srijeda, 29.08.2012.
I zato ti, more, hvala
Uvijek kada dođem u Sukošan osjetim nekakav mir. Ondje samo odlazili skoro svako ljeto dok sam bila klinka i vjerojatno se baš zato u Sukošanu osjećam tako ugodno, kao kod kuće. Veseli me to što se nije puno toga promijenilo. Ok, uredile su se fasade, puno je više apartmana, stranaca iz cijeloga svijeta, ali stanovnici koji ondje žive čitave godine ostali su onakvi kakve ih pamtim od prvog dana. Nasmješeni, srdačni, otvoreni... Smokve se beru na svakom koraku, svaka druga kuća prodaje nešto na "kućnom pragu". Ima povrća, voća, rakije, suvenira svih vrsta, sve što dobro ide - prodaje se. More je čisto, a na plaži nije gužva. Uvijek ima puno djece, uvijek su ovdje dolazile obitelji s djecom, ali sve je nekako s mjerom. Znam da je ovakva atmosfera zavodljiva i traje koliko traje sezona. Ali nema veze. Ipak, pored svega toga, fotografirala sam najčešće plaže i more koliko sam uspjela uhvatiti svojim fotićem za 1 kunu. Makar ne plivam, uvijek sam se divila i osjećala strah od mora. Strah i poštovanje. Kućice tako tipične za jadranske gradove su također lijepe, ali "more još uvijek baca mamce"... Zato sam i slikala upravo ono što je najviše privlačilo moj pogled i čemu se ipak puno više divim od zgrada. A to je ljepoti i sili prirode... Vratili smo se jučer, ali još uvjek osjećam miris mora, borova, šum valova, let galebova, njihanje brodica... I zato ti, more, hvala.
Uploaded with ImageShack.us
Pogled s plaže na kojoj smo se izležavali i kupali čitav dan
Uploaded with ImageShack.us
Topla večer
Uploaded with ImageShack.us
Večernje šetnjice
Uploaded with ImageShack.us
Nekadašnji samostan
Uploaded with ImageShack.us
Kada more proguta plažu
Uploaded with ImageShack.us
Mirno jutro na moru
- 13:41 -
subota, 25.08.2012.
Zašto imam fobiju od suše
U našem bunaru još nema vode, a kako bi je i bilo kada je jučer zabilježen povijesno najniži vodostaj Save, ali i mnogih drugih rijeka. Susjed 300 metara niže kaže da od kada zna za sebe, u potoku koji prolazi kraj njegove kuće, nikada nije bilo manje vode. To je bilo prije dva tjedna. Nisam imao vremena pogledati potok zadnjih dana, ali vode možda uopće više nema.
Jezero uz Zagorsku magistralu, gdje nedjeljom dolaze ribiči, već 14 mjeseci nema otočić koji je tu bio od kada sam kao mali dolazio u Zagorje. To je sada jezerce s velikom poluotokom. Kako je preživjelim ribama, bolje da ne znam.
Ali nažalost, jednom sam saznao. Nisam se toliko gušio u nedostatku kisika, koliko od neopisive žeđi.
Bilo je to davno, 2002. godine, također dosta sušne i vruće, kada sam drugi puta u životu odlučio propješačiti dobar dio Velebita. Prvi puta je bilo onako više izletnički, do Zavižana, pa na sjever u Liku do Kutereva.
Krenuli smo od Senja, preko Zavižana, pa Premužićevom stazom do Alana i zatim spust po oštrom kamenju i stijenama do Jablanca.
Zato i pišem opet o vodi, suši... Zato što sam jedva preživio, dehidrirao gotovo do stupnja haliciniranja...
Upravo zbog tog gadnog iskustva, kada mi se na najgori mogući način u sjećanje usjekao strah od nedostatka vode, čudim se i, moram priznati, zlo mi je od onih koji s nevjerojatnom lakoćom pričaju o suši, ili još gore, uopće ne pričaju. Kao da su slavine neki čarobni izvor iz kojega će nakon laganog pokreta ruke uvijek poteći voda. Kao da će rijeke i jezera u kojima se kupaju, love ribu ili samo uživaju u pogledu, zauvijek biti puni vode.
Ništa nije zauvijek. Zauvijek su jedino promjene.
