Amerika nije samo rad i znoj...

De aeroportibus

Upravo sjedim na LAXu - aerodromu u LAu i slusam glas kako na japanskom poziva neke putnike. (Digreasija: mislim da je japanski jer nakon nekih imena stave nastavak -sama sto, ako me sjecanje na anime-e sluzi, znaci gospodja). Iznerviran sam izuzetno losom logistikom na medjunarodnom terminalu Tom Bradley koja me je ostavila zednog i umornog. Malo si razmisljam, u proteklih godinu dana bogme sam se naputovao i vidio raznih americkih aerodroma - evo mojih dojmova.

Los Angeles, LAX:

Sto se tice snalazenja pri dolasku, vrlo je jednostavno. Check-in je isto relativno dobro rijesen, barem na Lufthansinom salteru. No medjunarodni terminal je katastrofalan. Iz pipa za vodu voda jedva curi tako da nema druge nego kupiti bocu vode/soka (SKUPO). Svi izlazi su u jednoj dugoj prostoriji u kojoj nema previse WCa ni, gorespomenutih, fontanica za vodu (nije da sluze necemu). Besplatni WiFi? In your dreams. Tmobile ovdje ima koncesiju i nista ne prolazi bez logina. Zato i pisem ovo u tekst editor (iako je vama to sve tako isto... bezoblicna maso :) ). Dodatno, promet je relativno dobro rijesen, ali su kapaciteti redovito popunjeni tako da je voznja po terminalu nesto izmedju relija i one slagalice gdje se pomicu kvadratici da se slozi slika. Ocjena: Radije ga ne bih koristio.

Phoenix, PHX:

Moj omiljeni aerodrom, mozda zato sto sam ga koristio vec nekoliko puta pa sam se i navikao. Ali stvarno, izlazi su u velikim kvadratnim prostorijama u kojima ima dovoljno zraka. U blizini ima hrane i dovoljno wca i fontana za vodu. Internet besplatan i brz, cak ima i dosta uticnica za struju da se baterije ne moraju prazniti. Ma perfa.

Charlotte, CLT:

Iako velik aerodrom, jako sam se lako snasao po njemu. Ipak, posto je velik, ima dosta za hodati u slucaju da je tako pao grah da se ne presjeda na izlazima koji su u blizini. Hraniliste (food court) je smjesten u sredini tako da nije daleko ni od kojeg izlaza, sto je s jedne strane dobro (jeo ti se Subway ili Burger King, ista udaljenost), a s druge strane lose (meni se nikad ne jede ni Subway ni Burger King nego pojedem ono sto je najblize - ionako je masno). Internet - dzabalesku.

Las Vegas, LAS:

Najzabavniji aerodrom na kojem sam bio. Gradjen je u zvijezdu (bar sam dobio taj dojam iznutra) na cijim su vrhovima prostorije u kojima su izlazi i - Jednoruki Dzekovi (Slot machines). Naravno, Las Vegas ne bi bio grad kocke da se kockati moze vec na aerodromu. I stvarno, ljudi i bakice sjede i ubacuju kovanice i vuku onu stangu ne bi li nesto dobili. Dok sam ja bio tamo, nitko nije nista dobio. Ryan i ja smo u Las Vegasu odigrali zabavnu igru - obidji aerodrom da ne skrenes desno (nismo valjda republikanci). Stvarno smo taj dan imali previse vremena. Fontanica i wca: dovoljno. Iterneta ko zraka. Jos jedna stvar, u LV na aerodromu postoji Oxygen bar - platis da udises cisti kisik. Svakoj budali njeno veselje.

Hartford, BDL:

Ne bi vjerovali, ali Hartford je medjunarodni aerodrom. Ajmo ruke gore tko je cuo za Hartford?! Ajmo tko zna za koju je drzavu kratica CT? Ajmo, koje je veliko sveuciliste u CT? Tako sam i mislio. Connecticut je jedna mala siva drzavica poznata po Yaleu i osiguravajucim drustvima koja mahom sjedista imaju u Hartfordu. Sigurno su poznati po jos necemu, ali ne i meni. E pa taj mali Connecticut, na sat vremena voznje od NYCa i Bostona ima jos jedan medjunarodni aerodrom (uz NYCov i Bostonov). I uopce nije los taj aerodrom u Hartfordu. Gradjen je slicno kao i LAX, sto se tice automobilskog prometa. Posto ipak nema toliko guzve kao LAX, nije toliko zagusen pa se relativno jednostavno snaci (i nema terora kao na LAXu s fontanicama). Internet: free as in free beer.

