Ovo nije tekst o svim mojim djevojkama kakvi se obično pišu, već o svim mojim psima. A bilo ih je. Trenutačno više nema niti jednoga. Ovo je jako važan post, pročitajte:
Prvi je bio Medo. Njega smo imali najduže, tj. otkad znam za sebe. Imam još uvijek njegovu sliku kako pliva po obližnjoj bari. On je bio uvijek na lancu. Ako me pitate koje je vrste bio, ne znam vam reći jer ne razlikujem pasmine. Bio je, uglavnom, smeđ i volio je lajati. Jednom sam mu tako nosio jelo, zdjelu s ostacima od ručka, ali mu nisam htio dati ništa prije nego mi dopusti da ga podragam. Bez straha, sakrio sam lonac s mesom iza leđa, a drugom rukom krenuo prema njegovu licu da ga pomilujem. No on me ugrizao. Nisam mu zamjerio, ali me je svejedno boljelo. Bio je on veliki pas i stvarno me je jako zagrizao, valjda je bio pregladan i nije mu bilo do milovanja. Tada sam imao oko deset godina.
Nakon njega valjda godinu dana nismo imali niti jednog psa. Onda, nam je, odjednom u selo došao neki pas lutalica, ženski, i mi smo ga zadržali, privezali smo ga na lanc i prisvojili ga redovito ga hraneći. Ne znam kako je on završio svoj život, samo znam da je izlegao mlade i da smo nakon nje zadržali jedno njezino mladunče, a druge smo podijelili. Moj prijatelj kome smo dali jedno, jjoš uvijek ima tog psa. Naš je, nažalost, ubrzo stradao u prometnoj nesreći. Zatim smo negdje, tko zna gdje, našli bijelog dlakavog i malenog Tonija, psa kojeg smo svi zavoljeli. No kad su brat i sestra s njim išli u vožnju biciklom, naletio je auto i trknuo ga. Bez riječi su se vratili doma i uzeli tačke, a uskoro su dovezli Tonija koji je bio na umoru. Brzo je izdahnuo i mi smo ga, plačući, pokopali u obližnju šumu napravivši čak i križ na njegovu grobu. Profesor tjelesnog nam je također dao jednog psa koji se izgubio već nakon nekoliko tjedana nakon što je otišao s nama na polje. Nikad se više nije vratio. Nakon njega imao sam Medicu, ženskog psa koji nam je dao drugog Tonija. Neko vrijeme smo tako imali dva psa, ali tek neko vrijeme. Nju su, tako se je pričalo, u šumi ubili lovci. Njezino mladunče, Toni, bio je vrlo živahan i, poput mutanta, za četiri mjeseca već je narastao do metar visine dok stoji na četiri noge. Kad se digne na zadnje noge, mene koji sam visok skoro dva metra, bi primio za ramena, a nerijetko podrapao po ušima. Nesreća je bila što je bio previše razigran i najviše od svega je volio skakati, a svaki put kad bi skočio na mog djeda, srušio bi ga na pod. Pozvali su lovca i dali ga likvidirati. A ja sam plakao i bilo mi ga je jako žao jer sam ga jako volio.
Nakon tog Tonija doveli su nam jednog malog crnog psa koji je ubrzo umro jer su ga, priča se, otrovali. Nakon njega smo imali još jednog psa kojeg se ne sjećam dobro, ali znam da je bio živ čak više od godine dana, no nakon njega jedno dvije godine, jer su mi sestre bile alergične na pse, nismo imali pse. Igrom slučaja, uz cestu smo našli četiri malena odbačena psa. Neke smo podijelili, a jednog smo zadrežali, jednog malenog bucmastog Mic-Mica. S vremenom je izrastao u pravog psa, mišićavog i simpatičnog i bio nam je svima drag. Znao je otići u šumu i vratiti se krvavog jezika jer bi si na trnju porezao jezik. Kad bismo ga ostavili na lancu više dana, toliko bi natezao lanac da bi si razrezao sam vrat, ali nikad rizično. Sve je bilo u redu valjda dvije godine. Ja sam odlazio u Zagreb na školovanje i došao sam ga pozdraviti. Bilo mi je čudno što nije raspoložen, a vidio sam i da mu iz ustiju ide krv. Nisam mogao zaključiti zašto. Za dva dana su mi javili da je umro, da ga je susjed otrovao. Bio je to pas s kojim sam se najbolje sprijateljio, bilo smo skoro nerazdvojni i bilo mi je neizmjerno žao što je umro. A onda mi je došao u snu da se pozdravimo kao ljudi, kao pravi prijatelji. Nakon njega još smo imali jednog psa i kažu da je i njega zadesila ista sudbina s trovanjem i to baš kad mu je zacijelila noga na koju je šepao od kad smo ga dobili jer mu je tata bio traktorom pregazio nogu. I s njim sam se sprijateljio, bio je jako dragi i dobar pas, a jedina slaba točka mu je bila što nije voli biti na lancu pa je znao cviliti dok bi ga privezali i svaki dan je smišljao nove taktike kako da ostane na slobodi preko dana. A sad, sada više nemam niti jednog psa. Zapravo imam, ali je prekomplicirano započinjati tu priču o Nebbii i Cibu-u, ionako sam već dosta napisao za jedan post.
