četvrtak , 27.10.2005.

SRETAN ROĐENDAN MARINA!!

malena moja...sretan ti 19-i rođendan!! budi mi dobra, lijepa, pametna i dobro iskoristi svaki dan, jer ovo ti je zadnja teen godina!!! uživaj u životu i faksu, te sredi ispite tako da se barem sa tobom neću morati natezati oko njemačke. neću ništa previše pisati, samo znaj da večeras mislim na tebe i zahvalna sam bogu što si dio mog života. nemoj se mjenjati - ja te volim ovakvu kakva jesi..doduše...mogla bi štrik malo brže vezati!!!haha....


i nemoj zaboraviti da te puuuuuuuuuno volim!!!
šaljem ti veliku pusu....


martina

subota , 22.10.2005.

Kaj...kaj...pa, kaj...? Evo posta...

Da, ono- čist slučajno pa nema natjecanja i onda čist slučajno nemamo kaj pisati! A ti, someone, samo prigovaraš da nema ništa novo, a kaj je s tvojim blogom??? Tamo ne da ima prašine i paučine, grinja i tko zna čega sve ne, nego stvarno nema ništa na kub kvadrata kvadrirane razlike kvadrata!!!! Da... Eto, nemamo vam ništa posebno za priopćiti, vatrogasne aktivnosti su na minumumu, nije da spavamo zimski san- i dalje nabacimo pokoji trening, svađamo se, lomimo kosti, čupamo kosu kao što smo i dosad, hehe :) ... Ne, stvarno, vidimo se svaki vikend jer idemo van svakog petka pa se onda oporavljamo subotom da bismo u nedjelju mogle normalno odvježbati svoje. Ma stavit ćemo onda neke fotkice, iako nam je vrijeme toliko ispunjeno kad smo vani da se i zaboravimo slikati pa nisu ništa posebno.
A ne znam što bih vam još mogla reći... Najviše mogu o sebi i svojim aktivnostima..? Nemam se na što požaliti, na faxu mi je mrak, upoznala sam svoju srodnu dušu, jednu curu s kojom sam 0-24 i tak. Glavne smo pajdašice u grupi :) pa smo još dvije curke dovukle sebi tako da sad "vladamo", hehe. Naravno, svaki dan smo ili na FER-u ili FSB-u u menzi pa snimamo komade dok se trpamo. Baš mi se po nekim hlačama čini da sam malo smršavila, no uz ovakvu prehranu svaki dan, ubrzo ću se vratiti u "formu". Kad smo kod toga, već sam pojela skoro cijelu turu ajvara pa sam jučer opet morala asistirati mami jer smo pravile dodatnu zalihu za zimu. Majka mi je rekla da sam šiznula i da nisam normalna što toliko žderem! Nećakinja me i pitala kad ću roditi, jer jučer sam se fakat pretrpala i škemburina mi je ispala... O moj Bože!
I tako, dok mi nećaci smišljaju ime za dijete, ja i dalje papam a društvo mi uglavnom pravi moja Mala Petra. Ona se zaposlila u trgovini u Gorici i tako, osim što dolazi svaki dan kao da je na baušteli šljakala, ima kojekakve ožiljke i žuljeve, hehe... A slatka je baš :) ..
Nina....? Ona je malo u nebesima, a ima i razloga jer ima "njega"; pa lijepo joj bilo! Inače, mislim da će uskoro početi pisati u planer sva predavanja i ispite koje ima, jer ima ih dosta! Ovaj vikend je ona vozila van i tak... Dobila je neke povlastice za upade u neke klubove (i mi skupa s njom!), upoznala je neke redare, kaj ja znam...
Martina- ta cura je isto sva u faxu, imala je strku oko upisa u treću godinu, no sve je ok prošlo. I dalje zuji okolo, nabija telefonski račun (koliko na internetu toliko i na telefonu kad klaframo..)...
Iva- uživa na faxu, kao i ja... Jede..kao i ja :) Lovi jednog dečka...kao i ja :) Slatka je... Kao i ja :) hehe... E da, curo daj se pofarbaj već jednom :)
Onda... Plod..? E, ona se zapila! Ne znam na kakvim je drogama, s kim se druži, spava li uopće doma, koliko je dečkiju promijenila... Stvarno ne znam je li živa uopće! Plooooood, diiiii siiii??????? Da, zeka-peka, ali kaj je -tu je; mislim da joj je sad na pameti samo fax-fax-fax!
Mateja i Marijana... Ne mogu zbilja ništa reći kad ih ni ne čujem, ni ne vidim... Btw-MOGLA BI NEKA DRUGA NAPISATI POST, ONAKO, IZ FORE..MALO ZA PROMJENU..??!!
E, tako...Sljedeći vikend slavim roćkas pa ću valjda objavit nešto još u vezi s tim. I tako, pozdravljam sve škorpije, sve ljude dobre volje...! Sve one koji se svakim danom pitaju "zašto baš meni" i sve one koji su malo zbunjeni poput mene... Kaj ja znam..Koga da još pozdravim? Paaaa.... znate već kako te puse idu; u Belajske, Zaprešić, Deanovec, Molvice, Lekenik, Potok, Svetu Nedelju, Desno Trebarjevo.. Joj, i sad se opet bojim da nisam koga zaboravila.. ? Ok, onda pozdrav onima koje sam zaboravila :)) Jesam lukava... E društvo drago, uživajte i budite uvijek nasmijani, uvijek prije specite pa recite, ne radite što ne biste da drugi rade vama i tako...! Hugz & kissez...
ps-ako što krivo napisah, ispričavam se; primam svaku kritiku..

