Amerika nije samo rad i znoj...

It's a gay city

Dugo nisam pisao. Podosta se dogodilo od tada: pao je seks na Big Brotheru, Hrvatska je pobijedila Izrael, Demokrati su uglavnom pobijedili Republikance na americkim parlamentarnim izborima, Schwarzenegger je pobijedio Angelidesa i ostao na celu University of California. A ja sam skoro ispalio na lose pa sam na kraju ipak otisao u Bay Area . Dakle, za one koji ne znaju, ovaj vikend proveo sam kod Cindy [za one koji ne znaju, Cindy je moja prijateljica iz Vijetnama koja je do danas zivjela kraj San Josea, a sada seli u Cesku (za one koji ne znaju, Cindy i ja smo se upoznali u Poljskoj)].

No prijedjimo na stvar - kako je to sve izgledalo. Prvo, sto je Bay Area? Bay Area (skraceno od San Francisco Bay Area) je podrucje oko Zaljeva San Francisca iliti Zaljeva Svetog Franje :). Sto se sve nalazi od poznatijih stvari u blizini? San Francisco, Silikonska dolina i njezin poslovni centar - San Jose, UC Berkeley (glavni kampus University of California u kojeg spada i kampus UCSB), u Palo Altu je Stanford (jedno od najjacih sveucilista na svijetu, a tako mozemo okarakterizirati i UC Berkeley), Oakland (ako je San Francisco finjak, onda je Oakland geto). Ima tu vjerojatno jos, ali nema smisla da sve opisujem kad 9/10 ovoga nisam vidio. Dakle, da se koncentriram na sebe.

Prvo, kako doci od Santa Barbare do San Josea? Posto nemam auto, nekako najprakticnije i najjednostavnije je autobusom. Najpoznatiji autobusni prijevoznik je Greyhound lines - na filmovima su to oni metalno sivi - zeleno plavi autobusi koji voze po pustinjama i svima je gadno u njima i puno je sumnjivih tipova. E pa, ovaj autobus kojim sam ja isao je sasvim normalan autobus s puno studenata i Latinoamerikanaca u njemu i to je to. Odveze te od tocke A do tocke B za neveliku cijenu (u mom slucaju, $39). (Slike su iz San Francisca jer slike stepe nisu dobro ispale slikane iz busa).

Moram nesto priznati. Kalifornija je prekrasna. Kao u kaubojskim filmovima. Kraj autobusa su prolazila brda prekrivena finom zutosmedjom travom, ispresjecana presusilim rjecnim koritima, pokojom spiljom i posuta iskrivljelim drvecem. Samo sam cekao kad ce iza brda izroniti neka banda ili grupa Indijanaca i sruciti se na nas autobus. No eto, to se nije dogodilo. Umjesto toga, vozac Al je razgovarao s nekim napornim bakicama koje su urlale od smijeha na njegove bezvezne fore. Mana s autobusom je sto staje u svakom drugom mjestu i pravi pauze od 30 min navise. Tako da se vozimo 1.15h, onda stojimo 30 min, pa se vozimo 1.30h pa stojimo 45 min i tako.

U San Joseu me je docekala Cindy koja je bila jako draga i inzistirala da ona sve placa. To je naucila u Bosni, kaze. Cijelu subotu proveli smo u San Franciscu. Ujutro smo BARTom (prigradskom i gradskom zeljeznicom) otisli do San Francisca kako bismo izbjegli parkiranje u downtownu jer je preskupo i prekomplicirano. San Francisco je odlican grad, mene je jako podsjetio na razne europske gradove - sam centar na Bec i Varsavu, stambeni dio na Gornji grad u Zagrebu. San Francisco je grad na brdima - doslovno. Sve je uzbrdo-nizbrdo i to su ozbiljni nagibi. Jedna od ulica je na toliko strmom brdu da su je napravili u cik-cak kako bi se auti mogli spustiti.

Po gradu voze mali tramvajcici koji se po nizbrdici spustaju gonjeni samo gravitacijom dok ih po uzbrdici vuku kablovi ugradjeni u cestu na koje se zakace. Voznja nije jeftina ($5), al boze moj, morali smo se i tim cudom provozati. Kako tramvajcici u stvari nemaju svog pogona, tako ih na okretistima okrecu tako da ih navezu na pokretnu platformu i onda vozac i kondukter upru i zakrenu kola dok ih ne zavrnu do kraja i okrenu tramvaju. Tramvajem smo se odvezli do Fisherman's Wharfa - nekadasnje ribarske luke iz koje se vidi Golden Gate i vjerojatno najpoznatiji zatvor na svijetu - Alcatraz. Iz luke se takodjer pruza i odlican pogled na grad posto je sve nakoseno i lijepo se vidi.

