a-ekologija

Gledam malo stranicu ovih prijatelja životinja za koje link imate OVDJE i sav sam prestrašen. Sa toliko slika mučenja životinja i životinja u zatočeništvu i svega ostalog dođe mi muka. A kad sam pročitao tekst o zoološkim vrtovima gdje se govori sve najgore o njima i savjetuje čitateljima da ne idu u Zoološke vrtove jer je to jedino rješnje za tu situaciju, nisam znao što bih mislio, ponajviše zato jer ja volim Zoološke vrtove i posjećujem ih više puta godišnje. Razlozi zbog kojih su Zoo-ovi 'zločesta' mjesta su ti da životinje zu nisu u prirodnom okružju i da se s njima postupa neljudski. I to stoji. Ali! Ali, tko mi može reći da čovjek živi ljepše u ovom svijetu i da mu nije bilo bolje prije 15 000 godina kad je živio u prirodu u svojem prirodnom staništu. Tko može reći da grad u kojem vladaju strogi zakoni, iz kojih ne možemo izaći, gdje se uprava za nas loše brine, gdje se u društvu moramo ponašati diplomatski (što je samo izraz za tzv. etičko moralno legitimno negovorenje istine) nije nešto kao Zoološki vrt za ljude. Samo ne znam tko posjećuje taj vrt i gleda nas kako odlazimo svakodnevno u škole, na posao i drugdje određeni strogim neprirodnim sistemom. Zar ne bi bilo bolje da nismo nikad izmislili kuću (ja ne kažem da bi, samo postavljam pitanje), da smo ostali živjeti u prirodi slobodni i u prirodnim uvjetima. U svijetu u kojem živimo, u kojem prijatelji životinja napune svoje stranice mučnim fotografijama životinja, po mom mišljenju, potpuno je legitimno imati i zoološki vrt za životinje. Pa nismo mi posljednje životinje na svijetu da moramo svima dati njihovo prirodno pravo dok je nama isto oduzeto jer živimo u suvremenom, tehnološkom dobu.

Ovo nije tekst o svim mojim djevojkama kakvi se obično pišu, već o svim mojim psima. A bilo ih je. Trenutačno više nema niti jednoga. Ovo je jako važan post, pročitajte:

Prvi je bio Medo. Njega smo imali najduže, tj. otkad znam za sebe. Imam još uvijek njegovu sliku kako pliva po obližnjoj bari. On je bio uvijek na lancu. Ako me pitate koje je vrste bio, ne znam vam reći jer ne razlikujem pasmine. Bio je, uglavnom, smeđ i volio je lajati. Jednom sam mu tako nosio jelo, zdjelu s ostacima od ručka, ali mu nisam htio dati ništa prije nego mi dopusti da ga podragam. Bez straha, sakrio sam lonac s mesom iza leđa, a drugom rukom krenuo prema njegovu licu da ga pomilujem. No on me ugrizao. Nisam mu zamjerio, ali me je svejedno boljelo. Bio je on veliki pas i stvarno me je jako zagrizao, valjda je bio pregladan i nije mu bilo do milovanja. Tada sam imao oko deset godina.

Nakon njega valjda godinu dana nismo imali niti jednog psa. Onda, nam je, odjednom u selo došao neki pas lutalica, ženski, i mi smo ga zadržali, privezali smo ga na lanc i prisvojili ga redovito ga hraneći. Ne znam kako je on završio svoj život, samo znam da je izlegao mlade i da smo nakon nje zadržali jedno njezino mladunče, a druge smo podijelili. Moj prijatelj kome smo dali jedno, jjoš uvijek ima tog psa. Naš je, nažalost, ubrzo stradao u prometnoj nesreći. Zatim smo negdje, tko zna gdje, našli bijelog dlakavog i malenog Tonija, psa kojeg smo svi zavoljeli. No kad su brat i sestra s njim išli u vožnju biciklom, naletio je auto i trknuo ga. Bez riječi su se vratili doma i uzeli tačke, a uskoro su dovezli Tonija koji je bio na umoru. Brzo je izdahnuo i mi smo ga, plačući, pokopali u obližnju šumu napravivši čak i križ na njegovu grobu. Profesor tjelesnog nam je također dao jednog psa koji se izgubio već nakon nekoliko tjedana nakon što je otišao s nama na polje. Nikad se više nije vratio. Nakon njega imao sam Medicu, ženskog psa koji nam je dao drugog Tonija. Neko vrijeme smo tako imali dva psa, ali tek neko vrijeme. Nju su, tako se je pričalo, u šumi ubili lovci. Njezino mladunče, Toni, bio je vrlo živahan i, poput mutanta, za četiri mjeseca već je narastao do metar visine dok stoji na četiri noge. Kad se digne na zadnje noge, mene koji sam visok skoro dva metra, bi primio za ramena, a nerijetko podrapao po ušima. Nesreća je bila što je bio previše razigran i najviše od svega je volio skakati, a svaki put kad bi skočio na mog djeda, srušio bi ga na pod. Pozvali su lovca i dali ga likvidirati. A ja sam plakao i bilo mi ga je jako žao jer sam ga jako volio.