Santa Barbara, SBA:

Mali mali aerodrom, velik mozda kao autobusna stanica u Karlovcu, Brodu i slicnim gradovima. Toliko je mali da, nakon sto su zbog 9/11 postrozene mjere osiguranja, dodatne provjere vise ne stanu u zgradu tako da se red formira vani. Nemaju fontanice, ali imaju onu bocu s vodom i case (za DZ). WCa nakon sigurnosne provjere NEMA. Kako grozno. A nema ni besplatnog interneta. Ipak veliki plus jer za 15min pjesice mogu biti na njemu.

Salt Lake City, SLC:

Pristojan aerodrom, ali nema dzabe interneta. Ryan i ja smo svojedobno tamo proveli jedno 7 sati u iscekivanju svog leta. Toliko dobar aerodrom ipak nije. Nije mi ostao u nekom posebnom sjecanju, tada sam vise bio fokusiran na masovno otkazivanje letova sto me nije oraspolozilo.

Miami, MIA:

Kad zlocesti frequent fliers putnici umru, onda idu u pakao zvan Miami International Airport. Crtice iz zivota: Redovi za check-in, provjeru prtljage i sigurnosni pregled se PRESIJECAJU. Pa daaaa, nema smisla organizirati ljude, bolje da nastane potpuni haos i anarcija. Tako je u Majamiju. Stanes u red za kiosk za check-in. Dvaput se izgubis dok ne dodjes do kioska. Uspijes se upisati i onda ti dodijele salter B. Dok cekas u redu za salter B, shvatis da ne postoji salter B nego da obje zene rade na salteru A. Onda te samo najednom pozovu iz zalijepe naljepnicu na torbu. Posalju te u red broj 4. (Nije da postoje redovi 1-3, samo je jedan red). Onda se i u tom redu dvaput izgubis jer se red PRESIJECA S REDOM ZA CHECK-IN!. Ali dobro, pregrmis to i taman kad se spremas uci u svoj terminal D, dodje policajac i odvede cijeli red na terminal C. Jasno nastane panika i onda shvatis da nema mjesta panici jer je potpuno normalno da se prtljaga za terminal D provjerava na terminalu C. Nakon toga se vratis na terminal D radi sigurnosne provjere osobe (tebe) ilitiga skeniranja i pretresa. Onda ona vrata sa senzorima ne rade dobro pa tri puta moras proci kroz njih dok milicija ne odluci da je dosta i da si valjda siguran. Nikako ne preporucam, ljudi preprorucaju Fort Lauderdale kao alternativu Majamiju.

Od ostalih aerodroma bio sam jos u Roanouku, VA, Dalesu kraj Vosingtona, DC i u Filadelfiji, no na njima sam ili prekratko ili davno bio tako da ce pricekati da udju u ovaj popis. Malo sam odskrolao gore i cini se da mi je stvarn dosadno na ovom aerodromu. Jos sat i petnaest...

UZIVO S MINKENSKOG AJRODROMA, MUC:
Upravo sam sisao s Lufthansinog leta. Upravo je nevjerojatno kako su njihovi letovi za jedno 5 klasa bolji od letova americkih kompanija. Po cemu? Po svemu. Po hrani, usluznosti, avionima, stvarima koje su ukljucene u cijenu, ljubaznosti, izgledu (stjuardesa), pilotima... ukratko, ovaj let mi je bio najbolji let do sada (a samo u proslih godinu dana sam promijenio preko 20 aviona...). Za 3h sam u Hrvatskoj.

* Oprostite prof. Jelic, ne mogu se sjetiti deklinacije. Ali da imam internet snasao bih se vec ja

Pank u Venturi

Razgovor je tekao otprilike ovako:
"Yo, it's Jess!"
"What's up?"
"You wanna go to a concert today?"
"What concert? ... I don't know, I should work..."
"Bad Religion and Pennywise are playing in Ventura, I wanna go. $25."
"Sure, why the fuck not!"