No, vratimo se Velebitu, proklete i najljepše planine na svijetu, zbog koje sam prije par dana kupio kanister od 1000 litara i odlučio ugraditi žlijebove na staroj hrastovoj štali, napraviti cijevovod, i skupljati kišnicu. I nadati se da će bunar, kojega smo dali očistiti prije desetak dana barem na proljeće "proraditi". Barem za zalijevanje vrta i voćaka, jer znam kako se osjeća žedno biće.
Nakon četiri dana provedenog toga lipnja na Velebitu planinario sam još dosta puta po raznim brdima, i uvijek bio u panici zbog vode.
Tako da mi je ruksak, zajedno sa šatorom i vrećom za spavanje, težak 20 -tak kilograma, dobrim dijelom bio ispunjen bocama s vodom. Osim kada sam išao na Žumberak. Ta je planina jedna velika spužva. Ali kažu stari, niti približno kao nekada. Na stotine je izvora i potoka u zadnjih pedesetak godina presušilo. Ipak, još ih je dovoljno da nemoraš tegliti hrpu boca s vodom.
Sve je bilo u redu do Zavižana. Relativno kratak, ali strm uspon od Senja do tog vrha, počeo je - kišom ! Kišica pada, mi mokri, ali dosta je toplo. Oko 23 stupnja. Zadnje što bi mi tada palo napamet je bilo da bi mogli ostati bez vode, na surovoj, užarenim stijenama sazdanoj planini. Naljepšoj na svijetu.
Odlučili smo ići malo dužim putem radi ljepšeg krajolika, pa smo do Zavižana došli za nekih četiri, pet sati. Na Zavižanu odspavali noć, koja je bila dosta hladna, i krenuli Premužićevom stazom. Iskusni je planinari zovu šetnica, ali meni je tada bila sve samo ne stazica za šetnju. Stalno usponi i padovi, istina ne strmi, ali brojni. Na šumom zaklonjenim mjestima, na sred puta su još bili ostaci zapuha snijega. Štapovima smo probavali je li ispod sloja snijega kakva rupetina, da ne propadnemo. Velebit je pun vrleti i takvih rupetina, čak i na stazama.
Mnoge je to stajalo loma noge ili barem isčašćenja ili istegnuća gležnja, pa čak i koljena.
Nismo baš toliko bili blesavi, pa smo na Zavižanu obnovili zalihe vode. No, pokazalo se da to neće biti dovoljno. Svatko je u ruksaku nosio barem pet litara.
Nakon uspona, prolazaka kroz bajkovite "hodnike" u stijenama kakve samo priroda može napraviti, hodajući po uskim kozjim stazicama, dok je ispod nas s lijeve strane provalija od stotinjak metara, a s desne dvadesetak metara visok zid od stijene, uživali smo.... Tad sam se bezuvjetno zaljubio u Velebit, ali i dobrano naučio poštivati planine. Tada sam, dotada najjače, osjetio strahopoštovanje, postao skroman i osjetio koliko sam zapravo nevažan i malen pred zamkama prirode. Kao i svi mi.
Ali, na neki neobjašnjiv način ipak sam postao ovisan o toj planini. Možda upravo zbog tog osjećaja malenkosti i ništavnosti, pomješanog s nikad snažnijim osjećajem slobode. U tom trenutku, htio ne htio, svi problemi, obaveze, padnu u zaborav. Priroda ih izbriše. Koncentriran si samo na sada, na preživljavanje, na uživanje, na to kako doći do cilja. A cilja zapravo nema. Cilj je upravo to. Biti na planini i osjećati se kao da si oduvijek tu i kao da se nikada nećeš vratiti starim problemima. Sve je tako daleko, problemi postaju tako maleni i nevažni u odnosu na trenutak u kojem postojiš u toj divljini. Većina planinara zna o čemu pričam.
Nakon tog uspona po vrletima, odjednom spuštanje prema šumi. Silazimo, ulazimo u tu nisku šumicu, a koraci nam sve dublje propadaju. Močvara ! Nemreš verovat ! Ok, prešli tu močvaru(kasnije saznali da je na mjestu tog blata u koje smo propadali do gležnja, bilo jezerce). Dakle, na Velebitu je, zapravo trajala suša. Unatoč onoj kišici od Senja do Zavižana, unatoč onim ostacima snijega. Ali kako smo dalje odmicali znakovi suše su bili sve očitiji. No, niti tada se još nismo brinuli. Vode je u ruksacima još bilo dovoljno do Alana, gdje je planinarski dom, a nije bilo ni vruće.
