U podrumskom skladištu mrkli mrak. Svijetlim baterijom ispred sebe i idem na wc.
I u tom mraku nešto šuška u wc-u, posvijetlim a ono štakor. Fuj. U panici zatvorim vrata i zatočim ga u wc-u. Mogao je jedino roniti i doći kroz wc školjku, drugog ulaza nije imao. I što sad ? Ako otvorim vrata otrčati će u skladište i tek onda nastaje pravi problem. Pustiti ću ga do sutra, valjda se zna vratiti istim putem. Drugi dan ujutro oprezno otvaram vrta a on se šćurio i ni makac, još me posmatra onim svojim sitnim očima. Ponovo panično zatvaram vrata i odlučujem mu dati još dan fore. Navečer prije spavanja muči me savjest. Pa ja sam zatočio živo biće i držim ga zarobljenog u nekom mračnom podrumu. Za svaki slučaj treći dan uzmem sa sobom komad starog kruha. Lagano odškrinem vrata. Još je tamo i kao da mi se obradovao kad sam ga osvijetlio baterijom. Pada mi na pamet da bacim neku mrežu preko njega i tako ga ulovim. Problem je taj, što nemam mrežu. Četvrti i peti dan isto, bez promjena. Zovem službu za deratizaciju, ne izlaze na teren zbog jednog štakora. Upućuju me na apoteku i otrove za štakore. Pa nisam ja ubojica da ubijam nevine životinje, ljutito im spustim slušalicu. Umjesto otrova , dajem mu još kruha. Navečer na googlu tražim, podatke o životu štakora. Fascinantno, pa ti mogu preživjeti i nuklearni napad. Šesti dan, očajan sam a i odlazak na wc polako postaje problem. Sedmi dan, krećem u akciju. Do vrata ima 50 metara, iz Konzumovog kontejnera kradem kartonske kutije. Napraviti ću mu stazu, kao u formuli i nema kud nego do cilja. Tako je i bilo, čim je ugledao svijetlost sa ulaznih vrata potrčao je prema slobodi. Očekivao sam i onaj oproštajni pogled , ali kao i u filmu Life of Pi , ništa od toga. Zbogom Zorane, tako sam ga nazvao, znate po komu i neka ti je sretno u tvom štakorskom životu.