utorak , 04.10.2005.

Kao u dobra stara vremena...

Nescafe i čaša vode, tipkovnica i monitor preda mnom prate me u nove pohode pisanja posta. Priznajem da smo se ulijenile i da sam sve manje na netu, odnosno, sve se manje bavim blogom. Razlog tomu je... Pa ne znam ni sama! Lijenost valjda.

Ovo slobodno vrijeme do početka predavanja iskoristile smo najbolje što smo mogle tako da smo svaki dan negdje bile vani, barem na kavici ili tako nešto, vikendima smo ružile do jutra, a preko dana se nalazile više puta dnevno, rješavale kojekakve osobne problemčiće i preuzele gotove sve obveze našeg vodstva. Bavile smo se uglavnom pisanjem molbi za sponzorstva koje će nam, sad već to sigurno znamo, omogućiti odlazak u Njemačku sljedeće godine. Već smo dobile sve potrebne informacije u vezi s tim tako da smo dosta rano počele sve pripremati. Veselimo se tom natjecanju, jer je sve to zasluga nas samih..! I tak...

Prije dva tjedna dogovorila sam nam upad u Hemingway jer poznajem konobare pa smo imale rezervirana najbolja mjestašca tamo i vrlo ljubazne poslužitelje :) To je bio izlazak kojim smo proslavile Petrin veliki povratak pa sam ja bila ta koja je popustila i taj put vozila van.

Zatim...Bile smo i prošli petak vanka na «Zakonu šutnje», jednom genijalnom bendu koji podiže atmosferu da je to ludilo! Cure su se skupile kod mene tako da mi je kuća (opet!) izgledala kao da ju je uragan pokosio- šminka, torbice, odjeća, cipele... Svuda i posvuda! Mama je bila ocjenjivački sudac i dala svima prolaznu ocjenu za make up, frizure i odjeću. Ovaj put smo svoje aute ostavile doma jer prijevoz uopće nije upitan kad se ide u Srce J Za razliku od Hemingwaya, vidjele smo toliko poznate ekipe... Hm, meni je bilo dovoljno što sam jednu osobu vidjela i onaj bolesno zadovoljni smiješak mi se cijelu noć nije skidao s lica, hehe... :) Napokon su dečki počeli svirati, a znate koja je pjesma bila prva na repertoaru? «Marina» od Prljavog kazališta... «Da, dečki... I nama je drago što vas vidimo!»

Subota... Jedini dan kad smo mogle vježbati (očekujete «ali», jel da?)... ALI... Petra i ja smo imale gošću iz Mađarske (prek folklora) pa smo morale cijelo vrijeme bit s njima i tak. Cure su vjerojatno proklele sve živo i neživo, sve sveto i nesveto jer cijeli tjedan opremu takle nismo! Tako je to kod nas u zadnje vrijeme; jedna radi, druga ima ispite, treća ovo, četvrta ono... Ne znamo kako će to funkcionirati prek zime, no trudimo se. Nismo izabrale baš lagane fakultete (ekonomija, farmacija, učiteljska akademija, filozofski..) pa ne znamo kako ćemo uskladiti raspored. I mene hvata fjaka jer sam si natovarila previše toga, krenuvši od njemačkog i folklora, atletike... Sad smo još dogovorile i teretanu tijekom zime da ostanemo u formi...

I tako, svašta se događa u Čiču; između ostalog, neki dan smo Petra i ja nadrapale od Ivana i Maria, jer smo naravno, bile jako hrabre pa smo ih kurile kad su bili kod mene. Naime, Mario je kupio auto, ali mu se nafta u prtljažniku prolila što je bio dovoljan razlog da mu još dodatno dignemo tlak kao što on to nama radi... Završilo je sve slično kao i u Buševcu kad su me htjeli baciti u blato i kad su mi skinuli tenisice, škakljali me do bola... Uspjela sam i okinuti par fotki kad je došlo Petrinih pet minuta :)

Nemojte zamjeriti što se ne javljamo često novim postovima, ali kao što ste mogli i pročitati, imamo opravdanje. Što se ne bi moglo reći za posjetitelje jer nije mi jasno zašto nitko ne ostavlja komentare, a broj posjetitelja raste iz minute u minutu. E pa onda, bez prigovora molim!
Neki drugi dan ću objaviti post u vezi sa Zaprešićem tako da imate kaj čitati...

Lijepi pozdrav od Čičanki

Puse dečkima iz Belajskih Poljica, Zaprešića i Lekenika- hvala na podršci i prijateljstvu! Volimo vaaaas!!!

By Marina

ps: slike ću objaviti neki drugi put...