da sam ukradena i da će me pronaći i vratiti natrag na mjesto u muzeju života, pod staklenim zvonom, gdje ćeš me opet gledati iz svih kuteva zamišljajući kakvog su okusa moje usne, koliko je meka moja koža pod tvojim prstima, koliko je snažan moj dah pored tvog obraza, kako savršeno se naša tijela poklapaju u vrtlogu, kako volim što me tako čvrsto držiš, koliko sam mokra, koliko je moj pogled koncentriran na tvoje tijelo i koliko ću puta zatvoriti oči i na koliko dugo, dok me budeš ljubio, koliko ću puta tražiti još?
Što bi napravio da ti se uvučem pod plahte dok spavaš, promrzla od kiše, dok očekuješ nekog drugog, što bi napravio kad bi te tražila da me ugriješ?
Što bi napravio kad bi počeli potpuno nježno i lagano, ispipavajući teren, jer koliko god da si prošao u svojoj glavi milijun mogućih situacija, one sada nemaju smisla, jer je ovo nešto sasvim van ovog svijeta, kad te tijelo počne voditi a sav razum i sva taktika ispari kroz kapljice znoja kradući nam zrak u prostoriji?
Što bi napravio kada bi ovo bio sudar Titana? Što bi napravio kad bi me morao suzdržavati, držati čvrsto stisnutih zubiju, dahtajući mi u vrat i u isto vrijeme paziti da me ne ozlijediš, a tako bi rado ostavio znak na mom tijelu? Što bi napravio da sam sad tvoja?
srijeda, 17.10.2012.
Jedna sa početka
Puhala je bura na dan kad sam se rodila. Dan prije prijelaza.
Bili su to oni dani kada su ti brige slatke, i nerviraš se radi toga da li su ukrasi na boru koji si dovukao iz šume u dobroj formaciji, hoće li se kolači ispeći ii da li će ujna sa Kontinenta poslati onaj paket koji uvijek šalje, ne zato jer te voli, nego čisto da se pohvali kako je njima na Kontinentu bolje nego nama u Pripizdini. Spletom okolnosti, Pripizdina je nalijepše mjesto. Spletom okolnosti, rodila sam se tamo dan prije prijelaza. Rasjekli su je da me spase, jer su se bojali da neću preživjeti, jer su se bojali da ako sada ne dođem, dan prije prijelaza, neće me biti da ih spasim.
Bila sam tako sitna, najsitnija među sitnima, omatali su me vunom, jer puhala je bura, omatali su me u bezbroj slojeva ovnove vune, jer nije bilo ničega boljeg čime bi me ugrijali, jer su nju rasjekli, i ona me ne može grijati više, ona ne zna da me griju vunom. A vuna je gruba, i kroz nju bura prolazi, kroz one male bodove, bura prolazi i hladi mi kosti, i bura prolazi i smrzava mi srce, dan prije prijelaza, i ja mislim da tako treba biti. Bura prolazi, i ulazi i bura klizi u krvi i buru srce voli jer misli da tako treba biti.
Pamtim onu ženu koja me nosila, jer pamtim ruke koje su držale vunu, koje su me gledale u oči i prepoznale što bura radi. I stiskale su ruke čvrsto, zaklanjale to sitno tijelo, ali me nisu mogle čuvati od bure. I pamtim tu ženu koja me je gledala u oči, pamtim tugu u njenim očima, pamtim kada se tuga izlila u moje. -Tužne su se rodile- reći će kasnije svima. Kasnije će mi neraskidivim čvorom zavezati crvenu vrpcu oko lijevog zgloba, obući mi iznošene dronjke starije braće, probiti mi uške užarenom iglom i okititi ih starim zlatom, odrezati kosu i pustiti me da se igram u pržini, i dugo dugo mi neće dati ime, jer zna da ću ih imati bezbroj. Pustiti me da trčim među bajamima, da razbijam jaja, da se smijem najglasnije, da berem sikavac, gonim koze po kamenu i pronalazim tajna mjesta. Pustiti će me da kopam i da ispitujem, pustiti me da kamenjem gađam satire i rugam se starim babama koje me pokušavaju prokleti, dok druge žene povlače svoju djecu u kuće, dok moja braća sjede pored vatre i jedu kašu i prepričavaju dan, pustiti će me da me nema i neće dati ikome da pita gdje sam. Stajati će usred avlije sa metlom od pruća i pratiti me tužnim očima, i plakati jer nije imala izbora, nego mi dati to nasljedstvo, plakati jer mi je predodredila zadaće, mesti pržinu koju donosim u džepovima, prati mi noge u metalnom kablu i loviti me dok joj mokra bježim, vikati sa vrata da uđem u kuću kad osjetim da bura dolazi, jer se tako radi, jer se ne stoji na buri, jer bura nosi, pa će se smiješiti kad vidi kako bura i ja plešemo. I opet će plakati.
