TV. Ležim na krevetu i vrtim programe na teveu, od prvog do sto sedamdeset četvtrog programa nema ništa zanimljivog za pogledati. Zatim brojim koliko sam udaljen od onoga tipa s rukom zalijepljenom na daljinski, pivom i hrpom čipsa ispred sebe. Ta priča završava tako da je susjed pozvao službu za deratizaciju jer je nepodnošljivo smrdilo iz susjednog stana.

Novac. Bilo ga je hrpa, kuda je nestao? Stvorio se lanac očekivanja i svi se nešto ljute ako ne dobiju ono što očekuju. Kako li sam se baš ja našao na vrhu tog hranidbenog lanca? Ajde djeca, neka ih hranim i oblačim, to sam valjda želio. Svi ostali, molim da mi se skinete sa spiska. Uvijek ona duhovna, nematerijalna faza življenja trpi zbog prizemne, priproste, grčevite borbe za egzistenciju.

Odmor. Imaju starci kuću na moru, sat i pol vožnje od doma. Ne košta ništa osim troškova puta i onih kremica za plažu. Dolje su se smjestile tri generacije, djedovi i babe, hrpa dječurlije i njihovi roditelji. Nije baš komforno kao doma , ima nas devet a još pristižemo. Svi imaju drugačije planove o tome kako provesti odmor i različite ideje o tome čime se baviti dok ništa ne radiš. Mama se odmah stavila u ulogu žrtve koja vodi brigu o svemu. Vruće je, komarci grizu, prostora je malo i konflikti su neizbježni. Opet, svoji smo pa se trpimo. Nakon tjedan dana bacim se na matematiku, za pare koje sam do sada potrošio mogao sam ljetovati u hotelu sa pet zvjezdica, unajmiti bejbisitericu a možda bi ostalo i za masažu.

Moda. Šminkerske cipele i crna košulja ili stare strake i isprana majica, to je stvar trenutka i nije mi više važno. Sve mi je draži onaj klošarski, baš me briga stil. Nije oduvijek bilo tako jer sam imao pune ormare skupe odjeće. Najprije sam izbacio one brendirane krpe. Bilo me se sram shepuriti u majici sa krokodilom dok netko skuplja boce po kontejnerima. Zatim sam izbacio one majice gdje nešto ili nekoga reklamiram. Nisam billboard. Možda je ostala koja Nike ili Adidas majica ali to je sve. Sada je u ormaru minimum no name odjeće i jedno odijelo za vjenčanja i sprovode. Sjetim se kako se govorilo u socijalizmu, nije sramota ići u starom i pokrpanom, sramota je ići u poderanom i zgužvanom. U to ime, živio drug Tito.

Putovanje. Svake godine odem na neki veći put i tako je trebalo biti i ove godine. Plan je bio preko Francuske motorom do Londona i nazad preko Nizozemske pa laganini doma. U trenucima opuštanja i maštanja u kombinaciji je bila i vožnja otokom do Irske. Onda su uletjeli neki računi ali Amsterdam je i dalje bio u igri. Još računa i Amsterdam je ispao iz igre ali može se do Praga, možda i do Berlina. I onda to ljudsko zlo, smrad, bezdušna lopina krivotvori bianco zadužnicu i ukrade mi novac. Umjesto putešestvije sada moram po sudovima dokazivati da me gad pokrao. Jebem mu mater!

Ljubav. Kaže Ona stalno nešto kukaš, čangrizav si i sitničav. Jebi se, odgovaram kratko jer mi se ne da na dugačko. Stalno si nešto nadrkan a i brate previše piješ a mogao bi se i istuširati. Ne zaustavlja se Ona i ne može si pomoći. Znam kuda ovo vodi pa reagiram instinktivno i na vrijeme. Odjebi ! Odjebi i ti. Razgovor je završen. Daj makni se ispred ekrana, vidiš da gledam tekmu. Naljutila se jer je baš u tom trenutku brisala prašinu sa stola. Inače poslao bi je po pivu iz frižidera ali sad moram sam. Dobra je ona žena, uredna i vrijedna. Nisam ni ja bio takav prije. Nisam psovao, bio sam ljubazan i veselio se svakom novom danu. Nisam bio dupla ljuta, tada bi mi više odgovarao nick kućni moljac.

