Joy

Svaki put mi priđe s nekim crtežom ili s pričom o nekom liku iz videoigrice kojim je fasciniran.
Ovaj put smo razgovarali o likovima koji se zovu Envy, Sadness, Anger, Disgust, Joy... likovima iz igrice/animiranog filma Inside Out...
Dječak, predškolac, koji bolje barata engleskim nego hrvatskim jezikom, koji će se u školi vjerojatno dosađivati...
Zanimljiv razgovor s dječakom o mahom negativnim emocijama koje svi više manje proživljavamo.
Razgovor je kulminirao kada je tražio da mu kažem koja sam ja Emocija.
U momentu su mi se odvrtjele sve negativne emocije koje sam intenzivno proživjela zadnjih mjeseci...
Nisam mu rekla sve, nisam htjela prestrasiti dijete, ali priznala sam mu Sadness i Anger... Presutjela mu mnoge druge o kojima u nasem razgovoru nije bilo niti riječi.
Rekao mi je da moram hraniti Joy, dječak, predškolac, s pogledom iskrenim, pametnim i sretnim.

Poslije smo bili na kavi, a ja sam razgovarala sa odraslim ljudima o odraslim stvarima i sa sjetom pogledavala u morske daljine.

Na putu doma sam si kupila ribice. Kviki Gric ribice.
Njih sam bas voljela dok sam ja bila predskolac.
Možda je to ta hrana, kojom se hrani Joy.
Zaista ne znam.

Putovanje

Pred njeno putovanje razgovaramo o raznim stvarima, mojim brigama, očekivanjima i utjecaju vršnjaka, a ona mi kaže:
-Mama, jedina sam u razredu pročitala Zločin i kaznu, trenutno čitam Braću Karamazove, zar zaista misliš da je ovaj razgovor potreban?
Preplavljena, ostajem bez riječi i mislim u sebi: Dušo, potreban je, itekako je potreban. Meni.

Kiša

Čisto da zabilježim ovaj prijelomni/prolomni trenutak koji bi mogao biti spasonosni za život općenito...ok, pretjerujem, ali olakšavajući za disanje, sigurno.
Jučer sam prošetala po kiši da je osjetim na koži, osjećaj je bio sličan onom kad smo se djetinjstvu radovali snijegu, koji bi ovdje možda pao jednom u dvije godine - zimi, a sad se ne sjećamo kada je to bilo zadnji put.
Ljetnja kiša, nakon duge suše donosi tihu radost. Mir.

Nemam pojma

Pita me često "gdje si ti", ukazujući mi na česte odsutnosti. Ne uključujem se u razgovore i rasprave koji mi se ne čine konstruktivnima, a i ljudi često konstruiraju iz svoje perspektive. Ne želim upadati u rasprave koje će me preodgajati kratkim formulama mudrosti...
Prostor i vrijeme su relativni, odgovaram, čineći da Einstein štuca u nekom drugom prostor-vremenu, odbacujući svaku ideju besmislenog razgovora koji ne vodi ničemu osim besmislenom i plitkom poantiranju.

Satovi su neusklađeni, i onaj zidni, i onaj na mobitelu i onaj u autu...
Ali ja nekako uvijek uspijem stići na vrijeme tamo gdje trebam... Biti.

Unutarnji sat radi besprijekorno, vrijeme i prostor su relativni pojmovi, kao i mnogi drugi... pojmovi.

Cvrčanje na Velu Gospu...

...godine gospodnje 2024.

Da se multipliciram, ne mogu. Bilo bi korisno to ovih dana, prvenstveno financijski. Pa obiteljski. Bilo bi lijepo da mogu biti par sati dnevno mama, par sati tata, par plus par sati provajder i par sati imati za sebe. Želje, potrebe, snovi... na pauzi su i čekaju
neka bolja vremena. Koja će doći... nadajmo se.

Vrućine više nitko ne komentira. M. je jučer rekao da ne zna čija je smjena, ali da je onaj koji loži gore (na nebu) dobro nakurio peć. Odvratila sam da je Onaj sigurno dao otkaz i da je peć preuzeo Onaj Drugi.

