pronašla sam ih.
nenadano.
i ne znam reći da li je to dobro ili nije.
u njima moje oko vidi iste one slike koje je vidjelo prvim pogledom, godinama prije.
srce vidi drugačije. još ljepše. još mekše.
...
jednom davno čuvala sam ih u sebi.
njihov oblik spremila sam u malu crnu kutiju, u memoriju njenog nevidljivog diska.
kutija je pala. od tada disk više ništa ne pamti. njegova sadašnjost
prazan je i sasvim bezbojan trenutak.
jednom davno poželjela sam ih obrisati.
iz te iste memorije, kao što sam obrisala i sve riječi. činilo mi se da
je dovoljno da ih imam spremljene tamo negdje iza zjenica, iza svih misli.
da im se ne vraćam dok i najkraći pogled boli.
pa ipak nisam.
a onda su nestale, u jednom kratkom trenu.
i boljelo me još više.
i nisam se mogla sjetiti da sam ih u nekom međuvremenu kopirala na vidljivi disk. pospremila u ladicu i tamo zaboravila.
sada ih opet imam.
one unutar i one izvan mene.
tebe nemam.
to je jedina razlika.
...
ponekad bih voljela da se i unutrašnjost može obrisati.
gumicom, krpom, tipkom delete, baš onako kako se
briše vidljivo i vanjsko.
mada znam da sve što je ikada bilo, ostavi neizbrisiv odjek.
kopiju u svemirskoj memoriji.
koja traje, bez obzira na nas.
Post je objavljen 09.09.2009. u 23:46 sati.