eh saznala
02.01.2026., petak
siječanjska elegija
|
oduvijek je između zemlje i neba kamen taj koji u ljude gleda kamen gleda i pamti ali ne zbori vajde nema sve i da progovori čudna il' čudesna igra svijetla i tame, dana i noći, spomena i moći toliko je staza kojima nećemo proći mislimo da jaki vučemo konce tek u magli pratimo najbliže zvonce u mraku je mračno i hladno je svuda nije grijeh poželjeti suputnika, druga bilo sa sjevera ili topline juga zavojita i pusta je ta staza duga dok jedno grize duša tijesna drugo misli, sirenina pjesma ljudi mogu na toj stazi ustajati, padati velikim se ljubavima nadati od tišine pjesmu skladati sretni zvjezdanim sjajem sjati nekome postelje od laži tkati tiho tugom tugovati na osami se kamenu jadati kamen šuti kamen zna dom je tamo gdje tlo pamti svako naše omiljeno mjesto a ne tamo gdje srcem tek povremeno jesmo |