Bilo mi je niti 4 kada je umrla. Već sam neko vrijeme nosila djedovo ime, jer su mi morali nekakvo ime dati. Već sam neko vrijeme skrivala njene crne papuče, da ih duže traži i odganja misli o meni dok plete svoju dugu crnu kosu ispred razlivenog ogledala. Prije nego veže maramu oko glave, zazepsti će je stopala, dići će pogled još jednom, i vidjeti me preko svog ramena, znati da sam ih opet odnjela negdje da ne misli, i da je važno da zna kako mi je drago što je taj dan izlila tugu u moje oči, kako je divno što mi je srce kameno i kako je uredu što će sutra umrijeti. Već neko vrijeme zna da vidim, ali plakati će ponovo jer je onaj dan prije prijelaza puhala bura, dan kada su oči postale tužne i kad se srce smrzlo, dan kada je znala tko sam, i da ću dok ne prestanem biti, biti upravo to, da je preuzimam. Uredu je, bako, da ti sada umreš- rekla sam joj prije nego sam istrčala na buru, protrčala poljem bajama, popela se na nasumce odabrano stablo, digla bradu visoko, zatvorila oči, i pustila buru da mi sa gole glave izvuče čvrstu kosu koju ću plesti ispred razlivenog ogledala. Bile su mi niti 4 kada su mi satiri pod noge donjeli kamenje, da ih ljevicom potjeram.
Sve će jednom biti more.
subota, 13.10.2012.
Čekam dan kad ćeš me nazvati svojom
Čekam dan kad ćeš me nazvati svojom.
Jer ja sam tako moja. Okrutna, brutalna, bezcicata, mišićava zvijer, i iz čeljusti mi klize kaplje nečije krvi koja se ne gruša na zraku, jer mi iz nosnica ključa dim pomješan sa lavom i u njemu je 1000 stupnjeva. Ja sam strah veći od onog koji spremaš ispod kreveta kad očajno želiš mirno zaspati. Ja lutam šumom, i svi zvukovi koje iz nje čuješ, dopiru do tebe jer im ja dopuštam, jer su filtrirani mojim dozvolama, biram im frekvenciju prema tome koliko bi mi odgovaralo da uđe u tvoje kosti ili da te strese na goloj koži.
Ja živim posvuda, moje forme su neprepoznatljive, vidiš me, a ne znaš da me gledaš. Ja nemam oči. Ne trebaju mi da vidim, ne trebaju mi da te ugrabim, ne trebaju mi jer me u njih nikada nećeš pogledati. Moja krila plamte kao jesensko lišće, ogromna su i teška na mojim leđima. Uzdižu se iz čvrstih lopatica omotana bršljanom, zelenim bršljanom koji žvače orhideje, i kako se uzdižu prema krošnjama sve su tamnija, sve su gorljivija i sve su krupnija i teža. Zelene travke na leđima, prebacuju se u žućkaste listove breze, milijuni listova breze koji se miješaju sa vrbinim još tamnijim, pa krošnje divlje trešnje, pa jablani, pa hrast. Na vrhovima mojih krila listovi su starog hrasta, crveni da peku, stari i umorni, obješeni listovi. I kako se krećem, opadaju jedan za drugim, otkidaju se sa korijenom i lebde šumskim zrakom pa izgaraju prije nego dotaknu pod. Izgore u zraku, jer bi bio grijeh da ih svo obično lišće dotakne, bila bi kazna da se pomiješaju sa ostalim otpalim viškovima, bila bi smrt da ih neki slučajni putnik stopalima zgazi.
Ja sam užas, otrovan, sam, opasan užas. Ja sam zvijer sve groznija iz dna svojih stijena koje izgledaju kao noge, da se pitaš kako ih uopće dižem, i kako mi tlo pod njima ne pukne i ne strovalim se u agoniji u samo središte kugle na kojoj koračam.
petak, 12.10.2012.
