HABEMUS PAPAM

Kada sam prošlo lito, na našoj predivnoj «pjaci», u sklopu izvrsnog OFF-a (Opuzen film festival) pratio zanimljivi dugometražni igrani film naslova «Habemus Papam», nisam ni slutio da bi se nešto slično moglo u stvarnosti i dogoditi. Iako vjernik, poštovatelj Crkve kojoj svim svojim bićem pripadam, nerijetko se nađem u situaciji da na neki način «promrmljam» kakvu kritiku na račun te iste Crkve. Vjerujem da ćete se složiti, Crkva kao institucija pod hitno treba na «rekonstrukciju» odnosno mora ići u korak s vremenom. Jednim svojim dijelom ona to i čini, samo krivim putem je barem do sada išla.

Pratili smo sa nevjericom odreknuće Benedikta XVI, rimskog biskupa i Božjeg namjesnika na zemlji pitajući se zašto to uistinu čini? Kratki zaključak koji proizlazi iz svih do sada napisanih i izrečenih (možebitnih) razloga za ovaj jedinstveni postupak, leži zapravo u njegovoj neupitnoj ljubavi prema Svevišnjemu i želji da se zbog dobrobiti cijele Katoličke crkve, neki problemi s kojima se ta ista Crkva susreće, napokon riješe. Kao što «dobri» poznavatelji funkcioniranja jedne ovakve institucije nerijetko kažu, tko vodi kuriju, upravlja Crkvom. Kurija je zapravo Vlada države Vatikan, a kardinal državni tajnik njezin je premijer.

Ovaj uvod koji koristim za priču, jako je složen, odnosi i interesi među kardinalima (članovima kurije) i njihovim međusobnim frakcijama prepuni su intriga i zavjera te je napokon došlo vrijeme da se Crkva i Vatikanski hodnici malo prozrače i pometu. Novi papa, argentinac i nadbiskup Buenos Airesa, na svaki mogući način svojim djelovanjem to i čini.

Već 4 dana, Jorge Mario Bergoglio, jezuitski svećenik i novi poglavar Katoličke crkve, svojim postupcima pokazuje da želi napraviti temeljit zaokret u samom odnosu te iste Crkve prema vjernicima. Cijeli svijet je oduševljen koliko je taj skromni i ponizni sluga Božji zapravo običan čovjek. Već prvim obraćanjem s balkona okupljenima na trgu Sv.Petra on čini jednu iznimnu ljudsku gestu, on se poklanja pred tom gomilom od 300 tisuća ljudi, i prvi je papa koji to čini, ako je vjerovati povijesnim zapisima. Tim svojim skromnim činom on zapravo poručuje svojim sljedbenicima širom svijeta, ja sam Vaš sluga, ja sam jedan od Vas!



Katolički svijet toliko je želio, toliko se nadao i vjerovao u mogućnost da novi papa bude s prostora Latinske Amerike, kontinenta s najbrojnijom vojskom katolika, jer to u ovom trenutku Crkvi i treba. Crkvi treba udahnuti novi život u ovim teškim vremenima, potrebna joj je snažna vjera i podrška iz samog Vatikana, da prevlada izazove koji joj predstoje.

Simbolično, taj «udah» novog života donosi Francisco Primo ili Franjo Prvi, novi Pontus Maximus iz Buenos Airesa (španjolski: dobar zrak ili čisti zrak). On je novi vođa te najmnogobrojnije zajednice vjernika, vojske od milijarde i dvjesto milijuna ljudi, koji u njemu u ovo vrijeme ratova, interesa i golemog nesrazmjera bogatstava na kugli zemaljskoj, vide novog Isusa i Mesiju, spasitelja svih nas malih i poniznih ljudi koji smo do jučer bili u očima rimske kurije tek dobri porezni platiše, golemi stroj koji svojim malim doprinosom kroz «lemuzinu» financira njihove navodne «sitne interese i poroke».

Za papu Franju ovo je tek izvrsna prilika da svojim novim položajem nastavi životni put kojim već sedam desetljeća hrabro kroči, on se nije i neće promijeniti zbog toga što danas ima sve moguće beneficije koje mu kao poglavaru Katoličke crkve pripadaju. Bio je i još uvijek jest, sluga siromašnih, obespravljenih, bolesnih i zlostavljanih. On osvaja svojim pristupom, ljubi i blagoslivlja svoje vjernike, osmijeh mu je zarazan, pršti energijom i samom pojavom k sebi privlači sve više i više novih ili zabludjelih ili možda do jučer izgubljenih «ovaca».



