Sve je počelo prije nekog vremena kada sam na satu suvremenog plesa shvatila što on meni zapravo znači. Želim na Akademiju.Svim svojim srcem!Želim plesati cijeli svoj život.Želim u 91.godini života moći napraviti špagu.Želim svaki dan i slobodni trenutak provoditi u dvorani i usavršavati svoje pas de chat-e do bolesnog savršenstva.Plesati pred publikom...ŽELIM!!!Pavle,je li Tebi bilo tako?However,bojim se!Najgora noćna mora mi je da hodajući ulicom izvrnem nogu i pozdravim se sa cijelom karijerom. To ne bi mogla podnjeti! Baš sam razmišljala o tome. Plešem od svoje 2.godine života.Osjećala bih se paraliziranom kad ne bi plesala.Je li to opravdan strah? Jesam li ja kukavica? Imam li ja uopće potencijala?! Toliko toga visi u zraku.Živeći u svijetu rozih papučica,znojnih dresova,baletnih pokreta i funky glazbe,postala sam opsjednuta nekim stvarima koje mi prije nisu ništa značile.Kao npr.cigarete(donekle odoljevam napasti) i težina. Neki su ljudi govorili da su svi plesači automatski i sadisti jer samo umobolni ljudi mogu uživati u nekoj vrsti boli koju ples pruža.U zadnje vrijeme brojim sve što prođe kroz moje tijelo.I kad navečer legnem u krevet izgladnjela,trbuha zalijepljenog do leđa,ojetim čudni ponos i sreću.Uspjela sam....Mogu ja to...Kada se budim sa muskulfiberom,za mene nema ljepšeg osjećaja.ZNAM da sam nešto napravila....
Ovaj post će nekim ljudima biti potpuno beznačajan.
Možda i premelodramičan...
Ili će jednostavno netko pomisliti da živim u snovima...
Bilo kako bilo,više-manje nije me briga.Sada želim neko vrijeme ugođavati sebi,pa makar i maštom da ću jednog dana biti ono što stvarno želim.
Post je objavljen 05.02.2007. u 22:22 sati.