Trgovine ne rade a ja se nisam sjetila da je danas blagdan i praznik, crveni... tako ga obojaju u kalendaru... pa nisam jučer kupila ništa za današnji ručak.
Neki dan sam odustala od kupovine jer su redovi na blagajnama bili nepregledni.
Ljudi napune puna kolica čipsa, piva, slatkiša i pahuljica, i strpljivo čekaju da im te pizdarije (v. Kolokvijalni rječnik nestandardnog hrvatskog jezika i kulture) budu naplaćene u škudama.
Ja za to nemam vremena, a ni religija mi ne dopušta takvu obijest.

Ručak... a bit će nekakav as iz rukava, neka bezmesna musaka, nešto što se spremi praktički niodčega.

Cvrčci su ušutjeli. Znači da je vrućina nepodnošljiva i da je vrijeme da Ona Druga, Treća nakuri pećnicu i nahrani anđele.

Hitne intervencije

Pola sata štemanja i montaža ovojnice oko cijevi da ne pušta više vodu - 200 ojra.
I nikakvo dovođenje kupatila u prvobitno stanje.
Imamo rupu u kupatilu s pogledom na pokrpanu cijev.
O keramičaru još ne razmišljam.

Koliko košta nebriga? Neodgovornost?
Cooliranje?

Umjesto u moru, toćam noge u hladnoj limunadi.
A što da radim s plodom koji mi je pao pred noge nego da ga iskoristim za noge. Stopala.
Ljeto je, koža mora biti fina, meka, njegovana i mirisna.
Za masažu spremna. Sam. Ja. ;)

Cvrčci koji su maloprije glasno vikali da vru-č-č-č-č-e je - utihnuli su.

Nemam pojma što se zbiva.

Ru-č-č-č-ak možda?

Fair play/Fairy tale

Imala sam čuti da upravo se odvijaju ne znam koje po redu Olimpijske igre.
Koliko se sjećam, moto Olimpijskih igara je: brže, više, jače. A ljudski kapaciteti su zapravo ograničeni: ograničeni smo na razne načine... Fizički, duhovno, mentalno i na mnoge druge načine.
Ovih dana je umrla moja učiteljica. Dugo je i poživjela s obzirom da je moja generacija bila zadnja koju je "izvela" prije nego što je otišla u mirovinu. Sjećam se njenog omiljenog mota: "hoću, mogu, moram". Nema vrdanja. Život nije fairy tale, ali ima veze sa sportom.
U svakom sportu imamo sudce, u životu isto.
I sudce i sudove.
Fair play ne postoji.
Kao ni fairy tale.

Jedno s drugim

Sugeriraju mi da nađem hobi jer znaju da su me mnoge stvari ranije ispunjavale i da se "stvarima" kojima se krenem baviti - posvetim do kraja.
A jednom kad naučiš sve, kad su sve tajne otkrivene, zadovoljstvo počinje pomalo iščezavati.
Moji hobiji su bili dijeljeni i gušt je bio velikim dijelom i u tome.
"Jedno s drugim" je fraza koja se ne koristi u tom smislu - smislu zajedništva nego baš u smislu usputne koristi, nečega što usput dobijaš time što se baviš nečim.
Nakon... svega, ustrojiti život na novi način nije jednostavno. Prioriteti su ostali isti, obaveze veće, a slobodnog vremena je malo.
Ali i s to malo, kad bi se znalo, možda bi se moglo nešto... drugačije, bolje.
Samo... što? Jer bilo bi vrijeme je da iza perioda "preživjeti" nastupi period "živjeti".
Ili da si dam još vremena?
Da pričekam povoljniji vjetar?

Du ju spik ingliš?

Kaže: Pitaju "Do you speak English?" i odgovoriš im "Yes" i onda krenu na nekom random jeziku pričati.
Ili pitaju: "Do you spaak Engish?" I nastavljaju pričati na hrvatskom.

Pa da... Turisti... Što možeš od njih očekivati? ;)

Još se nisam okupala u moru... Mislim, imala sam plan ali ne i volje, vremena.
Uvijek je nešto važnije od mora, a i kad nije - tijelo traži odmora i ne želi i ne mora do mora.