Papa Franjo ne pati za «ljudskim slabostima», on se bez ustručavanja penje u autobus sa svojim kolegama kardinalima, iz svojeg džepa plaća hotelski smještaj, na ruci ima sat vrijedan desetak eura, odbija nositi zlatni križ već mu je «dobar i ovaj željezni koji ima», kako kaže.



Sve ovo što sam do sada napisao dio je priče koju sam odlučio preslikati na manire kojim se rukovode naši lokalni vođe. Naravno, vjerujem da ćete se i složiti na kraju sa mnom, kada sagledamo i usporedimo Franju Prvoga, čiji je životni uzor Sv.Franjo Asiški, siromah iz talijanskog Assisija, i naše tribune i glavare.

U Opuzenu su velika većina političkih vođa i vjernici katolici, neki su praktični vjernici jer svjedočimo nerijetko njihovoj pojavi i na nedjeljnoj misi, dok su drugi malo manje u Crkvi što možemo pripisati njihovoj lijenosti ili nemarnosti. Ne živim u zabludi očekujući da će nam sutra ti isti političari imati jednake manire kao i papa Franjo na kojeg sam, i kao vjernik i kao čovjek, iznimno ponosan. Međutim, zamjeram im kao što sam već pisao, nedostatak komunikacije i očiti odmak od naroda, izuzev sada u ovo predvečerje izbora.

Stava sam da bi naš budući «gradonačelnik» trebao već sutra biti osoba koja u svakom smislu razumije potrebe malog čovjeka, čija su vrata otvorena za sve one koji svoje probleme mogu riješiti uz njegovu pomoć ili podršku, čijoj će se riječi vjerovati i čiji se autoritet neće dovesti u pitanje. Ne zanosim se mišlju da će nam se gradonačelnik odreći beneficija, automobila ili službenih kreditnih kartica i sl.

Nije mi namjera nikoga svojim tekstovima omalovažavati već želim ukazati na ozbiljne propuste u odnosu osobe gradonačelnika i osobe građanina ovog grada.

Osobno mi smetaju neki obrasci ponašanja u Opuzenu, bilo u osobi gradonačelnika, gradskog pročelnika ili gradskog vijećnika. Činjenica jest da smo mi kao pojedinci nekad naporni, da su nam vlastiti (komunalni) problemi ponekad gorući, a planovi Grada ih ne sadržavaju u svojim dugoročnim ili kratkoročnim ciljevima, te nas to čini ogorčenima i kritičnima prema tim istim osobama ili institucijama. Međutim, neke stvari pod hitno treba mijenjati.

Barem pet puta sam čuo od raznih prijatelja ili sugrađana, da su išli kod gradonačelnika, a on ih nije primio ili «nije bio u uredu» da bi se zaklinjali da je «dao petama vjetra», navodno pobjegavši pred njihovim pojavom iz kancelarije niz stražnje stepenice općinske zgrade. Ovakve stvari se ne bi smjele događati.

Gradonačelnik bi trebao biti, poput našeg dragog Pape, ponizni sluga svojim građanima nebitno jel je s njima na «ti», svima koji to od njega zatraže treba pokazati poštovanje i razumijevanje te strpljivo saslušati svaku njihovu riječ. Treba naravno poštovati i njega kao gradonačelnika, njegove obveze i vrijeme koje poklanja rješavanju aktualnih pitanja na svojem radnom mjestu. Sve ovo obveza je i pročelnika ili vijećnika u gradu Opuzenu, a i u svim drugim gradovima i općinama diljem kugle zemaljske.

Naši političari nerijetko i obmanjuju javnost, obećavaju svašta, a zaboravljaju prethodna obećanja. Rovare jedni protiv drugih, a kad im je potreba «skupe glave» tražeći zajednički interes. Nije dovoljno nakon laži i obmana se «ispovidit» i pritom jednostavno zaboravit sve nas građane koji smo im dali povjerenje, ne pitajući se dali se i mi u cijeloj toj igri osjećamo prevarenima ili zapostavljenima?

Nakon toliko godina provedenih na funkciji, da budem iskren, očekivao sam da će se naš aktualni gradonačelnik, zahvaliti svojim stranačkim kolegama i prepustiti mjesto nekom mlađem ili ako ne mlađem, barem nekom drugom «partijskom drugu». Međutim, kako stvari stoje, on kreće u pohod na još jedan mandat. Tako se barem po kafićima odnosno kuloarima govori. Koliko smo mi uistinu zadovoljni njime i njegovom vladavinom u proteklom periodu teško je reći. Svi imamo za njegov rad i pokude i pohvale, ali ćemo se složiti da nam je već svima pomalo dosadio.