Ipak, napor je činio svoje. Gubili smo tekućinu, pa tako i pili vodu, umjereno ali redovito. To je za organizam najbolji način da ne podlegneš dehidraciji, a istovremeno štediš vodu. Nakon toga opet uspon, u daljini Rožanski, Hajdučki i razi dugi kukovi, oštri vrhovi. Tamo gdje je bilo zemlje, sve je bilo prepuno otisaka medvjeđih šapa. Pa gnijezda orlova, čak i tri metra široko surog orla, kojim sam bio očaran. I dok su me požurivali, ja si nisam mogao pomoći. Kao niti danas. Obožavam proučavati divlje životinje u svom elementu. I tako, sa žuljevima, iscrpljeni ali sretni, došli mi konačno do Alana.
U domu nikoga, što je tada bilo normalno. Još bolje, mislimo si. Sve do trenutka kada smo otvorili bunar. Zalihe vode za piće su nam bile pri kraju. Po osobi možda dvije litre(od Zavižana do Alana ima jedno 7 do 8 sati hoda), i tko god kaže drukčije, samo se hvali. Osim ako ne nosi ruksak od 20 kilograma na leđima. Otvorili mi bunar, veselo isčekujući svježu hladnu vodu da nam krene niz grlo, a onda šok. Ubrzo i panika. U bunaru već poluraspadnuti leš neke životinje. Mislim da je bila lasica, ali obzirom na stupanja raspadanja nisam bio siguran. U svakom slučaju, briši kući propalo. Voda nije za piće !
- A u pi... mater... ! - tiho i prestrašeno smo gotovo istovremeno ispalili.
Gledamo oko doma, u domu, ne bi li našli kakvu vodu. Običaj je da zadnji tko je bio, uvijek nešto stavi onome tko će doći. Ostavili su. Ali samo nacijepana drva za peć, nešto ulja i soli.
Bit će, mislimo si, da ovdje dugo nitko nije bio, iako je dom u Alanu čak i tada bio poznat i relativno često posjećen.
Danas je druga priča. Obnovljen je, više manje je tamo stalno domar, a i planinara i avanturista je više. Velebit je tada još bio planina za "lude" planinare, danas je prepun penjača, izletnika... Razlog je i to što su neke ceste asfaltirane, neki novi putovi probijeni. Iskreno, ne bih želio da i od Velebita naprave masovnu turističku destinaciju. Ali gotovo sam siguran da neće uspjeti. Dokaz su vijesti o poginulim, ozlijeđenim ili izgubljenim turistima koje je morao spašavati GSS. U prosjeku preko ljeta svaki tjedan do dva jedna takva vijest( prošli tjedan se kod Lubenovca izgubio cijeli njemački razred, unatoč vodiču, pa ih spašavao GSS.)
Ne da se Velebit samo tako. Nikada ga neće u potpunosti pripitomiti. A u tim pokušajima planina će se sve žešće braniti. Pobit će ili sakriti pod svoje labirintima ispunjeno okrilje mnoge ljude.
Ipak, nakon početne zabrinutosti zbog nepitke vode u bunaru, brzo smo se opustili. Veeelika greška. Počeli smo podcjenjivati planininu, a tada planina ubija. Fino smo se raskomotili, zapalili vatricu za rošitlj, liječili žuljeve... Čak se nismo udostojili niti otići do obližnjeg Lubenovca, gdje bi možda našli vodu. Ma tko će sada tamo, ajmo se mi opustiti, pa na spavanje, kažemo si. U međuvremenu je čak došla manje ekipica, neki Dalmatinci, pa smo čak malo i zafeštali, ispekli kokoš, popili rakije...
Drugi dan smo uživali. Odlučili smo malo kasnije krenuti dolje prema Jablancu - odnosno civilizaciji. Opet greška. Izračunali mi po karti nekako da do dolje ima oko dva do tri sata hoda, pa što da se žurimo.
Međutim, pri spuštanju, na jednom račvanju kozjih stazica, uspjeli smo krivo skrenuti i u startu izgubili sat vremena. Vode ostalo još oko pola litre po glavi. Skoro pa ništa. Sunce upeklo, temperatura se odjenom digla do usijanja kako smo skakali od stijene do stijene prema dolje. U daljini vidimo more. Izgledalo je kao da smo tamo za čas. Tako mi popili i tih pola litre. Možda i nebismo tako olako to učinili da, prema karti, na deset minuta hoda desno nije bio ucrtan izvor. Pa to te ja pitam. Nema frke, evo vode.
