....:Annabell Lee:.....
ponedjeljak, 05.02.2007.
Dance is the hidden language of the soul
Sve je počelo prije nekog vremena kada sam na satu suvremenog plesa shvatila što on meni zapravo znači. Želim na Akademiju.Svim svojim srcem!Želim plesati cijeli svoj život.Želim u 91.godini života moći napraviti špagu.Želim svaki dan i slobodni trenutak provoditi u dvorani i usavršavati svoje pas de chat-e do bolesnog savršenstva.Plesati pred publikom...ŽELIM!!!Pavle,je li Tebi bilo tako?However,bojim se!Najgora noćna mora mi je da hodajući ulicom izvrnem nogu i pozdravim se sa cijelom karijerom. To ne bi mogla podnjeti! Baš sam razmišljala o tome. Plešem od svoje 2.godine života.Osjećala bih se paraliziranom kad ne bi plesala.Je li to opravdan strah? Jesam li ja kukavica? Imam li ja uopće potencijala?! Toliko toga visi u zraku.Živeći u svijetu rozih papučica,znojnih dresova,baletnih pokreta i funky glazbe,postala sam opsjednuta nekim stvarima koje mi prije nisu ništa značile.Kao npr.cigarete(donekle odoljevam napasti) i težina. Neki su ljudi govorili da su svi plesači automatski i sadisti jer samo umobolni ljudi mogu uživati u nekoj vrsti boli koju ples pruža.U zadnje vrijeme brojim sve što prođe kroz moje tijelo.I kad navečer legnem u krevet izgladnjela,trbuha zalijepljenog do leđa,ojetim čudni ponos i sreću.Uspjela sam....Mogu ja to...Kada se budim sa muskulfiberom,za mene nema ljepšeg osjećaja.ZNAM da sam nešto napravila....
Ovaj post će nekim ljudima biti potpuno beznačajan.
Možda i premelodramičan...
Ili će jednostavno netko pomisliti da živim u snovima...
Bilo kako bilo,više-manje nije me briga.Sada želim neko vrijeme ugođavati sebi,pa makar i maštom da ću jednog dana biti ono što stvarno želim.