Iz luke smo odlucili pjesaciti do Telegraph Hilla na kojem se nalazi toranj ispod kojega je mali vidikovac tako da se moze vidjeti panorama grada. Da bismo dosli do tamo, prosli smo po puno malih (i strmih) ulicica s puno stambenih kuca - mjesto u kojem bih definitivno volio stanovati. Cini se dosta mirno, a opet u centru si grada i to ne bilo kojeg grada - San Francisca. Puno je malih, kosih, cikcak svakakvih ulicica, puno kuca je sareno obojano i sve izgleda kao iz nekog filma. A opet nije kic, usprkos ruzicastim i ljubicastim bojama. Iza svakog kuta vire turisti, a opet covjek se ne osjeca kao da je u turistickom gradu (mislim da je vec jako ocito kako mi se SF JAKO svidja!).

Malo smo odmorili na Telegraph Hillu i zatim se ponovno spustili (i popeli, spustili i popeli) do Kineske cetvrti u sredistu grada. Nadali smo se da cemo tamo naci najjeftiniju hranu i, koliko smo vidjeli, djelomicno smo i uspjeli u tome. Vjerojatno smo mogli proci i bolje, ali stvarno smo vec bili preumorni od silnog penjanja i spustanja.

Nakon neke kineske hrane ja sam inzistirao da nadjemo pravu kavu negdje. No dobro, espresso. Problem je u Americi sto oni svasta zovu kavom - najcesce je to neka obojena voda s kiselim okusom kod koje jedino valja sto je puna kofeina. Vole je posluzit u papirnatoj casi, to im je najdraze. I samo da je ima puno - pola litre ako treba. E naucio sam ja na bolje. Tako da sam vukao Cindy dok nismo nasli neki talijanski kafic u kojem sam ja popio machiato (iako je meni izgledao vise kao capuccino), a Cindy espresso (iako je meni izgledao vise kao kava s mlijekom).

San Francisco je zanimljiv grad. Sjedimo mi tako na kavi, a ono ulazi crnac u prljavim tenisicama, bradat, nasminkan i obucen u ruzicastu minicu. Nitko ne trepne. Osim mene koji sam se zagrcnuo. A ono fin lokal, ali su ga uredno posluzili. To je San Francisco. Uopce nije neobicno vidjeti dva zagrljena muskarca, tipa s crvenim ruzom i sjenilom. Na kraju, stojimo mi na trgu i gledamo ljude koji su raspalili razglas i odlucili plesat jedno pola sata tek tako (to je isto San Francisco) kad ono nesto meni cudno mirisi. A ono dva lika do mene izvukli lulicu pa puse hasis. Nasred ceste. Opet nitko da trepne, a guzva, kao Trg bana Jelacica u petak u 20h. To ti je San Francisco.

Tako je zavrsio moj (prekratki) obilazak San Francisco. Stvarno mi se jako svidio grad, vjerojatno jedini (izuzev mozda NYC) u kojem bih htio zivjeti u Americi, a da sam ih vidio. Bas je gay city, i u novom, ali i u starom znacenju (veseo, saren).

Slika dana - Dusik curi

Danas sam u prizemlju zgrade naletio na otvoren spremnik dusika... pa reko, da slikam, dok me ne vide :)

We got whured iliti kako smo nasanjkani

Biti na sveucilistu u Kaliforniji je dobra stvar zbog jos jednog razloga. Bogate korporacije dolaze traziti nove radnike na sveucilista i organiziraju okupljanja na kojima bude besplatne hrane (JAKO bitno) i raznih pokloncica. Veljko, kolega koji studira Computer Science, jucer je bio na Googleovoj prezentaciji i dobio puno lijepih stvari: besplatnu pizzu, I feel lucky! majicu i, ono najzanimljivije, propusnicu za pretpremijeru Borata u downtown Santa Barbari. Drag covjek kakav jest, pozvao je mene da idem s njim. I zaputili se mi prema Santa Barbari lokalnim autobusnim prijevozom posto ja nemam novaca da kupim auto, a Veljko nema ni vozacku, a onda bi kupovina auta bila totalna futilnost (iako se mozda Emilijo ne bi slozio s tim ;) ).