Ali malo sutra.
Prijavim se da ću sam do izvora napunit boce, jer glupo je da svi trošimo snagu. Kako sam išao, tako me dublje gutala šikara. Deset minuta se pretvorilo u nekih pola sata hoda. Kada najednom na stijeni strelica iznad koje piše: " izvor, deset metara".
Sav sretan krenem ja. A tada šok koji se nije mogao usporediti s onim kada smo vidjeli strvinu u bunaru. Izvor presušio ! Nema kapi vode !
Ništa, zaključimo. Ajmo dalje. Koliko god nam je moral pao nakon zadnje nade da ćemo naći vodu, znali smo da bi bilo najgore stati. Kada u planini staneš i dopustiš da te preplavi panika, onda si mrtav čovjek. Ajmo mi prema Jablancu. Tada smo već, zaboravih reći, bili gadno žedni, ali situacija nije bila kritična. Vjerovali smo da imamo još oko sat do Jablanca. Vraga sat. Nikad kraja. More se činilo blizu, a nakon sat i pol hoda nije bilo ništa bliže. Koji k....?!
I tada smo samo šutke počeli gotovo trčati nizbrdo po kamenju. Pravo čudo da netko nije krivo stao. Polomio bi se ili barem uganuo gležanj.
Moral je bio sve niži, samo smo šutjeli jedno vrijeme, a onda je počelo ono najgore. Počeli smo biti ljuti jedni na druge, ali se suzdržavali. Tu i tamo je izletjela neka kritika tipa "tko me nagovorio na ovo", "je.... te ta sigurna karta", "trebali smo u Lubenovac"... Zatim je počelo "nemogu više, umirem od žeđi", "zar si morao popiti onu litru vode" i slično.
Nakon pola sata više niti toga nije bilo. Samo tišina, neko čudno zujanje u ušima i "bježanje" slike. Kad god digneš pogled s kamenja, slika se miče, leluja.... Prvo znakovi dehidracije. Vrućina i napor su odmagali. Puno smo se znojili zbog sparine.
Zatim više nisam, a kasnije sam saznao niti drugi, uopće osjećao da hodam po tom vražjem kamenju. Kao da sam lebdio. U glavi sve snažniji pritisak, u ušima zujanje, vid poremećen.... Čak više nisam niti osjećao žeđ. Čudno.
Letjeli smo po tom kamenju kao zombiji. Zatim su počeli neki čudni trnci u mišićima. Prvo noge, a s vremenom svugdje. Više uopće nismo dizali pogled da bi vidjeli koliko smo daleko od ceste kod Jablanca. Strah nas je bilo uopće razmišljati koliko je još do kraja.
U jednom sam trenutku začuo krik iznad glave. Stao sam, podigao pogled i vidio na jednoj litici orla kako stoji na rubu gnijezda. Vid mi se mutio pa nisam mogao razabrati koja je to vrsta orla bila. A i više mi to nije bio prioritet.
Zatim sam, spuštajući pogled, odlučio skupiti hrabrost i pogledati prema horizontu. Vidio sam veliku vodu koja se talasa, na samo dvadesetak metara od mene. Bio sam uvjeren da to nije more nego jezero s kristalno čistom, hladom pitkom vodom...
Kasnije sam saznao da sam počeo halucinirati. Nekoliko puta mi se učinilo i da čujem žubor potoka. Ipak, samo sam šutio, strahujući da mi netko ne bi pokvario tu idilu. Da mi ne bi rekao da je to jezero mnogo dalje ili da ga, ajme užasa, uopće nema !
Zadnjih 200 metara se uopće ne sjećam. Uspjeli smo se spustiti na cestu malo dalje od centra Jablanca i nekih 100 metara dalje ugledali benzinsku stanicu. Čim sam kročio na cestu, sjećanje se vratilo, moral skočio ! Trčali smo s ruksacima do te benzinske i napili se vode. Isprva zbog naotečenog grla nismo niti mogli popiti puno, ali smo malo po malo dolazili sebi. Ne znam št bi se dogodilo da smo imalo još sat ili dva pješačenja. Nemogu prognozirati bi li izdržali, bi li stali i prepustili se, čekajući GSS.
