Dok su sva normalna i zdrava muška djeca igrala nogomet, Marko je od odbačenih plastičnih cijevi konstruirao vakumsku pušku. U vrijeme dok smo skupljani hrabrost da priđemo djevojkama, Marko je osvajao medalje na natjecanjima iz matematike i fizike.

U školskim novinama uvijek je bio na naslovnici. Na regionalnom natjecanju, bla, bla, bla .. Marko je osvojio prvo mjesto. Ponosni nastavnici i roditelji bla,bla...

Marko je bio zvijezda školskog sustava, a mi - dekoracija.

Negdje u srednjoj, Ljubo je nabavio kožnu jaknu i u kombinaciji s ispranim levisicama,
postavio standarde odijevanja. Svi smo oponašali Ljubu, samo je Marko ostao vjeran samtastim hlačama i kariranim puloverima.

Nešto stariji, gubili smo dane po kafićima, a Marko je pisao doktorsku disertaciju.

Kao perspektivan doktor znanosti, odmah je dobio posao u istraživačkom timu jednog poznatoga institiuta.

Ubrzo je izumio vakumski tiristorski motor.

Nismo imali pojma što je to, ali vijest je bila objavljena u tiskovinama pa mora da je bilo važno. Bilo je još važnije kad su ga pozvali u Silikonsku dolinu da to postignuće prezentira.

Mi, jalni kvartovski zgubidani, već smo ga vidjeli kako se zabavlja sa gomilom plavuša u vili sa bazenom negdje u Kaliforniji.

Pričalo se da ga je CIA uzela pod svoje, da su ga vrbovali Rusi, da ga lovi kineska mafija.

Uglavnom, bili smo sigurni da će sa tim izumom okrenuti veliki novac.

Vratio se nakon nekoliko mjeseci u istom onom kariranom džemperu i fils jakni u kojoj je i
otišao.

Projekt su proglasili neizvedivim, jer se nije mogao riješiti problem nakupljanja vlage u
zatvorenom dijelu sistema.

Tako nešto.

Nitko nije točno razumio o čemu se radi, ali smo shvatili da nije uspio.

Poslije tog događaja Marko se zavukao u papire. Viđali smo ga rijetko.

Ubrzo se od nekoga, tko je slovio za novog Teslu, prometnuo u gubitnika, čovjeka na kojega više nitko ne računa.

Nakon mnogo godina bez kontakata, Marko me nazvao i pozvao da dođem k njemu.

Istu veće , zajedno sa Ljubom pozvonio sam na vrata njegovog suterenskog stana.

Dočekao nas je proćelav čovjek s velikim naočalama sa debelim žutim okvirom.

„Pa, gdje si jebač!“, pozdravim ga srdačno i zagrlim.

Marko je bio valjda jedini čovjek na kojega se ovaj pozdrav nije mogao primijeniti.

Opet, tako započinješ razgovor s nekim koga poznaješ cijeli život.

On je krezub a one tri preostale dlake na glavi razvukao je od lijevog do desnog uha.

U kombinaciji sa socijalnim naočalama izgledao je kao karikatura onoga starog Marka.

Otkako je prije nekoliko godina Institut otišao u stečaj, ostao je bez posla.

Preživljava. Nije se ženio. Živi od majčine mirovine.

Skinuo je naočale. Bezobzirno buljim u njegovo lice.

Ispred mene, nakon tolikih godina poznanstva , sjedi nepoznat čovjek.

Nisam znao ništa o njegovu životu nakon onoga propaloga izuma.

Nismo niti jednom zajedno izašli van, pričali o smislu života i opijali se do ranih jutarnjih sati.

Možda je kukavica, knjiški moljac koji se skriva iza nečeg, meni smrtniku, nedokučivom.

Odličan paravan za bijeg od života.

Tek sad, sa zakašnjenjem od dvadeset godina, sjetim se da smo ga mogli pozvati u nogometnu momčad, staviti ga na gol, napucavati loptom, primiti u ekipu, tek toliko da ga socijaliziramo.

Ovako, ostao je sam, neshvaćen u svojoj genijalnosti, bez igdje ikoga s par rijetkih poznanika koji ga obilaze u ime starih dobrih vremena.

„Dečki , konačno sam riješio onaj problem sa nakupljanjem vlage“, odmah objašnjava razlog zbog kojeg nas je pozvao.

„Koji klinac (*qurac) si riješio?“, pitamo gotovo istovremeno, ne skrivajući čuđenje.

Potajno sam se nadao da je razlog poziva više prozaičan, nešto kao npr. najobičnije druženje.

Ispred mene stoji Marko za kojega je mama govorila da mi treba biti uzor. Ako želiš biti netko i nešto u životu, ugledaj se na Marka. Bila je to uobičajena poštapalica u ono vrijeme, koja je uništavala i ono malo dječjeg samopouzdanja.

Netko i Nešto stoji sada tu ispred mene, izgubljen, ne shvaćajući ironičnost trenutka.

„Pa onaj problem sa nakupljanjem vlage. Sjećate se? Vlaga, Amerika?“

Sad je već zvučao očajno jer nismo shvaćali poantu njegovog životnog djela.

„Poslao si nekom te papire ? Nekom tko razumije što pričaš a ne da objašnjavaš to nama dvojici luzera? Znaš da se nas dvojica nismo makli od kvartovske lige. „

„Jesam, naravno da jesam. “

„Poslao sam mail svima koje poznajem. Nikoga to više ne zanima, vremena su se promijenila.

Dečki ali zato sam pozvao vas. Da znate da sam sve ove godine bio sam u pravu.“

„Znaš, vi genijalci, uvijek ste neshvaćeni za života, takva vam je sudbina“, tješio sam ga.

Ni slutio nisam, da ću uskoro požaliti zbog tih riječi.

„Jebote, koji frik, dugo nisam vidio takvu fiksaciju.“, prokomentirao je Ljubo doživljeno, kada smo odlazili.

Navečer, kasno, zvoni telefon.

„Ej, Ljubo je. Slušaj ovo. Poslao sam lažni mail Marku. Slušaj : The Nobel Prize for physics was awarded to Marko Borić... Napravio sam lažnu internet adresu, kopirao sam logo Nobelovog instituta i poslao budali. . Sto posto prolazi. Kaj veliš?“

„Ha ha ! Koji qurac ga zajebavaš , to je glupo i zločesto. Ne sudjelujem u tome, daj više odjebi s tim pubertetskim forama“, završio sam razgovor.

Mogao sam predvidjeti daljnji slijed događaja i upozoriti Marka, da sam bio mrvicu pametniji. Umjesto toga, šutio sam kao kurva.

Nekoliko dana kasnije moglo se u crnoj kronici pročitati:

Poznati izumitelj Marko Borić (37) objesio se u stanu u kojemu je živio sa svojom majkom na zagrebačkoj Trešnjevci.

I da završim ovu glupavu priču. Marko je bio genijalan u tome što je radio, a opet nesposoban shvatiti svijet oko sebe. Vidio je i doživio mali djelić stvarnosti, samo onaj koji je bio sposoban vidjeti. Protratio je život na bezvezarije. Začahurio se. I sve to radi jednog nikada realiziranog motora. Nisam siguran , da je taj motor i proradio kada je trebalo, da bi išta bitno promijenio u Markovom životu.