I tako sam umjesto da napravim neki raspored za ucenje otisao s Jess i Ryanom u Venturu (obliznji gradic) na festival panka. Jess nas je oko podneva pokupila u dzipu od starog pa smo prvo morali odbaciti prazan keg (bacva za pivo) zaostao od njenog rodjendana i promijeniti auto. I onda... put Venture.

Vans Warped Tour se organizira vec desetak godina kao festival koji ljetom proputuje veci dio Amerike, a preskoci koji put i baru do Europe. Kako Vans proizvodi skejterske tenisice, tako je i Warped Tour poceo skejt pankom, ali sada vec ima svakakvih bendova, ali svi imaju bar malo panka u sebi (ili se tako prave). Da odmah napisem: prosle godine su svirali NOFXi, a ja se iskreno nadam da ce ponovno svirati dok sam ja u blizini. Osim "velikih" bendova, na pokrajnja 4 stejdza sviraju uglavnom lokalni bendovi koji se izmjenjuju ovisno o tome gdje je festival trenutno, a "veliki" bendovi putuju s festivalom.

Ryan je prije ovog koncerta bio jos na ukupno 2 u cijelom zivotu. Kakva steta. Ali bolje ikad nego nikad. U Venturi su zagradili ogromno parkiraliste i dio parka i tu podigli pozornice i satore. Sve je puno ljudi od 5 do 99 godina. Ono, roditelji s malom djecom, ljudi koji su valjda bili na prvim koncertima Ramonesa, uzbunjene majke koje prate svoju ispirsanu i isaranu djecu na koncert. Nema toga kod nas. Naravno, ima i onih prljavih pankera i pijanih budala i svega slicnog sto cini atmosferu i freak show. Toga ima kod nas (evo recimo, ima na DOFu kolko hoces).

Moram ovdje javno priznati da ono sto sam cuo od Bad Religiona prije koncerta i nije bilo nesto. Nekako su mi premelodicno uvijek zvucali. Ali uzivo su predobri. Jos pogotovo kad rulja od par tisuca ljudi urla s njima svaku rijec. Nije izostalo ni popularno oturanje (ovdje kazu mosh pit ili circle pit). Kod nas to uglavnom izgleda tako da u krugu bude desetak ljudi (bar tamo gdje sam ja bio) osim ako ne eksplodira cijela dvorana. Ovdje je barem jedno stotinjak ljudi uredno trcalo u krug i udaralo u sve sto se naslo na putu.

Za vrijeme koncerta mladi u Americi vole skinuti tenisice (VANS) pa ih zafitiljiti preko cijelog prostora na drugu stranu. Ostali popularni artikli za bacanje u dalj su boce s vodom i ruksaci, a za one zeljne dobrog krvoprolica i CDi. Vjerujem da je nenadmasan osjecaj kad te usred skoka opali CD koji je pao s jedno 20tak metara visine.

Nakon Bad Religiona muvali smo se okolo po standovima, popili jos jedno pivo i slucajno naletjeli na odlican bend koji je taman pocinjao svirati kad smo mi naisli. Bend se zove The Action Design i zvuci kako bi sav pop trebao zvucati (iako mozda i nisu pop :) ). Za one koji se mozda kuze u kalifornijsku indie scenu, bend su osnovali clanovi benda Tsunami Bomb. Svi bendovi (pa tako i oni najveci) sviraju samo po pola sata, a meni je stvarno bilo krivo kad je Action Design zavrsio. Pjevacica Emily ima predobar glas, nije ko Kim Deal (nitko nije kao ona), ali je definitivno blizu vrha. Svidja mi se ovdje (u JAmerici) to sto do ovakvih malih bendova koji su odlicni i nije pretesko doci. Cujes ih negdje da sviraju, kupis usput njihov CD (jer je cijena duplo/triput niza nego u HR, a place puno bolje) i onda znas da postoje pa kasnije odes na njihovu Myspace stranicu, jos malo muzike poslusas i mozda iduci puta odes bas njih poslusati (jer sviraju posvuda).