Za one koji to ne znaju, spomenut ću da je gradonačelnik Mihaljević izabran 1997.g. kao prvi opuzenski gradonačelnik ( Opuzen ima status grada od 15.05.1997.) i ukupno je na ovoj dužnosti proveo punih 13 godina. U periodu od 1997-2001 pa od 2004. do danas. Na posljednjim izborima pobijedio je neposrednim biranjem tj. kandidirao se imenom i prezimenom (blesavim sloganom «S Ivom do daske» što je totalna katastrofa u «Pi-aRu» izuzev u našem „ludom i naopakom mistu“?!), a prethodno je biran uz podršku većine gradskih vijećnika.

Situacija je slična i u susjednom Metkoviću, gdje se Jambo na vlasti drži neprekidno od 1997. kada je izbačen iz metkovskog HDZ-a. Sa svojom NL (kasnije HSS-om) osvojio je vlast koju grčevito brani, uspješno odolijevajući svim napadima do sada. Nisu ga srušile ni optužnice pa vjerojatno neće ni drugačiji argumenti. O Metkoviću nekom drugom prilikom.

Što ja zapravo svim navedenim želim istaknuti?

Želim skrenuti pozornost da je činjenica da je u Opuzenu (do sada) vladalo na neki način jednoumlje, da smo neprekidno birali jednu osobu na najvažnije mjesto u gradu te samim svojim činom doveli u pitanje vlastiti napredak. Vlast se jednoj te istoj osobi na neki način ne smije predugo prepustiti, što nas uči povijest. Mudri stari Dubrovčani (i još mnogi drugi) nerijetko su naglašavali da «vlast kvari ljude» i zato ih često treba mijenjati. Na izborima dakako. Zato me na neki način i ne čudi da danas glavna «partija» u Opuzenu nema za ponuditi ništa novo osim «starog kandidata» za novog gradonačelnika. Svojim dosadašnjim djelovanjem nisu iznjedrili nekog poletnog i prepoznatljivog kandidata koji bi poput Franje, novog pape, udahnuo novi život toj najsnažnijoj političkoj stranci u Opuzenu. Nadalje, velika većina njegovih pristaša očekivala je, doduše potajno, da će poput Benedikta XVI. možda prepoznati trenutak da ode, da prepusti drugima da pometu opuzenske hodnike i ulice i tim svojim činom pokazati svoju veličinu i skromnost. Od toga nažalost ništa. Opet taština!

Istina, na posljednjim izborima, pokušali su s mladim Vodanovićem, aktualnim dogradonačelnikom, ukazati na potrebu te političke opcije na lokalnom nivou za novom snagom, ali se nažalost nisu proslavili. On je na neki način iskorišten za više interese (glasovi s područja Buk-Vlaka), njegov rad na poziciji dogradonačelnika je nezapažen, a njegova funkcija je ionako honorarna, nema čak ni kancelariju pa je rijedak gost na adresi općine.

Što se tiče ostalih naših «sutrašnjih» gradonačelnika, ni jedna druga opcija nije istaknula službenog kandidata, dapače još se pregovara tko će s kime u koaliciju pa se nadam uskoro pisati i na tu temu. Trenutno je sve to jedna velika gluma i obmana, puštanje probnih balona te ne želim pisati o nečemu što se neće dogoditi pa samim time i obmanjivati Vas moji čitatelji.

Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da će i na ovim izborima svoju kandidaturu istaknuti naš dragi pa stoga i autohtoni M.F. On je odlučio ponovno okušati sreću na izborima, nadajući se da ćemo prepoznati sve njegove kvalitete. Tko će ga u tom njegovom naumu i podržati vidjet će se uskoro, jer se priča o zanimljivoj koaliciji i dalje kotrlja preko mišćanskih jezika odnosno kafića. U svakom slučaju ni njemu nije dosta politike, čudna je to neka «droga» pa poštovani Marinko neka Ti je sa srićon, možda nan udahneš novi život kao novi papa Franjo!

Na kraju ovog članka ostaje nam nadati se nekakvom novom licu ili ćemo možda ipak pričekati 2017. i sljedeće lokalne izbore. Tada ćemo možda shvatiti da smo se te 2013. grdno zeznuli. Idite u miru!

Ludilo je neprestano ponavljanje jedne te iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata. (Albert Einstein)

Oznake: Opuzen, izbori 2013, papa, HABEMUS PAPAM