-------------------------------------------------------
Dodatak!
Ljudi dragi, mi smo se jučer uvjerile da ništa nije nemoguće- naime, dobile smo odobrenje da vozimo kombi! Jeeeej...!!!! Ja sam se malo ulizivala predsjedniku i eto, dobila ključeve, hehe:) Vozikale smo se Čičem i prevozile opremu iz jednog doma u drugi tak da možemo vježbat unutra kad je vani sad već hladno... Hvala na pohvalama Lain!

by MaÁÂĂÄrrrrÍÎnnn nčččččĘęĚěkkkkkkŐő

ponedjeljak , 10.10.2005.

I tako... Jatto Tweety-a se seli u južne krajeve, a zadnja postaja na tom dugom putu bilo je jedno lijepo mjestašce- Zaprešić. Nebeskim svodovima srele smo kojekakve velike sestre, supermane itd. No dosta metafora...

Bilo je to jutro kakvo već dugo nisam doživjela: rituala spavanja do 12 je prekinuta! Kad smo se sve našle, bilo je očito da smo ustale na lijevu nogu jer šminki nije bilo ni traga, a Plod je bila začuđujuće smirena što je jaaaako čudno jer smo Petra i ja, a znate već- kasnile! Zvučnici su ispustili dušu jer smo prevrtile najbolje pjesme s najnovijih cd-a tako da se međusobno nismo ni čule. Dobra terapija za razbuđivanje J

Došle smo na postrojavanje, što je isto napredak jer ove godine nismo dolazile na početak natjecanja zbog raznih obveza nekih od nas. Koja je to parada bila... To stvarno nije moje vrijeme jer da sam doma u krevetu, vjerojatno bih sad sanjala najljepše snove (o jednom dječaku... ), ali dobro. Curke su od pospanosti valjale kojekakve gluposti koje su mi izmamile suze od smijeha tako da mi je ta koračnica brzo prošla... Jel tak cure..? «Jadranko, Jadranko..!!!» Hehe...

Prodavale smo zjake dok nismo došle na red jer je bilo stvarno puno ekipa (mislim 70-ak), a društvo su nam pravili sami Zaprešićani (Hm, Žac, kakav je na kraju ispao foto-session?... I da, hvala Robertu što mi je natočio sok, hehe), zatim Lekeničani (hvala mom kumu što mi je dao svoju dragocjenu šampionsku jaknu da me vrati u temperaturnu normalu) te, kao šećer na kraju, Belajci uz koje nikad nije dosadno. Pero nam je svima mamio smijeh na lica svojim nezaboravnim forama poput Kornija Kornjače itd. Vidjele smo i drage nam Deanovčane, šteta da se nismo malo više družili- dečki, gdje ste zgibali??? Da ne bi bilo uvrede, sjetih se da su veliki povratak imale cure iz Komina, te da su cure iz Breškog Jalševca pokazale koliko su uistinu dobre.

Hm, zanima vas naša vježba? I nas isto! Mislim da je to bio samo odraz našeg nevježbanja u zadnje vrijeme, no s obzirom na sve to, bile smo zadovoljne. Naravno da smo htjele biti prve, kao i svi, no nismo imale sreće ovaj put. Da smo pobijedile, dobile bismo pehar u trajno vlasništvo, no već nam je to onak- «jedan pehar više-manje», ali opet... U prvoj vježbi sam zeznula stvar jer nisam dobro svezala uže. Moram priznati da nisam uopće skužila kak sam to uspjela, a napravile smo dobru vježbu (40s) pa mi je bilo žao... Ali onda... Ne biste vjerovali: dok sam s Ninom držala mlaznicu na kraju čekajući suca za provjeru, čula sam nekakav smijeh i hihotanje. Prvo sam pomislila «O, Bože, smiju se, a ja imam grešku... Tu nešto ne valja!» Pogledala sam prema navalnoj grupi i imala sam kaj vidjeti - PETRI su pale hlače dok je trčala pa ih je nekako pridržavala dok se sudac smijao skupa s njima dvjema! Tuke! Druge godine nećemo pregledavati samo vatrogasnu opremu, nego i kompletnu uniformu! Čovječe, baš smo ustale na lijevu nogu...