Izmedju Action Designa i Pennywise smo malo prodavali zjake, Ryan i ja smo gledali ... prirodne (i plasticne) znamenitosti oko nas ;) dok je Jess srela valjda svoju cijelu srednju skolu i cavrljala s njima. A onda su poceli Pennywise. Premocni su bili. A publika skupa s njima. Za vrijeme Bro Hymn je bilo "svi ko jedan" da bi na Fuck Authority bilo na tisuce srednjih prstiju u zraku. Je, znam da je to osjecaj zastite u krdu i nabrijavanje kao da sam u srednjoj skoli, ali sta, u srednjoj nisam imao prilike gledati Pennywise uzivo. Evo kako je to izgledalo na jednom od proslih Warped Tourova:

Florida Keys, o da...

Uskoro odlazite na godisnji? Radujete se sto cete konacno izaci iz ureda i gradske vreve? Muci li i Vas kako najbolje zavrsiti radnu godinu? Ne bojte se, ugledajte se na DARPAu, organizirajte sebi i svojim kolegama radni sastanak na Florida Keysima. Cijena? Prava sitnica.

I tako smo prosli tjedan imali radni sastanak na Islamoradi, jednom od otoka u Florida Keysima. Lijepo je biti znanstvenik. Radni sastanak okupio je sve ljude koji aktivno rade na projektu i kojekakve suradnike. Sve u svemu, nas 40tak je odsjelo u Cheeca Lodge hotelu i veselje je moglo otpoceti.

Mora se priznati, Florida Keysi izgledaju kao iz filmova. Sat i pol juzno od Miamija docekao nas je opasno skup hotel kojeg nismo morali placati. Naravno, uz hotel privatna plaza, bijeli pijesak, modrozeleno more, a sunce ugrijalo. Ako bih sad isao traziti dlaku u jajetu (iglu u plastu sijena), rekao bih da je zrak mozda malkice prevlazan. No necu traziti dlaku u jajetu.

Prva dva dana smo radili. Sastancili smo, prezentirali svoje radove na posterima (plakatima) i, naravno, networkali :) Sto se tice radnog dijela, cini mi se da smo dobro odradili posao i da ce ocjena biti pozitivna. No kako kazu u americkim filmovima, nije gotovo dok debela dama ne zapjeva. Tako da smo u iscekivanju pjeva debele dame.

Drugog smo se dana, nakon sto je zavrsilo i zadnje predavanje, Ryan, Konda, Gunjan, Sujit i njegova zena te, naravno, ja, otputili do najjuznijeg naseljenog otoka u Keysima - Key Westa. Istoimeni gradic na njemu dom je raznim cudacima - zonglerima, ulicnim zabavljacima, jamajkanskim i kubanskim sviracima i raznom sarolikom puku. Ta uvrnutost, uz prirodne ljepote, privlace velik broj turista pa tako i nas. Key West poznat je po tome i sto privlaci ljude "alternativne" seksualne orijentacije (LGBT). Tamo nije uopce neobicno vidjeti transvestite na cesti, a ima i dosta barova u kojima konobarice imaju nesto jace noge i prosirene Adamove jabucice.

Zadnji dan nam je bio slobodan posto smo sve uspjeli ugurati u prva dva dana. Bryan je mene i Ryana, koji mi je bio cimer, probudio u podne (!!!) pozivom na ronjenje na koraljnim grebenima (s dihalicom, ne s bocama). No spremala se oluja tako da nam je to malo pomrsilo racune jer je vidljivost podmorska bila losa. Tako da smo gledali tarpone kako jedu, a onda je pocela prava tropska kisurina koja nas je zakljucala u sobe cijelo popodne i prikovala uz bar u vecernjim satima.

Nazalost, najzanimljivije zivotinje koje smo vidjeli su bili tarponi, pelikani i rakovi. Nadali smo se aligatorima ili morskim psima, ali nula bodova, nismo ih vidjeli. Jako sam bio zadovoljan sto sam na svoju listu pokorenih morskih cjelina upisao i Meksicki zaljev. Zivjeli smo luksuzno (vecera od $80 koju nismo mi platili, ali smo je pojeli), naradili se i uspjeli i odmoriti. Nije uopce lose biti znanstvenik ovdje u Americi ;)