BLACKER THAN BLACKER THAN BLACKER THAN DARKNESS
15.02.2005., utorak
Mesija
|
Mary je bila djevojka, neobična u svakom pogledu. Mary je mrzila svoje ime, jer ga je djelila sa Djevicom, majkom Isusovom i Kršćanskom Sveticom. Ali bilo je to jedino sto je Mary vezalo uz prljavi i iskvareni svijet izvana. Imala je petnaest godina, živjela u kućici na rubu šume, zajedno sa svojom starom majkom i nemoćnim ocem, polazila je seosku školu na sasvim drugom kraju sela do koje je svakodnevno prelazila preko malenog groblja i guste šume. No, škola koju je pohađala bio je Maryn jedini kontakt sa vanjskim svijetom, ljudskim svijetom. Dok su se druge djevojke i mladići iz njezinog sela svako veče okupljale u seoskom parku, Mary je lutala šumom i ostavljala cvijeće na malenim neodržavanim grobićima davno zaboravljenih ljudi. Maryni roditelji nisu je trebali čuvati od štetnog utjecaja izvana, Mary se sama micala od prljavštine i nemorala judeokrščanskoga društva. Ali, nemojte me krivo shvatiti, Mary je voljela mračnu glazbu, Mary je palila svijeće te u prašini tankim hrastovim štapom ucrtavala pentagrame, ali Mary je imala svoju nevinost, Mary je imala svoju čednost i čistoću. Mary je shvatila kakvi su ljudi i kakav je život, zbog čega je njezino srce ispunjavala neizmjeriva žalost i bol, ali bila je svjesna da ona sama ne može spasiti svijet, te je svaku večer do kasno u noć sjedila uz prozor svoje djevojačke sobice i recitirajući stihove iz La Veyeove knjige davno zaboravljenih znanja, čekala svoga Mesiju. Jedne srpanjske, za to vrijeme neobično hladne večeri, Mary je šetala grobljem, osjećajući oko sebe aure brojnih duša zauvijek zapelih u Limbu. Izmorena mrzlim vjetrom koji je puhao petljajući joj crnu kosu u kojoj su blistale Venera i Danica, u sitne čvoriće, te prašinom koja joj je ulazila u oči crne poput grobnog humusa, sjela je na malenu klupicu kraj kapelice, na kojoj je i dotada sjedila toliko mnogo puta, razmišljajući o Platonovoj teoriji po kojoj se duša želi osloboditi tijela u koje je zarobljena, o toj potrebi koja je prožimala čitavo njezino biće.. Da, ta je stara oronula klupica, nekada bijele boje, bila samo njezina, što se može vidjeti i po tome jer je na njoj bodežom bakrene drške, još dok je bila mnogo mlađa, urezala ''Mary i Lestat'', njezin najdraži lik iz knjiga veoma joj mile spisateljice, A. Rice, čiju je ''Violinu'' prvi put pročitala kada joj je bilo samo sedam godina, dok su se iz starih zvučnika njezina gramafona orile nježne melodije Bauhausa. Odjednom, dok je promatrala svjetlost koju su svijeće bacale kroz prozor kapelice, uobičajeni zvukovi obližnje šume kao da su utihnuli, a zamijenio ih je plač mrtvih duša.. Mary je osjetila prodoran pogled na svom zatiljku, ali nije se mogla okrenuti, nešto kao da je zamrznulo svaki, i najmanji mišić u njezinu tijelu. Tad je osjetila nečji meki dlan na svome labuđem vratu i nečji ledeni dah u svojoj kosi. Nije se bojala, naprotiv, osječala je neobično uzbuđenje i radost, kao da je ono što će uslijediti promijeniti čitav njezin život..Ah Mary, da si samo znala koliko si bila u pravu...Dubok, muški glas sa jakim stranim, njemačkim ili možda ruskim naglaskom, tiho joj je prošaptao u uho ''Sad si samo moja''..A zatim ju je uzeo..Njegovi dugački zubi u njezinim venama, probadaju svijetlu kožu njezinog vrata, njegove ruke oko njezina tankog podatnog struka, njegovi dugački prsti koji se spuštaju niz njezina neokaljana bedra..Vruča krv koja teče niz njezine tek propupale dječje grudi, niz prelijepi bazenčić njezina pupka, niz njezine dugačke, tanke noge...Nikad Mary nije bila potpunija nego tu noć. Nikad Mary nije bila življa nego tu noć. Ujutro su ju mještani našli mrtvu i blijedu, očiju otvorenih i uprtih u niske ljubičaste oblake, svjetlije sa strane gdje se trebalo pojaviti sunce, a tamnije sa strane gdje je prestajala noć, i dok su ju odnosili, nitko nije vidio da iz natpisa ''Mary i Lestat'', urezanog jednom davno drevnim nožem, teku lagane, krvave suze....  |