I tako je Veljkov autobus kasnio, ali nema veze, stigli smo dovoljno rano pred film. Dolazimo pred kino, a ono red od kojih 30tak metara. Pa dobro, rekosmo, pricekat cemo, besplatno je. I tako cekamo mi, cekamo, a ono red sve vise zastajkuje, no ipak ide. I tako, docekali mi da dodjemo nadomak vrata. Kaze djevojka, primit cemo jos samo 10 ljudi, puna dvorana, odbroji prvih deset i pokaze na Veljka i mene kao na zadnje. Kakva sreca! :)) I ulaze ti ljudi ispred nas kad ono par ispred nas nema kartu.
"Pa kako nemate?"
"Pa nemamo, upisali smo se na nekakvu listu..."
"Nema nikakve liste..."
"Uf pa sto cemo sad?"
"Ajde nista, ulazite", kaze plavokosa djevojka u plavom odijelu.
I stavi ruku pred nas i kaze -
"Gotovo je, nema vise mjesta".
Ma kako... ma gdje... ma stajat cemo, ne popusta kravetina (op.a. razlog za ovo slijedi) i ne pusta nas unutra. Kaze
"Mozete tu pricekati, ako bude mjesta, pustit cu vas unutra".
Veljko, jos pribran na to "Pa dobro, super, kad cete znati?"
"A ne, znam sada, nema vise karata"
"Ali sad ste rekli da mozemo pricekati pa ako bude mjesta da mozemo uci"
"Da, ali nema mjesta."
"Pa dobro, kada cete znati hoce li biti?"
"Nece biti mjesta, al mozete uzeti koliko hocete naljepnica..."
U tom trenutku Veljko pusta paru po savovima i na tecnom srpskom tjera kravu (op.a. jel sad jasno?) u rodno mjesto i spominje joj familiju. Zastitar nas mrko gleda, a ja ga odvlacim na stranu. "Ma probit cu vrata, napast cu je." Veljko je malo tanak na zivce u takvim situacijama, ipak ni on ni ja nismo u nasim civiliziranim domovinama navikli da nas se tako tretira. Ipak smo mi akademski gradjani.

Kao dobru zamjenu za Borata preporucam pintu Firestone piva ($5 ukljucujuci napojnicu) s jedno pound (0.5kg) besplatnog kikirikija ($0 ukljucujuci napojnicu) u James Joyce baru, ne traze vas ni ID. Ako se nadjete nasanjkani u downtown Santa Barbari.

Reed. Lou Reed.

Covjek koji je na svojim ramenima iznio Velvet Underground i time pokrenuo gotovo sve sto se nakon toga dogadjalo u rocku. Ili bar tako neki ljudi kazu. Ja sam samo uzivao proteklih sat i po vremena. Dosao je posjetiti UCSB i svirao u nasoj koncertnoj dvorani, kako krasno od njega, bas je mio.

Inace, pristojniji rock koncert nisam jos vidio. Ljudi su uredno sjedili na svojim stolcima, opcenito je ugodjaj bio kao da smo dosli na koncert klasicne glazbe. No, mozda velicina Lou Reeda to i zasluzuje. Lou i jos dva covjeka od kojih jedan svira kontrabas, a drugi se izmjenjuje na gitari, basu, chelu, pjeva i tako. A Lou dirigira, i doslovno upravlja njima kao instrumentima. Pjesme Loua Reeda cine se malo izvrnutima - kao da glas upotrebljava kao sto drugi upotrebljavaju bas, da popuni zvuk. Sve ostalo plese oko tog njegovog glasa, ukljucujuci i tu dvojicu sto su svirali s njim. Samo trzaj ruke i covjek baca gudalo iz ruke i nastavlja pjevati istu melodiju, drugi se prebacuje iz pozadine u prvi plan i pocinje solirati na kontrabasu, pjevacica se baca u trans i vristi pjesmu Leonarda Cohena, a Lou samo mirno stoji, lagano svira gitaru i prica gomilu jedva razumljivih rijeci.

Stvarno je fascinantno kako od potpuno glupog teksta uspijeva napraviti odlicnu pjesmu i obratno - kako na potpuno jednostavnu i sporednu melodiju i hrpu sintetiziranih zvukova uspijeva ispricati san mrtvog Andya Warhola. Tesko je ostati hladan na hipnoticki ritam njegovih pjesama i stalne varijacije i improvizacije koje izvodi sto instrumentima, sto svojim susviracima. Na kraju koncerta - dugi pljesak, preko 5 min po mojoj slobodnoj procjeni. Nismo odustajali dok se nisu vratili na binu i odsvirali jos dvije stvari - jednu staru, s albuma kojeg vise nema u prodaji (osim preko eBaya, kaze Lou) i drugu potpuno novu, napisanu pred par tjedana (zove se "Gravity" i to je jedna od onih odlicnih pjesama s tupavim tekstom).

Slag na kraju (teksta, na pocetku koncerta) je sto sve to kosta $20. I u nasim (HR) prilikama to ne ispada previse (npr Pixies su bili 180kn i vise), dok s US standardom to stvarno ispadne bagatela. Usporedbe radi, Veljko i ja smo popili pivo prije koncerta - $4 svaki. Necu vise daviti koncertom jer imam zadacu za pisati. Nisam slikao jer se nije smjelo, a lovocuvar je stajao odmah do mene pa nisam htio riskirati da izletim (uostalom, izgledao je potpuno jednako kao na ovoj drugoj slici).