I tako... Jatto Tweety-a se seli u južne krajeve, a zadnja postaja na tom dugom putu bilo je jedno lijepo mjestašce- Zaprešić. Nebeskim svodovima srele smo kojekakve velike sestre, supermane itd. No dosta metafora...
Bilo je to jutro kakvo već dugo nisam doživjela: rituala spavanja do 12 je prekinuta! Kad smo se sve našle, bilo je očito da smo ustale na lijevu nogu jer šminki nije bilo ni traga, a Plod je bila začuđujuće smirena što je jaaaako čudno jer smo Petra i ja, a znate već- kasnile! Zvučnici su ispustili dušu jer smo prevrtile najbolje pjesme s najnovijih cd-a tako da se međusobno nismo ni čule. Dobra terapija za razbuđivanje J
Došle smo na postrojavanje, što je isto napredak jer ove godine nismo dolazile na početak natjecanja zbog raznih obveza nekih od nas. Koja je to parada bila... To stvarno nije moje vrijeme jer da sam doma u krevetu, vjerojatno bih sad sanjala najljepše snove (o jednom dječaku... ), ali dobro. Curke su od pospanosti valjale kojekakve gluposti koje su mi izmamile suze od smijeha tako da mi je ta koračnica brzo prošla... Jel tak cure..? «Jadranko, Jadranko..!!!» Hehe...
Prodavale smo zjake dok nismo došle na red jer je bilo stvarno puno ekipa (mislim 70-ak), a društvo su nam pravili sami Zaprešićani (Hm, Žac, kakav je na kraju ispao foto-session?... I da, hvala Robertu što mi je natočio sok, hehe), zatim Lekeničani (hvala mom kumu što mi je dao svoju dragocjenu šampionsku jaknu da me vrati u temperaturnu normalu) te, kao šećer na kraju, Belajci uz koje nikad nije dosadno. Pero nam je svima mamio smijeh na lica svojim nezaboravnim forama poput Kornija Kornjače itd. Vidjele smo i drage nam Deanovčane, šteta da se nismo malo više družili- dečki, gdje ste zgibali??? Da ne bi bilo uvrede, sjetih se da su veliki povratak imale cure iz Komina, te da su cure iz Breškog Jalševca pokazale koliko su uistinu dobre.
Hm, zanima vas naša vježba? I nas isto! Mislim da je to bio samo odraz našeg nevježbanja u zadnje vrijeme, no s obzirom na sve to, bile smo zadovoljne. Naravno da smo htjele biti prve, kao i svi, no nismo imale sreće ovaj put. Da smo pobijedile, dobile bismo pehar u trajno vlasništvo, no već nam je to onak- «jedan pehar više-manje», ali opet... U prvoj vježbi sam zeznula stvar jer nisam dobro svezala uže. Moram priznati da nisam uopće skužila kak sam to uspjela, a napravile smo dobru vježbu (40s) pa mi je bilo žao... Ali onda... Ne biste vjerovali: dok sam s Ninom držala mlaznicu na kraju čekajući suca za provjeru, čula sam nekakav smijeh i hihotanje. Prvo sam pomislila «O, Bože, smiju se, a ja imam grešku... Tu nešto ne valja!» Pogledala sam prema navalnoj grupi i imala sam kaj vidjeti - PETRI su pale hlače dok je trčala pa ih je nekako pridržavala dok se sudac smijao skupa s njima dvjema! Tuke! Druge godine nećemo pregledavati samo vatrogasnu opremu, nego i kompletnu uniformu! Čovječe, baš smo ustale na lijevu nogu...
Druga vježba... E, to je priča za sebe.. Kad smo vidjele gdje treba zapeti i što popraviti, jurnule smo i nakon usisnog bez greške ( i sa svezanim užetom), dale sve od sebe na navali. I što se onda desi??? Meni skoro padne cipela s noge! Dio od razdjelnice do kraja sam doslovce propješačila uz toliko popikavanja (kao da sam trčala u japankama, recimo) tako da nisam mogla normalno ni spojiti zadnje cijevi i mlaznicu i totalno sam sve zeznula. Eto, i tih par sekundi nam je odnijelo prvo mjesto jer smo napravile 42s sa svim tim sranjima. Ludilo! Al dobro, kao što već rekoh, nije nam to promijenilo situaciju, zabavu i sve ostalo...