Znam, tada sam bio glupan, početnik u odnosu s planinama. Podcjenio sam je. Prvi i zadnji puta u životu. A taj strašan osjećaj kada znaš da hodaš po tankoj liniji između života i smrti kod ljudi uzrokuje samo dva osjećaja: ili potpuno i sumanuto zavoliš planinu ili je zamrziš i više joj se nikada ne približavaš. Nema sredine. Kod mene je iz nekog razloga prevladao ovaj prvi.
Više puta kasnije sam išao na Velebit i to sam. Al više nikada s osjećajem nadmoći, podcjenjivanja...
I ništa mi se strašno nije dogodilo. Ali upravo zbog tog strahopoštovanja i skromnosti kada god se nađem u njenom zagrljaju nemogu reći da nikada neće...
- 10:52 -
srijeda, 22.08.2012.
Jedno sunce samo sja, 7 milijardi ljudi prži Zemlju
Četiri jastreba kruže, tri čaplje stoje uz korito rijeke, dvije voćke umiru, jedno sunce samo sja, a 7 milijardi ljudi prže Zemlju.
Svatko na svoj način.
Netko tajno izbacuje kemikalije u atmosferu, netko javno. Netko u zemlju. Netko malo iznad zemlje.
Zato sada hodaju po Savi, a utapaju se u gorčini zbog skoka cijena goriva.
Zato što je dolar pao, Bliski istok malo zakipio, špekulant na burzi lani kupio milijun tona kukuruza ?
Netko je kupio jučer u supermarketu salatu, dinju, kilu krmenadli, kruh... I on prži zemlju. Zato što su ga uvjerili da nema izbora.
U 21 sat u Bilogori je 32 stupnja Celzijeva. U Zagrebu 30.
Vrućina je urokovala "kemijske detonacije zaostalih mina kod Knina". 2012. će biti "zapamćena zbog supersuše".
Ljudsko pamćenje kratko traje. Dokaz je lanjska suša. I ona 2008., a pogotovo ona 2003. Te je godine samo u Francuskoj od vrućine umrlo 15 tisuća ljudi. Tko se toga sjeća ?
Ali supersuša ? Kako suša za živa bića može biti super ?
Čudna, i za naš planet uvredljiva složenica odaslana s jedne televizijske kuće.
Super = vjerojatno jaka, izražena, duga suša. To nije super. Osim za možda špekulante i trgovce.
Sada imaju alibi za dići cijene hrane kako bi povećali marže i tako nadoknadili gubitke uzrokovane padom potrošnje.
Jer, ipak, neki menadžer neće dobiti godišnji bonus od milijun kuna ako kompanija ne ostvari barem lanjsku dobit. Minimum lanjsku.
A superZemlja, ima supernačin, da to sve skupa superriješi. Kao što je superrješavala u milijardama godina dugoj povijesti: superolujom, supervulkanom, supermeteorom, superpoplavom, superzagrijavanjem, superhlađenjem...
To će baš biti super.
Naravno, za Zemlju i njezine buduće vrste.
Mislim da za nas neće.
Četiri jastreba kruže, tri čaplje stoje uz korito rijeke, dvije voćke umiru, jedno sunce samo sja, a 7 milijardi ljudi prže Zemlju.
- 21:17 -
petak, 17.08.2012.
PREKO TRNJA...
...do kupina. Ma milina... Nekoliko metara dugački kupinjak nalazi se neposredno u našem susjedstvu. Možda zaboravljene, ali ne u potpunosti. Mi smo ih otkrili vrlo brzo nakon što smo se doselili i nisam vidjela nikoga drugog da ih bere. Hvatam Juniora za ruku i kažem:
- Idemo. Idemo brati kupine.
- Idemo bati kupine. - ponavlja on za mnom.
Stoji iza mene i čeka dok se ja borim s trnjem i pokušavam se probiti kroz mrežu kupina. Nestrpljiv je, a ja ne mogu odoljeti da ne uberem još samo ovu jednu.. i ovu.. Evo, ovaj grmić je posljednji... obećajem. Okrećem se, a Junior se sav spetljao u visoku suhu travu. Krenuo je za mnom, valjda mu se nije više dalo čekati. Prilazim, otvaram mu ručice i u sekundi su pune ljubičastih bobica. Samo šuti i stavlja jednu po jednu u usta.
- Doći ćemo i sutra. - kažem.
- Doći ćemo suta. - ponavlja on za mnom.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 12:44 -
četvrtak, 16.08.2012.