Prijatelji. Prava sam pička i moram se posuti pepelom po glavi. Zovem ljude samo kada ih nešto trebam. Zato i oni mene zovu kad im za nešto trebam. I oni su pičke. Zovem kuma na kavu. U pol dva poslijepodne on još spava. Do pol dva na poslu ja sam preživio dva srčana i jedan moždani. Jedva da mogu mirno sjediti na stolici u kafiću jer sam se zalaufo taj dan. I počne on, kum kao usporeni film kukati kako je teško bez posla, kako ga starci izluđuju… i stjeram ga ja u qurac. Bilo je to prije tri mjeseca i još se duri.

Državni praznici. Molim da se proglasi Dan domovinske nezahvalnosti jer prema većini stanovnika ova država se odnosi kao zla maćeha. Bacite malo pogled na autobusni i željeznički kolodvor. Svatko bez posla i sa malo muda bježi iz ove zemlje. Dečki rat je završio , idite doma i nešto radite. Ne stvarate nove vrijednosti, ne zapošljavate i ako volite zemlju za koju bi život dali, onda probajte da koštate što manje. Crkveni kler koji je odlučio da se slavi Gospa je pametniji jer će veličajući Isusovu mamu zaraditi puno novaca. Stvarno sam glup jer nikako ne mogu shvatiti ljude koje takve stvari ispunjavaju i čine sretnima.

Kultura. Zove teta tapkarošica, nudi karte za kazalište. Tako je zovemo od milja jer nam preko društva umirovljenika nabavlja jeftinije karte za kulturna događanja u gradu. Googlam , predstava je namijenjena onima koji planiraju postati roditelji. Zvuči dosadno, još glumi onaj Rakun ili kako se već zove. Sezona je kiselih krastavaca i nevoljko pristajem. Sve je puno jadnika koji si valjda nisu mogli priuštiti da odu na more. I onda slijedi onaj vauuu kaaakooo dobro, koji se tako rijetko dešava. Odličan tekst i maestrala gluma Rakana Rushaidata. Naklon do poda.

Blog. Osam ujutro, stiže sms s nepoznatog broja. Piše pogledaj mail. Koji mail to ne piše, imam ih šest. Četvrti po redu je dupla-ljuta@net.hr Piše, kao jedan od autora pozvani ste na prezentaciju blog knjige. Može, veseli me upoznati ljude skrivene iza pojedinih nickova. Pratim blog godinama i blogere sam stavio u neke svoje kutije. Jezičava starica sa mačkama, naporna teta iz vrtića, ludi međimurec, očajna teta iz knjižnice (gdje si, fali mi tvoj otrov), dislocirana pjesnikinja pa onaj sa copypaste sličicama ili ona koja sve komentara tako joj Bog pomogao, lavica bez zubi, o da zanovijetalo, pvc teta pa usamljena udavača, neshvaćeni putnik, neverko, uboga učiteljica, prolupana, playboyev čudnovati kljunaš, ne da analno, žena krpa, nije se snašla ali se sjeća, profesor ….svatko je svojim blogom nešto rekao o sebi. Biti će to druženje sa ljudima koje gotovo da poznaješ iz njihovihn priča. Koja će to zbrka biti, ljudi će se vjerojatno, predstavljati pravim imenima pa aliasima i onda ću vaditi njihove priče iz svojih kutija. Virtualni blogeri postati će ljudi od krvi i mesa. Naravno da ću se praviti da sam fin i biti šarmantan, takvoga me majka rodila.