Druga vježba... E, to je priča za sebe.. Kad smo vidjele gdje treba zapeti i što popraviti, jurnule smo i nakon usisnog bez greške ( i sa svezanim užetom), dale sve od sebe na navali. I što se onda desi??? Meni skoro padne cipela s noge! Dio od razdjelnice do kraja sam doslovce propješačila uz toliko popikavanja (kao da sam trčala u japankama, recimo) tako da nisam mogla normalno ni spojiti zadnje cijevi i mlaznicu i totalno sam sve zeznula. Eto, i tih par sekundi nam je odnijelo prvo mjesto jer smo napravile 42s sa svim tim sranjima. Ludilo! Al dobro, kao što već rekoh, nije nam to promijenilo situaciju, zabavu i sve ostalo...
Jedna velika misija je bila na redu- sponzorstva! Martina i ja smo provele određeno vrijeme u razgovoru s nekim facama i predsjednicima vatrogasnih zajednica, tako da narode dragi... Mi stvarno idemo u Njemačku sljedeće godine! Da, da, Tweetyji idu u Njemačku, sljedeće godine!!! Sve smo sredile, treba još samo okrenut par telefonskih brojeva i dobit adrese da možemo poslat molbe, a tad-di će nam bit kraj???
A sad o fešti nastavlja Iva...

Da, nastavlja Iva koja nije ni bila na toj fešti već je većinu vremena provela u kombiju s našim vozačem praveći mu društvo, jer nije lako ljudi moji, biti jedini muškog roda među tolikim ptičurinama!!!
No, nakon vježbe-ne bi mi bile mi-jako gladne jedva smo čekale da nam napokon donesu te ćevape na stol da ih slasno, jako slasno popapamo…
I tako premišljajući se, hoćemo li pojesti malo ili cijeli tanjur luka sa ćevapima, naša Nina je pokazala da nije ona mala beba i da može SVE to popapat-na tanjuru nije bilo ničeg osim mrvica lepinje…
A zatim kao pravi Tweetyji-Nina i ja smo htjele te ćevape zalit bambusom i onak kak treba nazdravit-ALI!!!!-nije bilo crnog vina pa smo svaka naručile pivu-pitao je konobar: «Veliku?», a ja sam mu kao velika ptica, pogledavši ga onak ispod kljuna, rekla: «Pa, naravno!!»
E to se par minuta i nekoliko dana kasnije pokazala kao ne tako dobra ideja jer je svaka platila upalom grla-dobro, ne baš upalom, ali nisu nam glasnice bile na razini…ali te dvije pive nisu bile jedine jer su nam naši dragi Belajci naručili još dvije!!i to smo popile-da ne bi ispale nepristojne…i tako, negdje oko pola sedam je bilo proglašenje-ja ću samo okvirne rezultate napisat a Petra će, i nadam se brzo, stavit baš one službene!
ovako, kod žena, tj. djevojaka poredak je glasio ovako:
1. KOMIN - 41.70
2. BREŠKI JALŠEVEC - 41.80
3. STARO ČIČE - 42.70
a kod ljudi muškog roda ovako:
1. DONJA GRAČENICA - 33.20
2. LEKENIK - 30.50 + 5
3. BUŠEVEC - 36.40 i
4. BELAJSKE POLJICE - 36.50

Moram napomenut da smo dobile i zlatne medalje, zapravo kao i svi koji su takve medalje zaslužili!
Dalje se fešta nastavila brijem do dugo u noć, ali mi i nismo baš u istoj sudjelovale jer smo se stalno negdje skitale-tražile nove komade ili pak slušale nove narodnjake u kombiju!
Oko pola 9 je tako bilo vrijeme da naše cijelo jato krene put Čiča-ipak je sutra bio novi radni, školski, i ne znam ni ja sve kakav dan-da, kišni! došle smo oko pola 10 i neke su se odmah pokupile doma, a neki(Nina, Tina i ja + naš vozač Ivan) su ostali na našoj svjetski poznatoj gredi i pričali! Tina se isto uskoro pokupila jer više nije mogla stajat na nogama od umora.
Ali smo mi dvije preostale, nakon nekog vremena, uspjele nagovorit vozača da nas odveze do McDonalds'a da se najedemo jer već dugo nismo! ta avantura je završila oko pola 12 kad smo svi, jako umorni i strgani, skužili da bi bilo krajnje vrijeme da odemo spavat-pa smo to i učinili a našu dragu gredu ostavili samu…


By Marina (V1)& Iva (C1)
Puse svima od nabrijanih i nadasve veselih Čičanki!!!cmok cmok!!!

utorak , 04.10.2005.