32,4 POSTO
Sivi oblaci nadvili su nam se nad glavama. Nepodnošljiva sparina nikad nije bila toliko poželjna jer budi nadu da se nešto ipak krije iza tih oblaka. Kratko je ljudsko pamćenje, ali ne dovoljno kratko da ne pamti kako je u ovih posljednjih nekoliko ljetnih mjeseci kiša pala - na prste bismo mogli nabrojati. I pored crnih prognoza, nadamo se. No, možda nam stigne tek pljusak, kao šamar na obraz. Od toga nema ništa gore. Ni v'rit ni mimo. Nema ništa gore kada na zemlju pretvorenu u prašinu, izmorenu od žege padne pljusak. To itekako boli. Ali muhe i komarci uživaju. Možemo prigovarati, ali oni su sada u svom elementu.
Uploaded with ImageShack.us
- 17:31 -
utorak, 14.08.2012.
ZVIREK
Prošlogodišnje ljetne suše bile su samo uvertira za stanje koje traje danas. Sredina je osmog mjeseca, a zemlja je suha i tvrda kao kamen. Budući da bez vode nema ni života, tako ni naš vrt bez zalijevanja ne bi urodio plodom. Upravo je to razlog zašto smo odlučili izdvojiti ne baš malu sumu novaca i očistiti bunar koji se nalazi na našoj međi kako bismo uštedjeli i olakšali zalijevanje biljaka. Jučer nas je posjetio bunardžija, očistio mulj i sitni pijesak koji se nataložio te dezinficirao bunar.
Nažalost, bunar nije dugo korišten tako da je u njemu pored debelog sloja taloga na početku čišćenja bilo tek malo više od sedam centimetara vode. Nakon što je bunardžija završio s poslom, nivo vode je tek neznatno narastao na malo više od osam centimetara. Za daljnje prokopavanje nemamo novaca, te nam ostaje da čekamo prve jesenske kiše da se zemlja natopi i podzemne žile napune vodom. Tek onda postoji mala šansa da se naš mali zvirek stavi u funkciju.
Nastavak slijedi...
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 14:29 -
nedjelja, 12.08.2012.
A KADA MISLIŠ DA JE KRAJ...
Ja kažem ne, ne, ne....
Ne, nije kraj barem što se tiče kupusa i kelja. Više od mjesec dana nakon što sam odsjekla njihove glavice iz ostataka korijenja i velikih vanjskih listova koje sam ostavila da trunu, i kupus i kelj potjerao je mladice. Nevjerojatno, to nam se još nije dogodilo. Priroda nas definitivno uvijek iznova iznenađuje. Na slikama se jako dobro vide stari, napola truli i sasušeni listova i mlade glavice koje rastu kao lude.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
- 17:10 -
subota, 11.08.2012.
GDJE SU SVI NESTALI?
Kada živite na selu i djelite svoj životni prostor sa životinjama, onda je jedno sigurno - s njima vam nikad neće biti dosadno. Pogotovo ako imate pse, patke, kokoši, ribe, jednog zamorca, gusku i vranu! Ovo šaroliko društvo za sve nas izvor je radosti, ali i brige, jer nikad ne znate što će vam prirediti idućeg jutra. Barem što se pataka tiče.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Još i danas nam je vječna enigma, gdje su nestala mnoga jaja koja su neke od patki snesle ove godine. Događalo nam se da snesu i po 10 jaja, dan po dan, koja su na kraju nestala cijela u jednoj noći! Bez ikakva traga ili slomljene ljuske. Naravno da smo sumnjali na sve moguće od lasica do štakora, ali još uvijek nismo sigurni kakva je to neman maznula jaja u samo jednoj noći. I to ne jednom, već više puta.
Tako je i s pačićima. Neki dan ih se izleglo šestero. Bili su preslatki, mama ih je pazila i učila na hranu i vodu. A onda paf! Usred bijela dana nema ni jednoga! Tko bi mogao u samo nekoliko sati zgrabiti šestero mladih pačića pored žive majke, koja se itekako prsi da ih obrani od nepoželjnih gostiju? I još k tome, ako je neka strana životinja, sigurno bi naišla na bučnu reakciju naših pasa čuvara ili čak same guske koje su poznate kao "čuvarice". Ali niti smo čuli pse, niti vidjeli lopove, a bome nema više ni pačića.
