oduvijek je između zemlje i neba
kamen taj koji u ljude gleda
kamen gleda i pamti ali ne zbori
vajde nema sve i da progovori
čudna il' čudesna igra svijetla i tame,
dana i noći, spomena i moći
toliko je staza kojima nećemo proći
mislimo da jaki vučemo konce
tek u magli pratimo najbliže zvonce
u mraku je mračno i hladno je svuda
nije grijeh poželjeti suputnika, druga
bilo sa sjevera ili topline juga
zavojita i pusta je ta staza duga
dok jedno grize duša tijesna
drugo misli, sirenina pjesma
ljudi mogu na toj stazi ustajati, padati
velikim se ljubavima nadati
od tišine pjesmu skladati
sretni zvjezdanim sjajem sjati
nekome postelje od laži tkati
tiho tugom tugovati
na osami se kamenu jadati
kamen šuti kamen zna
dom je tamo
gdje tlo pamti svako naše omiljeno mjesto
a ne tamo gdje srcem tek povremeno jesmo
Post je objavljen 02.01.2026. u 00:35 sati.