Jedna velika misija je bila na redu- sponzorstva! Martina i ja smo provele određeno vrijeme u razgovoru s nekim facama i predsjednicima vatrogasnih zajednica, tako da narode dragi... Mi stvarno idemo u Njemačku sljedeće godine! Da, da, Tweetyji idu u Njemačku, sljedeće godine!!! Sve smo sredile, treba još samo okrenut par telefonskih brojeva i dobit adrese da možemo poslat molbe, a tad-di će nam bit kraj???
A sad o fešti nastavlja Iva...
Da, nastavlja Iva koja nije ni bila na toj fešti već je većinu vremena provela u kombiju s našim vozačem praveći mu društvo, jer nije lako ljudi moji, biti jedini muškog roda među tolikim ptičurinama!!!
No, nakon vježbe-ne bi mi bile mi-jako gladne jedva smo čekale da nam napokon donesu te ćevape na stol da ih slasno, jako slasno popapamo…
I tako premišljajući se, hoćemo li pojesti malo ili cijeli tanjur luka sa ćevapima, naša Nina je pokazala da nije ona mala beba i da može SVE to popapat-na tanjuru nije bilo ničeg osim mrvica lepinje…
A zatim kao pravi Tweetyji-Nina i ja smo htjele te ćevape zalit bambusom i onak kak treba nazdravit-ALI!!!!-nije bilo crnog vina pa smo svaka naručile pivu-pitao je konobar: «Veliku?», a ja sam mu kao velika ptica, pogledavši ga onak ispod kljuna, rekla: «Pa, naravno!!»
E to se par minuta i nekoliko dana kasnije pokazala kao ne tako dobra ideja jer je svaka platila upalom grla-dobro, ne baš upalom, ali nisu nam glasnice bile na razini…ali te dvije pive nisu bile jedine jer su nam naši dragi Belajci naručili još dvije!!i to smo popile-da ne bi ispale nepristojne…i tako, negdje oko pola sedam je bilo proglašenje-ja ću samo okvirne rezultate napisat a Petra će, i nadam se brzo, stavit baš one službene!
ovako, kod žena, tj. djevojaka poredak je glasio ovako:
1. KOMIN - 41.70
2. BREŠKI JALŠEVEC - 41.80
3. STARO ČIČE - 42.70
a kod ljudi muškog roda ovako:
1. DONJA GRAČENICA - 33.20
2. LEKENIK - 30.50 + 5
3. BUŠEVEC - 36.40 i
4. BELAJSKE POLJICE - 36.50
Moram napomenut da smo dobile i zlatne medalje, zapravo kao i svi koji su takve medalje zaslužili!
Dalje se fešta nastavila brijem do dugo u noć, ali mi i nismo baš u istoj sudjelovale jer smo se stalno negdje skitale-tražile nove komade ili pak slušale nove narodnjake u kombiju!
Oko pola 9 je tako bilo vrijeme da naše cijelo jato krene put Čiča-ipak je sutra bio novi radni, školski, i ne znam ni ja sve kakav dan-da, kišni! došle smo oko pola 10 i neke su se odmah pokupile doma, a neki(Nina, Tina i ja + naš vozač Ivan) su ostali na našoj svjetski poznatoj gredi i pričali! Tina se isto uskoro pokupila jer više nije mogla stajat na nogama od umora.
Ali smo mi dvije preostale, nakon nekog vremena, uspjele nagovorit vozača da nas odveze do McDonalds'a da se najedemo jer već dugo nismo! ta avantura je završila oko pola 12 kad smo svi, jako umorni i strgani, skužili da bi bilo krajnje vrijeme da odemo spavat-pa smo to i učinili a našu dragu gredu ostavili samu…
By Marina (V1)& Iva (C1)
Puse svima od nabrijanih i nadasve veselih Čičanki!!!cmok cmok!!!
Post je objavljen 10.10.2005. u 20:08 sati.