Uploaded with ImageShack.us
Prošle godine ukupno smo imali 25 pačića. Bio je to veliki uspjeh za prvu godinu uzgoja, budući da prije nismo imali nikakvih iskustva, a još k tome, dok je susjedima redovito nestajala perad, mi nismo imali nikakvih problema. Niti sa štakorima, kojih je prošle godine zajedno s miševima i zečevima bilo znatno više. Ove godine kada ih puno manje, a i patke su počele nesti kasnije, i jaja i mladunci nestaju preko noći!
Uploaded with ImageShack.us
Kao i dvije koke koje smo poslijednje nabavili. I one su nestale usred bijela dana, niti jedno pero nije ostalo za njima. Odmah smo posumnjali u jastrebove, budući da ćesto doljeću iz obližnje šume, a mlade koke idealna su im meta kada hrane nema puno zbog suše. Također, neki dan našli smo jednu od tih koka kako umire, jadna se sva grčila u boli. Mogla bi biti kap zbog sunca i vrućine ili da se nije otrovala?
Kako bilo, na selu nikad nije dosadno. I ono najvažnije, vrlo brzo naučite da je osnovno pravilo u prirodi da - pravila nema. Tako je i sa životinjama. Ove godine ćemo biti sretni da sačuvamo i ove koje su nam preostale. Jer kako je krenulo nestanak ovih posljednjih podsjeća nas na nastavak "Dosjea X". Ništa ne treba isključiti, niti prepustiti slučaju jer sjećate se - Istina je svuda oko nas.
Uploaded with ImageShack.us
- 15:02 -
četvrtak, 09.08.2012.
"ZELENE GLISTE"
- Kako duuugaaa glista! - oduševljen je bio naš Junior nakon što sam jutros u vrtu otkinula polovicu mahune dugačke čak 66 cm. To nije obična mahuna. Riječ je o dugoj vigni (Vigna unguiculata sesquipedalis), jednogodišnoj biljci koja je poznata u kineskoj i malezijskoj kuhinji. Junior je oduševljeno mahao ogromnom mahunom, a i mene je obuzeo neki dobar osjećaj na kojem mogu zahvaliti svom mužu jer ih je odlučio zasijati i zato sada možemo uživati u njima.
Uploaded with ImageShack.us
Posljednja tri tjedna posvetili smo se branju mahuna koje su mi iskreno mnogo draže i ukusnije od ovih domaćih. Lako se beru, još lakše čiste i spremaju kao i ostale mahune, a mogu se upotrebljavati u raznim jelima od povrća (juhama, varivima, salata). Mogu se jesti i sirove, makar su ipak ukusnije kratko blanširane i začinjene a beru se mlade i nezrele.
Uploaded with ImageShack.us
Rastu u parovima dužine do 40-50 cm, ali mogu narasti i do 80 cm. Kao što je pisalo na vrećici sjemenja, treba im oko 60-70 dana da narastu za branje. Imaju jako lijepe cvjetove ljubičaste boje, pa efektno izgledaju u vrtu.
Uploaded with ImageShack.us
Ove dvije koje vidite na slici dugačke su cca 66 cm. No, što su duže to su žilavije. Što zbog starosti, a što zbog suše koja traje već jako dugo. No bez obzira na to, jako se dobro nose sa paklenim ljetnim temperaturama i nedostatkom vode, a nisam primijetila da imaju prirodnih neprijatelja. Jedino se mravi vrzmaju oko njih i po njima, ali nisu im učinili dosad nikakvu štetu.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Najčešće ih pripremamo kratko blanširane. Imaju neki fini slatkasti i puni okus za razliku od domaćih vrsta mahuna.
Budući da volimo eksperimentirati s raznim novim sortama i ne tako domaćim kulturama povrća, svi smo u našoj maloj familiji jednoglasno odlučili da ove čarobne "kineske mahune" dobiju mnogo više prostora u našem vrtu slijedeće godine kada planiramo posijati dvije velike gredice.
Uploaded with ImageShack.us
A dotad uživamo u raznim jelima, kao što je jednostavna ukusna salata od krumpira, luka i mahuna po receptu moje mame. Ne moram ni spominjati da je planula u trenu.
Uploaded with ImageShack.us
* Za one koji žele znati nešto više, mahune su bogate bjelančevinama, vitaminom A, tiaminom, riboflavinom, željezom, fosforom i kalijem.
Sadrže također vitamin C, magnezij i mangan.
- 10:42 -