Nakon tog Tonija doveli su nam jednog malog crnog psa koji je ubrzo umro jer su ga, priča se, otrovali. Nakon njega smo imali još jednog psa kojeg se ne sjećam dobro, ali znam da je bio živ čak više od godine dana, no nakon njega jedno dvije godine, jer su mi sestre bile alergične na pse, nismo imali pse. Igrom slučaja, uz cestu smo našli četiri malena odbačena psa. Neke smo podijelili, a jednog smo zadrežali, jednog malenog bucmastog Mic-Mica. S vremenom je izrastao u pravog psa, mišićavog i simpatičnog i bio nam je svima drag. Znao je otići u šumu i vratiti se krvavog jezika jer bi si na trnju porezao jezik. Kad bismo ga ostavili na lancu više dana, toliko bi natezao lanac da bi si razrezao sam vrat, ali nikad rizično. Sve je bilo u redu valjda dvije godine. Ja sam odlazio u Zagreb na školovanje i došao sam ga pozdraviti. Bilo mi je čudno što nije raspoložen, a vidio sam i da mu iz ustiju ide krv. Nisam mogao zaključiti zašto. Za dva dana su mi javili da je umro, da ga je susjed otrovao. Bio je to pas s kojim sam se najbolje sprijateljio, bilo smo skoro nerazdvojni i bilo mi je neizmjerno žao što je umro. A onda mi je došao u snu da se pozdravimo kao ljudi, kao pravi prijatelji. Nakon njega još smo imali jednog psa i kažu da je i njega zadesila ista sudbina s trovanjem i to baš kad mu je zacijelila noga na koju je šepao od kad smo ga dobili jer mu je tata bio traktorom pregazio nogu. I s njim sam se sprijateljio, bio je jako dragi i dobar pas, a jedina slaba točka mu je bila što nije voli biti na lancu pa je znao cviliti dok bi ga privezali i svaki dan je smišljao nove taktike kako da ostane na slobodi preko dana. A sad, sada više nemam niti jednog psa. Zapravo imam, ali je prekomplicirano započinjati tu priču o Nebbii i Cibu-u, ionako sam već dosta napisao za jedan post.

Suočeni sa sve očitijom pohlepom za prirodom kao plijenom i težnjom za gospodarenjem Zemljom, ugledni profesori, studenti i političari SAD-a, okupljeni 1970. godine pod krilaticom "Započnimo borbu za opstanak" proglasili su 22. travanj Danom planeta Zemlje, danom opomene čovječanstva. Prošle je godine taj dan obilježen u 157 zemalja svijeta. Ovogodišnji moto je 'Zaštitimo našu djecu i našu budućnost', a u Hrvatskoj bio je 'Pozeleni!' Inače, u Hrvatskoj se Dan planeta Zemlje organizirano obilježava od 1990. Grad Zagreb pak, ovaj dan obilježio je pod sloganom 'Sačuvajmo okoliš zajedno' u sklopu kojeg su učenici razinh škola posjetili odlagalište Jakuševac.
Upravo danas u parku maksimir priređuju se i izvode cjelodnevna ekološka događanja, a navečer će u kazalištu mladih biti predstavljeni negativni aspekti projekta Adria i istaknuta potreba zaštite Jadrana.

Ali nekako smo se izgubili u svim tim manifestacijama i sloganima, Dan planeta Zemlje je prošao i sad možemo samo čekati sljedeći. Svakako, ponovio sam si da trebam čuvati prirodu za svoje potomke, ali ne mogu reći da sam se promijenio., a pogotovo ne mogu garantirati za druge. Ne kritiziram Dan planeta Zemlje nego nas ne pazimo na planet Zemlju, ali zato uvijek volimo obilježavati kalve svečane dane, družiti se i hodati po domjencima. ponekad takvi svečani dani samo budu povod da možemo organizirati jedan nogometni turnir, skupiti malo ljudi i proslaviti nešto, a to mi se ne sviđe. no s druge strane, bez tog dana, možda se ne bi nikad niti sjetili okoliša. Zato, sa zakašnjenjem, ali bolje tako jer svaki dan bi trebalo barem pomisliti na naš 'oikos', sretan vam Dan planeta Zemlje.

Dok sam bio gimnazijalac dvije sam godine išao na jedan zanimljiv predmet: ekologija. jednom smo otišli u dućane i tražili ekokoške znakove po različitim proizvodima, jednom smo posjetili Lonjsko selo Roda (koje zauzima čak 1% Hrvatske), išli smo u elektranu Krško, na izvor Save, u botaniče vrtove i svašta. I svi smo na kraju dobili petice. No to ne znači previše u životu. U svakom slučaju, ovaj me je predmet nekako približio prirodi i natjerao da postanem barem malo osjetljiviji na očuvanje zelenila u svom kraju te da ne bacam smeće kud kod stignem. Čak još uvijek sortiram papir i svaki par papira koji mi se čine sposobnim za reciklažu skupljam u posebnu kutiju vjerujući da će istu reciklažu i doživjeti. Ne mogu reći da sam ekolog, da puno pazim, ali pazim više nego prije i pazim barem malo. E da, napravili smo bili i kućice za ptice oko svoje škole koja je okružena raznim drvećem (šalata 107, 10 000 Zagreb) i čujem da su, nakon što sam već bio upisao fafultet, ptice naselile podosta istih. Ako vrijedi ona Schindlerova (tj. iz Kur'ana) da, tko je spasio jedan život, spasio je cijeli svijet, valjda i tko nađe dom jednoj ptici, isto tak ospašava svijet. Čekaj sad, a što zapravo znači spasiti nekoga...

Papa koji više nije jednom je rekao "Holokaust prirode bit će podložen Bogu na sud jer čovjek nije odgovoran samo za sebe već i za sva druga živa bića." ja nisam pretjerano, kao neki, ekološki osvješten, niti vegetarijanac niti ništa, ali volim prirodu, volim životinje i divim im se kad god ih vidim. najljepša boja mi je naravno zelena i drago mi je što mi je palo na pamet otvoriti ovaj blog. vjerujem da će mi pasti na pamet i što god pametno što bih tu mogao staviti. ako ne, makar mogu postati preljepe slike prirode...