Sve je počelo prije par godina kada smo od dječje knjižnice dobili obavijest da nismo vratili Hlapića. Pitam sina, gdje je knjiga? Ali tata tko još to čita, pa svi to prepišu sa interneta.
I tako povjerujem sinu a ne instituciji. Nedugo zatim dolazi ono plavo, preporučeno pismo. Piše mi odvjetničko društvo Hanđo Mlađi, da nisam vratio knjigu te sam dužan podmiriti troškove kupnje nove knjige, kao i troškove odvjetnika. Sad je vrag odnio šalu, zovem malog na raport, tražimo knjigu ali po drugi put povjerujem djetetu da Hlapića nije ni posudio.

I sve bi zaboravio da mi nakon par mjeseci teta na banki nije rekla da mi je račun blokiran.

Blokirao me Hanđo Stariji, i to za puno para. Jeli to zbog Šegerta Hlapića, zbunjeno upitam šalterskog radnika u Fini. I taman kada sam počeo žustro objašnjavati kako je do toga došlo, u izlaganju su me prekinula dva zaštitara.

Što sad, nema predaje, zovem sve po redu : advokata nemam, niti sam ikada imao pa njega ne zovem. Zato zovem društvo potrošača iz Sinja, jer ove u Zagrebu nikako ne mogu dobiti. Ograđuju se, da to nema veze sa njima. Ljubazno su me saslušali i na Hrabrom telefonu i saželi mi puno sreće. Zovem Građansku akciju, Occupy Croatia, Živi zid. U Živom zidu javlja se ljubazna gospodična. Znate ja, ne ja nego moj sin, pa šegrt Hlapić…Gospodine smirite se, recite mi kako se zovete…pa evo vas, vi ste na redu za deložaciju tek za mjesec i pol... nema beda tu smo uz Vas...zajedno protiv te gamadi.

Na to se stresem, i probudim sav mokar od znoja. Nigthtmare. Od toga dana nije mi svejedno ni kad na tv-u vidim crtić o šegrtu Hlapiću.