Priče malološinjskih noćnih duša

Mali Lošinj danas baš i nije tako sunčan. Njegove plaže danas nisu prošarane sunčevim zrakama. Nebo je pomalo tmurno. Podsjeća me na moje buduće dane života, i to ona light verzija. Jer život je najveća kurva, surov je i prokleto realan. Život je igra, sa beskonačno mnogo nivoa i jednim završetkom. Ali to tmurno i sivo lošinjsko nebo, koje uspoređujem sa svojim budućim životom, meni ne mora biti tmurno i sivo. Ne postoji lijepo vrijeme, već različite vrste lijepog vremena. A ovo je jedno od takvih. Svaki čovjek nosi sreću u svojim rukama. I svaki čovjek je sam sebi gospodar. Još malo pa ću morati na faks. I sad se tu javlja pitanje onog odabira kojim se može poboljšati i zasrati život. Kako čovjek može znati da je odabrao pravi put? Zar da ga vodi srce? Zar nisu ljudi koji su vođeni srcem najveće budale na ovom svijetu? Jer današnji svijet ne poznaje zakone srca, on poznaje zakone novca. Kao u reklami za mastercard. Neke stvari su neprocjenjive, a za sve ostalo tu je mastercard. Novac te ne čini sretnim, ali omogućava neovisnost. Velika većina nas ide na faks da bi poslije mogla zarađivati i biti sretna. Ali sreća se krije u u malim stvarima. I zato ovime želim reći, da bez obzira koji faks uzeli, bit ćemo sretni zbog onih malih stvari. Najbolje je raditi posao koji voliš, ali zapitajte se…Koliko ljudi radi posao koji voli? Koliko ljudi se zaista mogu pokazati u pravom svjetlu, baš onakvi kakvi su? Život je kurva. Kurva koju moraš voljeti. Kurva koja se brzo potroši i koja je bez šminke tek osrednja žalost. Ali takva je kakva jest. Ili ćeš je prihvatiti ili ćeš je ostaviti. Ako ju ostaviš, lutaš i opet nisi svoj. Mnogi žele upasti na faks, i to toliko da se u nekima od njih kriju autodestruktivni porivi, koji čekaju svoje buđenje u slučaju neuspjeha. A tko garantira da će upis odabranog faksa donijeti sreću? Možda će ipak suprotno donijeti. Možda će nas uvjeriti da je ono za što smo se smatrali rođenim, tek naša glupa iluzija. A mi ćemo se pokolebati i izgubiti vjeru u sebe. Smatrat ćemo se nesretnim. Mnogi od nas imaju talente, a u slučaju upisa onoga za što smo talentirani, moguće je da naš talenti ostaju neiskorišteni. Zašto? Zato što postoje ljudi koji će ti reći da si netalentiran. I ti možeš njima prkositi, ali to ne izgleda siguran put k uspjehu. Ako prkosiš, urote se svi protiv tebe. A onda na kraju izgubiš sve. Rijetki uspiju u prkosu. Talenti ne smiju ostati neiskorišteni. Jer to je ono zbog čega postojiš. To je ono što te može izraziti. I to je ono što koristiš zbog samoga sebe, ne zbog novca. Je li sramota ne ići na faks? Pa gledajući današnji svijet, osobito hrvatsku, ljudi se cijene uglavnom prema završenom fakultetu. Nije važno kakva si osoba, nego možeš li dati odlične produkte. Nećemo sve odluke moći donijeti sa sigurnošću. To ti je život. Ali kad malo bolje razmislimo, ne bi li život bio dosadan kad bi bio idiličan, kad bi bio obojen crnom i bijelom bojom. Nikakvim drugim bojama.