Lies do die Pt.II
"Smeđeoka...ti nemaš pojma..."- a ja se pitam možeš li uopće zamisliti kako me te riječi čvrsto stisnu oko struka? Možeš li uopće zamisliti kako ja niti malo ne mislim na tebe. Niti trena.
Kako sada, ali bas sada, i sada, pa i sada, i onda opet sada, osjećam kako mi prolaziš prstima po rebrima, kako dižeš dlanove prema mojim prsima i zaustavljaš ih baš na pravom mjestu. Osjećam kako mi približavaš svoje tijelo, pomirišeš kosu, pa mi izdahneš pored uha, dok ja zadržavam dah i vibriram kao da me sviraš.
I okrećeš me i spuštaš, i šapućes :- ti nemaš pojma...", a ja šutim, jer sviram, jer me sviraš, jer plešem za tebe, izvijam se pod tobom toliko snažno, da se kosti rastežu kao da će svaki čas puknuti, da se koža znoji, kao da ce svaki tren izgorjeti, da pluća dišu kao da će vulkan upravo eruptirati, pa grabe zadnje udisaje kisika...
...:"-smeđeoka..." šapućeš mi, i ja uopće ne mislim na tebe, ja uopće nemam misli. Što ce mi misli uopće, kad te tako van ovoga svijeta osjećam?
četvrtak, 11.10.2012.
Lies do die, players live to play
Smeđeoka...ti nemas pojma...ti tako nemaš pojma koliko sam ti privržen. Tako mi malo govoriš, tako si beskrajno tiha dok te gledam, bešumna, mirna, laka. Ne usuđujem te se dotaknuti. Ne dotaknuti. Strah me da te ne polomim od onoga svega što se u meni nakupljalo. Od svega što ti želim dati, a ne mogu odlučiti što bih ti dao prvo. Ti nemaš pojma, niti blizu, koliko sam ti privržen, koliko živim kad si mi pod rukama, kad mi se daješ, smeđeoka. Sanjao sam te jednom...ma sanjao sam te bezbroj puta, ali ovo jednom, kad sam te sanjao, znaš oni snovi kad se probudiš i nisi siguran. Nisi siguran što te laže. Ovo sada ili ono iz čega si izišao. Nisi siguran.
Sanjao sam te, znaš, smeđeoka, sanjao kako sam te pronašao. Sanjao sam legendu, mit. Sanjao sam da sam svirač. Sanjao sam o instrumentu, jednom tako van ovog svijeta instrumentu, kojeg ne može svirati nitko osim onoga za kojeg je napravljen. Nitko ne zna tko je napravio instrument, niti kako se svira, ali priče su se pričale da je zvuk koji izlazi iz instrumenta toliko čaroban, da te zauvijek veže za njega. A probali su mnogi, previše njih. Ma nisu samo probali, dali su sve od sebe, stajali godinama ispred bijelih papira na staklu, prepravljali crtovlja, mijenjali gudala, odrastali u ljude, zapisivali, računali, razmišljali, vježbali, uzimali lekcije od svakojakih velebnih majstora, i ništa nije pomagalo da istrument svira onako kako je priča govorila. Sanjao sam da su odlučili onda, da instrument ne valja. Da se istrošio možda, da bi možda trebalo promjeniti žice, podmazivati čivije, zatezati ga snažnije, puhati u stotinu dahova odjednom. Odlučili su da je instrument loš, da je lijep izvana, ali je iznutra prazan. Zaključili su da instrument nije instrument. I ostavili ga da trune. Da ga vrijeme potroši, da ga želje zaborave, da se umori kao sto su se oni umorili tražeći načine da ga čuju. Ti nemaš pojma koliko sam te tražio, bio sam svirač bez svog instrumenta. Bio sam svirač koji pojma nije imao da zna tako svirati, kao što i ti pojma nemaš koliko sam se bojao da nećeš zasvirati.
srijeda, 10.10.2012.
Kad se žene kupuju ko novine
Ja bih voljela biti kupljena. Stvarno bi. Kao novine kupljena.
Da me se kupi jer, eto, imam jebeno dobru naslovnicu koja iskače na kiosku pored drugih prosječnih naslovnica, zbog bombastičnog naslova koji se miješa sa crnom kronikom i paranormalnim, zbog formata.