Kao u dobra stara vremena...

Nescafe i čaša vode, tipkovnica i monitor preda mnom prate me u nove pohode pisanja posta. Priznajem da smo se ulijenile i da sam sve manje na netu, odnosno, sve se manje bavim blogom. Razlog tomu je... Pa ne znam ni sama! Lijenost valjda.

Ovo slobodno vrijeme do početka predavanja iskoristile smo najbolje što smo mogle tako da smo svaki dan negdje bile vani, barem na kavici ili tako nešto, vikendima smo ružile do jutra, a preko dana se nalazile više puta dnevno, rješavale kojekakve osobne problemčiće i preuzele gotove sve obveze našeg vodstva. Bavile smo se uglavnom pisanjem molbi za sponzorstva koje će nam, sad već to sigurno znamo, omogućiti odlazak u Njemačku sljedeće godine. Već smo dobile sve potrebne informacije u vezi s tim tako da smo dosta rano počele sve pripremati. Veselimo se tom natjecanju, jer je sve to zasluga nas samih..! I tak...

Prije dva tjedna dogovorila sam nam upad u Hemingway jer poznajem konobare pa smo imale rezervirana najbolja mjestašca tamo i vrlo ljubazne poslužitelje :) To je bio izlazak kojim smo proslavile Petrin veliki povratak pa sam ja bila ta koja je popustila i taj put vozila van.

Zatim...Bile smo i prošli petak vanka na «Zakonu šutnje», jednom genijalnom bendu koji podiže atmosferu da je to ludilo! Cure su se skupile kod mene tako da mi je kuća (opet!) izgledala kao da ju je uragan pokosio- šminka, torbice, odjeća, cipele... Svuda i posvuda! Mama je bila ocjenjivački sudac i dala svima prolaznu ocjenu za make up, frizure i odjeću. Ovaj put smo svoje aute ostavile doma jer prijevoz uopće nije upitan kad se ide u Srce J Za razliku od Hemingwaya, vidjele smo toliko poznate ekipe... Hm, meni je bilo dovoljno što sam jednu osobu vidjela i onaj bolesno zadovoljni smiješak mi se cijelu noć nije skidao s lica, hehe... :) Napokon su dečki počeli svirati, a znate koja je pjesma bila prva na repertoaru? «Marina» od Prljavog kazališta... «Da, dečki... I nama je drago što vas vidimo!»

Subota... Jedini dan kad smo mogle vježbati (očekujete «ali», jel da?)... ALI... Petra i ja smo imale gošću iz Mađarske (prek folklora) pa smo morale cijelo vrijeme bit s njima i tak. Cure su vjerojatno proklele sve živo i neživo, sve sveto i nesveto jer cijeli tjedan opremu takle nismo! Tako je to kod nas u zadnje vrijeme; jedna radi, druga ima ispite, treća ovo, četvrta ono... Ne znamo kako će to funkcionirati prek zime, no trudimo se. Nismo izabrale baš lagane fakultete (ekonomija, farmacija, učiteljska akademija, filozofski..) pa ne znamo kako ćemo uskladiti raspored. I mene hvata fjaka jer sam si natovarila previše toga, krenuvši od njemačkog i folklora, atletike... Sad smo još dogovorile i teretanu tijekom zime da ostanemo u formi...

I tako, svašta se događa u Čiču; između ostalog, neki dan smo Petra i ja nadrapale od Ivana i Maria, jer smo naravno, bile jako hrabre pa smo ih kurile kad su bili kod mene. Naime, Mario je kupio auto, ali mu se nafta u prtljažniku prolila što je bio dovoljan razlog da mu još dodatno dignemo tlak kao što on to nama radi... Završilo je sve slično kao i u Buševcu kad su me htjeli baciti u blato i kad su mi skinuli tenisice, škakljali me do bola... Uspjela sam i okinuti par fotki kad je došlo Petrinih pet minuta :)

Nemojte zamjeriti što se ne javljamo često novim postovima, ali kao što ste mogli i pročitati, imamo opravdanje. Što se ne bi moglo reći za posjetitelje jer nije mi jasno zašto nitko ne ostavlja komentare, a broj posjetitelja raste iz minute u minutu. E pa onda, bez prigovora molim!
Neki drugi dan ću objaviti post u vezi sa Zaprešićem tako da imate kaj čitati...

Lijepi pozdrav od Čičanki

Puse dečkima iz Belajskih Poljica, Zaprešića i Lekenika- hvala na podršci i prijateljstvu! Volimo vaaaas!!!

By Marina

ps: slike ću objaviti neki drugi put...