Gospina godišnja poruka vidjelici Mirjani, 18. ožujka 2009. godine

nedjelja, 22.03.2009.

Okrenimo se tajni vlastitih srdaca

Raste nad Međugorjem osunčano i prohladno poslijepodne, zagrljeno Plavim križem i nebeskom modrinom. Na prizid se oslonila drača i smokva, a kamen obujmio procvale jaglace. Šapat usana probada tišinu koja se poput trnove krune ovila oko Brda spasenja. Došla dječica iz daleka da bi se nakon dugog putovanja okrijepila Gospinim glasom, čuli nebeske riječi, prihvatila poruku i mudrost Majčinih savjeta, otvorila srca i podno brda prinijela molitve zahvalnosti. A onda vidjeličin podignuti pogled navješta Kraljičin dolazak i tajac preplavljuje kamenu kosinu.
Već prvom rečenicom Gospa poziva na iskrenost i otvorenost, savjetuje nam da promatramo vlastitu nutrinu, da se okrenemo tajnovitosti vlastitih srdaca, da skupa s tišinom uronimo u najdublje odaje neistražene dubine, da prošetamo labirintom svijesti i susretnemo se s glasom istine, da se prepoznamo u ogledalu savjesti, da u odrazu punine razgovijetno vidimo ono što odista od Boga jesmo i ono što ne bismo trebali biti. Zna Majka da bjesomučno bježimo od vlastite slike, da se ne želimo susresti sa stvarnošću svoga bića, da je bolno ogoljeti se od naplavina privida i nakupina laži, da je teško osloboditi se isprazne uznositosti, a još teže odbaciti staru mješinu. Skloni smo samozavaravanju, brzo se uljuljavamo u samozadovoljstvo, prepuštamo se modi i navadama vremena, odmničući sve dalje od puta, zaogrnuti prividnošću i ugodama iza kojih, kad ishlape, ostaje pustoš i rasulo. Plašimo se pogledati u vlastita srca te spoznati istinu o sebi i svijetu oko nas, bojimo se iskoraka u nepoznato, libimo se susreta sa svjetlošću, čvrsto privezani uz hinjenost, mlakost i površnost, nev želimo pokidati lance lažne sigurnosti, suočiti se s jasnoćom kojoj su daleka sva prenavljanja.
Gospa nam preporučuje da se malo dulje zadržimo u magluštini srdaca, da pričekamo dok nam se oči ne naviknu na tamu, a onda ćemo razgovijetnije vidjeti sebe, ugledat ćemo sve svoje grijehe jer to nam jedino i pripada, a sve ostalo je Božje vlasništvo. A koliko je božanskog preostalo u nama, pokazat će nam tinjajuće svjetlo kad ga pod tamom otkrijemo u dubinama srdaca, kad dodirne sjene naše ispraznosti i kad nam njegov sjaj otkrije stranputice i varke. Hoćemo li u sebi prepoznati riječ Gospodinovu, hoćemo li je onako obnevidjeli punom ljubavlju prihvatiti, hoćemo li Majci dopustiti da nas, držeći nas čvrsto za ruke, kroz bespuća povede Isusu? A Gospa nas objeručke poziva u svoje naručje pa zato i jest toliko s nama. Zar nam nije rekla da smo na krivom putu, ali isto tako naglasila da poštuje našu slobodu i da joj se klanja te nikoga ne želi tjerati da radi protiv vlastite volje.

A da bismo uopće i mogli naslutiti što Bog od nas traži, moramo u skrušenosti prihvatiti našu nedorečenost i nestalnost, bez straha priznati naopakosti i poroke, bez ustezanja, glumatanja i prekrivanja pokazati svoje pravo lice jer Bog ionako o nama sve zna i ništa od njega ne možemo skriti. On želi naše otvoreno i iskreno prihvaćanje njegove dobrote i milosrđa, zahtijeva od nas da se pokajemo za sve zablude i naopakosti te se potpuno predamo u njegove ruke. Prihvatimo li poziv providnosti, ništa nam neće nedostajati, i grubo i lijepo stopit će se u svoju svrhovitost, sljubit će se na svome putu i procvjetati u svome ishodištu.
Tek očišćena srca mogu zračiti pomirljivošću i opraštati grijehe dužnicima svojim, tek jasne misli, oslobođene požude i pohlepe, mogu Gospodinu prikazati vlastite želje i ne moraju se više sramiti skrivenih primisli jer iskrenošću zadobijaju milost i praštanje, jer otvorenošću ne sude sebi, već grijehu i napasti. A Bog je milostiv i voli duše koje s njim surađuju pa ih nagrađuje i većim dobrima nego što su od njega tražile.
Gospa nas još jednom poziva da ne zaboravimo na pastire, da im molitvama pomognemo u kušnjama kojima su neprestano izloženi. Jer kako bismo rasli u vjeri bez svećenika po kojima nam Gospodin dijeli sakramente, kako bismo se bez njihove pomoći oduprli knezu svijeta, kako bismo bez njihove predvodničke uloge dočekali međugorske tajne? Tko bi nas štitio od gladnih i nasrtljivih vukova? Zato im je potrebna molitva koja će im pomoći da se ne izgube u mijenama svijeta, da se ne priklone lažnim prorocima, da olako ne zanemare glas koji ih zove s drugih obala, koji ih hrani mudrošću razlikovanja i daruje im smjelost prepoznavanja. Najvažnije je da u danima što dohode ostanu vjerni čuvari Isusova stada.
„Dječice, dječice, kada biste znali koliko vas ljubim...!“, titra u zraku zvuk Majčinih riječi, a među mnoštvom teče žamor probuđenih glasova i prati odlazak One koja nas ljubi i doziva, Kraljice u kojoj se nastanila nebeska ljepota, u kojoj cvjetaju milosti i buja čistoća.

prenijeto sa: http://www.medjugorskiglas.blog.hr/

| komentari (3) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Opis bloga

Linkovi

Duhovna glazba

Duhovna misao

nedjelja, 22.03.2009.

Gospina godišnja poruka vidjelici Mirjani, 18. ožujka 2009. godine