Bilo bi mi sjajno da sam dnevne novine, jer pazi, dnevne novine definitivno cijele pročitaš, pogotovo ako sam nedjeljno izdanje. Čitaš sve, i osmrtnice. Čitaš osmrtnice jer te zanima kako se od tog nekog mrtvog zove žena koja je još živa, i kako im se zovu djeca, unuci i nećaci, i gledaš pomodnost u osmrtnicama, kako je neka recimo, Dragica iz četrdesetih imala sina Zvonka u sedamdesetima i taj Zvonko oženio neku Mirjanu i oni imaju troje djece Luku, Bornu i Miu. I sto ih je takvih, šabloniziranih, i zabavljaju te. Imaš i horoskop i sudoku, imaš pola stranice o tome što i kako se treba nositi i na kojim mjestima, imaš par ljubavnih afera i imaš ostatak, kojim ćeš poslije oprati prozore ili zamotati riblje kosti . Ili ćeš na njima oguliti krumpire, i dok guliš, zageldaš se u neki članak koji su propustio slučajno. Ako je bljuzga vani, kako će i biti uskoro, staviš ih pred vrata i na njima se izuješ.
Dnevne nedjeljne novine- smrt, obitelj, budućnost, zagonetka, moda, trač, domaćinstvo, interes, ljubav.
Da.
Žene bi se trebale kupovati ko novine. Dobar dan - Dobar dan - Kaj imate danas - Ah, pa evo došao nam je novi Penthouse - Pošto - 35 kuna - Pfff, previše - Ali vrijedi,gospon - Mislite - Garantiram - Ma dajte onda.
i odfuraš si doma Penthouse i onda ga spremaš na drugo mjesto, ispod kreveta, u veceu, u spavaćoj. Ali nikako ih ne spremaš skupa sa dnevnim novinama. Njih cijeniš, Penthouse obožavaš.
Da, bilo bi mi super da sam dnevne novine, ali je jebeno bolje biti nabrijani Penthouse. Bilo bi mi super biti Večernji, ali ja sam Autoklub. Manja naklada, manje te ljudi razumije, manje čita, više lista, ali te čuva i vraća ti se svako malo, da te lista. I ne jebe te sa fakin pranjem prozora, bljuzgom,dresurom kućnih ljubimaca, korom od krumpira i reciklažom. I kad pričaju na jednom od svojih piva/kava/gemova, pričati će o onom jebenom broju Penthousea, sa onom vrh naslovnicom i komentirati gdje tko svoju drži, daleko od dnevnih novina, koje te ionako samo uzrujavaju, kad bolje pogledaš.
ponedjeljak, 08.10.2012.
So silent
Pitao me danas zašto šutim. Zašto mu tako čisto napišem baš sve, a kad me gleda u oči, da šutim. Rekao mi je :-" Ti nemaš pojma." , i ja sam šutila i izmjenjivala pogled sa cestom kojom smo koračali i sa njegovim smeđim očima, koje tako neobično mijenjaju formu. Znaš one oči, kao tvoje, što mijenjaju boju, to su oči kakve obožavam...
Negove su baš smeđe, ali mijenjaju formu. Tren su okrugle kao gumbi na starim kaputima, tren oštre i zašiljene na krajevima kao da te faraon gleda, tren blage sa borama sastrane, tri bore, da budem precizna, koje bi tako voljela jagodicama dotaknuti, a onda su to oči pune žudnje i strasti, pune slobode i bijesa...
I vidim ga, i znam da se uvalio, i ne govorim ništa. Poslije ću mu, dok se budemo vozili prema benziskoj po pljuge u njegovom autu, dati da mi provuče dlanove po bedrima, i maštati kako stajemo na nekom ugibalištu, i dok on povlači ručnu, u istom zvuku spojiti će se zvuk otkopčavanja mog pojasa i zvuk gumenih potplata mojih bikerskih čizama po komandnoj ploči, koje se provlače prema vozačevom mjestu dok ga desnom obgrljujem a kosa mi pada preko naslona i po njegovim prsima, prije nego se ugrizemo za usne.
Znaš što ?
