Ekologija

Naši ekolozi, zato jer su naši, nisu razradili do kraja sve elemente pojma ekologija. To je zato jer se uči postupno, a naše društvance tek uči stvari što su ih drugi odavno svladali. I tako, mi se bavimo otpadom, balastnim vodama, odlagalištima i spalionicama. Sve što se golim okom vidi, nama je jasno!

Pa kad nam je jasno, onda i djelujemo! Kupimo, sortiramo, odlažemo, spaljujemo, zbrinjavamo... Nakon puno godina shvatili smo da se papiri ne bacaju po ulici, da se kućno smeće ne baca kroz prozor i da se ponešto može i raciklirati... Ono što ne vidimo teže nam je dokučiti pa se zato malo ljudi time bavi. Na primjer, bukom! Zagađenje bukom toliko je veliko da ljudi već imaju ozbiljne zdravstvene posljedice. Komunikacija je postala nemoguća jer se od buke ništa ne čuje. Hodate tako ulicom i samo percipirate ljude koji otvaraju usta. Ovaj medij još ne prenosi zvukove pa mi je jako teško opisati situaciju, ali vi kužite o čemu govorim. Već davno sam primijetila kako današnja djeca ne znaju tiho govoriti. Deru li se deru! To meni uopće nije čudno. Gdje god pogledate – deračina! Urlaju dječje pjesmice u vrtiću, tete nadglasavaju uskokodakanu skupinu mališana... U školama se deru zborno klinci i učitelji, u razredima, na priredbama, u hodnicima... Tinejdžeri nabiju discmene i mp3 uređaje do daske i slušalice utisnu tik do bubnjića! Da ne čuju – druge! Svaka komunikacija prestaje, a koncentracija, za koju je potrebna tišina, gotovo da i ne postoji.

Ono što zabrinjava jest da mjesta koja bi trebala biti edukacija za tišinu, slušanje i komunikaciju, npr. kazališta za djecu, postaju mjesta čistog horrora.

Jednom prilikom, vodila sam dvoje nejake dječice u kazalište lutaka. Došli mi, sretni i uzbuđeni, posjeli se u malene klupičice i čekamo. Krcato kazalište klinaca u dobi do šest godina nestrpljivo zuri u praznu pozornicu i čeka da, kako smo im rekli, čarolija počne. U jednom trenutku, ugasilo se svjetlo. Sada svi u mraku zure u pozornicu i čekaju. Nelagoda je sve veća. Klinci se vrpolje, ali u mraku ne vidiš ništa. Kad odjednom, otraga »Trataaaraaataaa!« – kreštavom trubom iz crnog mraka izronio je, sablasnog bijelog lica, klaun. Klinci su poskočili na stolicama, a neki su se glasno i rasplakali.
»Hooćuuu dooomaaa...!«, jecao je prestravljeni klinac u redu ispred.
Više nikada nisam mogla nagovoriti moje male, kazališne posjetiteljice da odu u kazalište lutaka.

U svakom slučaju, buka kod kuće, buka u školi, buka na ulici, buka u kazalištu... Nitko nikoga ne sluša i, zapravo, ne želi čuti! Deranjem i nadglasavanjem bježimo, zapravo, od susreta s drugima, ali i sa – samima sobom!

Temu možete komentirati i na ovom linku. Za odgovore nije potrebna registracija, iako ste pozvani registrirati se u svakom času

Kroz 50 godina čistokrvog dinga u prirodi neće biti. Zato ga Australija namjerava sačuvati od istrebljenja i napravila je program za njegovo uzgajanje u zatočeništvu.



Biolozi su već neko vrijeme zabrinuti da će opstanak divljih pasa, dinga, koji su došli u Australiju iz Azije prije nekoliko tisuća godina, ugroziti vladini programi istrebljenja kao i razmnožavanje dinga s domaćim životinjama koje su pobjegle u divljinu.



Znanstvenici s univerziteta Monash u Melbourneu sakupit će i zamrznuti sjeme jajašca čistokrvnih dinga u zoološkim vrtovima i započeti s njihovim uzgajanjem u zatočeništvu.

"Ostalo je vrlo malo čistokrvnih dinga u prirodnom okruženju", rekao je znanstvenik Ernest Healy.

U Australiji love divlje pse i ubijaju ih jer oni napadaju ovce.

Znanstvenica Shae-Lee Cox upozorila da će u roku od 50 godina čistokrvni dingo biti istrebljen u divljini i izrazila je nadu da će u okviru programa za njegovo uzgajanje bii uzgojeno 50 do 100 dinga.

Temu možete komentirati i na ovom linku.