fotografije
pronašla sam ih. nenadano. i ne znam reći da li je to dobro ili nije. u njima moje oko vidi iste one slike koje je vidjelo prvim pogledom, godinama prije. srce vidi drugačije. još ljepše. još mekše. ... jednom davno čuvala sam ih u sebi. njihov oblik spremila sam u malu crnu kutiju, u memoriju njenog nevidljivog diska. kutija je pala. od tada disk više ništa ne pamti. njegova sadašnjost prazan je i sasvim bezbojan trenutak. jednom davno poželjela sam ih obrisati. iz te iste memorije, kao što sam obrisala i sve riječi. činilo mi se da je dovoljno da ih imam spremljene tamo negdje iza zjenica, iza svih misli. da im se ne vraćam dok i najkraći pogled boli. pa ipak nisam. a onda su nestale, u jednom kratkom trenu. i boljelo me još više. i nisam se mogla sjetiti da sam ih u nekom međuvremenu kopirala na vidljivi disk. pospremila u ladicu i tamo zaboravila. sada ih opet imam. one unutar i one izvan mene. tebe nemam. to je jedina razlika. ... ponekad bih voljela da se i unutrašnjost može obrisati. gumicom, krpom, tipkom delete, baš onako kako se briše vidljivo i vanjsko. mada znam da sve što je ikada bilo, ostavi neizbrisiv odjek. kopiju u svemirskoj memoriji. koja traje, bez obzira na nas. |