Sanjala san... san:

nedjelja, 30.11.2025.

Da ljudi iz života svi odreda govore engleskim jezikom. Prvo je počela govotiti na engleskom jedna kolegica i zvučala je strašno pametno, kad sam shvatila o čemu priča pitala sam se otkud joj to, samo mi se lijepo nasmiješila, kao i uvijek što se smiješi, i nastavila recitirati na engleskom nestobo o narcizmu. Onda su i drugi ljudi, svi su imali poznata lica recitirali napamet naučen sadržaj sa kratkih videa s fejsa ili youtuba, i u opće im nisam mogla postaviti nikakvo pitanje ni podoitanja. Uspostaviti komunikaciju koja bi imala smisla - iluzija. Ali kad je jedan počeo recitirati Petesona, a trajalo je to i trajalo, htjela sam prekinuti taj monolog... kad je recitator shvatio da ga želim pošto-poto prekinuti pitanjima, gestama,bpogledom... pretvorio se u malog bijelog crva (u pjesmi je bijedni, znam, ali želim biti potpuno istinita) i pokušao pobjeći gmizanjem. I dalje je ljudskim glasom recitirao Petersona, a ja sam ga gledala s nemalim čuđenjem. Na kraju je pobjegao u sifon iz kojeg je i dalje dopirao Petersonov glas. a ja sam tada osjetila već strašan, neizdrživ nemir, na razini svakog atoma.
Ljudi su....poludjeli, mislila sam...
Probudila sam se iz tog sna kao...da bježim iz sanatorija.
Mobitel je ostao upaljen i nizao je razna videa i svi glasovi koje sam čula kroz san poprimili su lica realnih ljudi, ljudi koje znam.
Strašno.

Koje perfidno programiranje uma.

Uvijek sam htjela jednu tipku, ma polugu, kojom se može isključiti sve.
Mislim, barem uređaji.