Ti si ko dnevnik mojih letećih misli. Ko neka knjiga čije su teške korice od prastare životinjske kože uvijek otvorene, a listova je među njima milion, i divljaju. Divljaju kao da ih stotine vjetrova nosi. I dok se tako okreću dok ih gledaš, čini ti se da su listovi sasvim prazni. Ali se da vidjeti da ih je netko listao. Nekad davno i nekad, kao u zadnji čas. Kao da ih je listao onako kako ih vjetrovi sada listaju, kao da bjesomučno traže neki odlomak koji je sigurno tu. Ne. Na drugoj strani, ne , ne, listaj, listaj, listaj, listaj! Bilo je s desna. Mozda i ne. Listaj, tu su sigurno. Moram znati, listaj, listaj... Tako se
nekako svade vjetrovi, pa kradu jedno drugome glavno mjesto pred knjigom, jer jedan misli da zna bolje listati od drugoga, da lista brže i uočava lakše. Ali svakom od njih stranice su prazne. Osjećaju da su ispisane, znaju da su u jednom trenu čisto vidjeli rukopis na njima. Grafitnom olovkom ispisan. Zašto olovkom, dovraga, ona neće izdržati ako previše listamo. Odletjeti će ko kristalna prašina direktno u nosnice i ući u tkivo. Znaju da nešto piše, jer su udahnuli grafit. Ne znaju što, jer se rasuo. I za njih su stranice prazne, a na njima piše baš sve. Grafitnom olovkom, utisnuto. Ti si kao moj dnevnik letećih misli. Tebi mogu napisati nešto što nema smisla, nešto što nema potrebe razumjeti. Ali meni je postalo tako važno da ti kažem.
Bezveze.
Be a secret
Budi moja tajna. Tako mogu ići u bezbroj smjerova. Tako mogu pomisliti- zašto bi me skrivao/la? Jel zato što je sramota da netko zna? Jel zato što je tesko za objasniti? Zato što je toliko sjajno, da, ako se pusti van, netko će pokušati ugasiti taj sjaj? Zato što je toliko delikatno, kao artefakt koji si tražio dugo dugo, pa se može oštetiti? Slomiti čak. Zato što je toliko važno, da želis da je samo tvoje? Zato što je toliko nevjerovatno, da ne može biti drugo nego tajna. Zato što su tajne toliko uzbudljive? Zato što su tajne toliko osobne? Zato što su tajne ispunjene uzbuđenjem, taktikama, igrom. Zato što se nikada ne izgovaraju? Zato što ti vjeruje? Zato što ne možeš biti drugo, nego tajna? Zato što je to što želiš čuti?
Tajna.
Čuvas nečiju tajnu. Nešto važno. Uuuuuuu.
Budi moja tajna. Imaš li izbora ne biti, kad ti tako kaže? Imaš li izbora ne zatitrati, pustiti 4748955 pitanja u svojoj glavi koja se bjesomučno lakte i guraju jer svako od njih želi doći prvo na tvoje usne i biti izrečeno. A ne kažeš niti jedno, jer je davno prije njih na usne izišao osmjeh, i sramežljivi pogled prema dolje. Ja jesam tvoja tajna.
Reasonable outcomes
Zasto toliko razmišljaš o ishodu? Zašto te od svega, baš on jedini brine? Treba li ishod uopće postojati? Sam si rekao da ne želis da ikada prestane. Prenesi to drugačije. Reci : Želim da zauvijek traje.
Tko ti je definirao razum, da misliš da ga gubiš?
Norme. Pravila. Zakoni. Tradicija. Društvo. Situacija. Okolina. Očekivanja.
Otrovne su to riječi. Otrovne do zla boga. Razum, ponekad mi se čini da ga samo ljudi poput tebe i mene imaju, a svi oko nas su već zaraženi tim prokletim otrovom. I onda izbor kojem pribjegavamo je lažna prilagodba, da nas, kao u nekom loše reziranom hororu, masa zombija ne krene slijediti i uz primjenu sile lobotomiziraju kako bi prestali kvariti prosjek. Jadan, nemoćan prosjek. Ili se sve takvim čini?
Jer kako smo jebeno dobri, dobri smo i kao čuvari razuma, ne misliš li?
Parts...
Ja sam sebi predivna ovako divlja i neuređena. Izgledam sama sebi vrlo zabavno i zanimljivo bez odjeće, dok mi raščupana kosa pada preko prsiju. I dok je ti lagano mičeš da bi me otkrio sebi, upoznao detalje, dotaknuo moje ožiljke, pratio ih vršcima prstiju, brojao zareze, odgonetnuo šifru koja tako jasno stoji na mom tijelu, a još nitko nije došao tako daleko... Dok ti pulsiram i strepim hoćeš li me prepoznati. I ne znam da li bi radije da ti ostanem tajnovitom, ili bih da me jedini poznaješ onako kako me svemir zna...Pa me dotakni...traži mjesta gdje me nitko nije još dotaknuo, i ljubi me i budi okrutan.
