< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (17)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Zovem se Branko. Iz Osjeka sam i na ovom blogu ću pisati o duhovnosti. Ovaj blog kao i još pet blogova koje uređujem imaju jedini smisao, a to je da su svi usmjereni na slavljenje Gospodina! Vjerujem da ćete i ovaj podržati svojim posjetama i komentarima! Dobrodošli i Bog vas blagoslovio! Don Branko.

Image








e-mail: DonBranko







Powered by eSnips.com


Powered by eSnips.com

Image
Portal o molitvi!








Linkovi

Vapaj golgote
Vapaj Golgote blog o duhovnosti!
Karizmatizam
Blog o karizmatizmu!
Križ života
Križ života blog o duhovnosti!
Hrvatski Domobran
Hrvatski Domobran blog o duhovnosti!
Riječ života
Ruječ života blog o duhovnosti!
Blog.hr
Blog servis
Ništavnost ženidbe
Stranica o ništavnosti ženidbe

Radio Marija program uživo
HKR program uživo
Web Bublija
Časoslov
MOLITVE
Naš put
Kriste hvala Ti
Pater Luka Rađa
ŽUSK-Sisak
Barbarella
zarsipozvaomene
ZA DOMOVINU I KRISTA
agape ofcica
spasi nas
betanija
zrno gorusice
more nade
mladen
ani
don Branko
sve-mirac
Vicko
Evanđelje u molitvama
prodotes
Sveci
mp3 NE BOJ SE
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
HRVATSKA REPUBLIKA
SAVEZNA BiH

Duhovna glazba

Dajemo Ti Hvalu!
Boomp3.com
Drvo Križa!
Boomp3.com
Kao Marija Isuse!
Boomp3.com
U Božjim očima
Boomp3.com
Diva Grabovčeva
Boomp3.com
Zovemo Te!
Boomp3.com

Duhovna misao

Powered by eSnips.com







































Free Web Site Counters
Free Web Site Counters

koliko vas gleda blog
upravo sad:





subota, 24.01.2009.

Ljubi me kakav jesi!









Isus: Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela. Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce.


LJUBI ME KAKAV JESI…

Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti. Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu prakticirati vrline. Iako često upadaš u one grijehe koje ne bi želio više činiti,

NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ.

Ljubi me kakav jesi. U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me…kakav jesi…Hoću ljubav tvog siromašnog srca.

AKO ČEKAŠ DA BUDEŠ SAVRŠEN, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI.

Zar ja ne bih mogao stvoriti od svakog zrna pijeska po jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju? Nisam li ja svemoguć? I ako mi se sviđa ostaviti na ništa ona predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja gospodar svoje ljubavi? Pusti me da ljubim, hoću tvoje srce.

S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVOG KAKAV JESI…

DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak: ja, Kralj kraljeva. Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti poznavao savršeno svoje siromaštvo, umro bi od bola.

RAČUNAM NA TEBE, DARUJ MI RADOST…

Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje. Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage. Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati… Ali sjeti se…

LJUBI ME KAKAV JESI…

DAO SAM TI SVOJU MAJKU; DOPUSTI NEKA PROĐE, dopusti neka prođe sve iz njezinog srca - tako čistog. Bilo što da se dogodi, nemoj čekati biti svet kako bi se prepustio ljubavi, jer me ne bi ljubio nikada.

Idi…

LJUBI ME KAKAV JESI!

Molitve



| komentari (15) | print | # |

četvrtak, 15.01.2009.

TEREZIJA AVILSKOJ I SV Ivanu od Križa


Zli duhovi prema sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa




Ivan od Križa i Terezija Avilska, iako koriste tradicionalnu, klasičnu terminologiju za svoja iskustva demonskoga, ipak nude suvremenim čitateljima vrijedne uvide o zlim duhovima.


U ovim vremenima nije popularno pisati o zlim duhovima. Kako s. Lucien-Mary od sv. Josipa kaže, "remek djelo ovog gospodara opsjena bez sumnje jest to da se predstavi kao da ne egzistira u svijetu gdje tako lako pridobija duše da idu putem kojim on hoće, bez potrebe da se pokazuje – jer ima veliki interes da to ne čini" (95). Njezino opažanje je slično Baudelaireovom dobro poznatom citatu o učinku najdomišaljtijeg đavolskog lukavstva: uvjeravati nas da on ne postoji.

Richard Woods je napisao da je teološka misao težila da protjera sotonu iz središta razmišljanja i propovjedanja. "Možda najuporniji prigovor na postojanje đavla ne dolazi od ateista ili psihologa, kao što bi se moglo očekivati, nego iz redova klera" (93). Papa Pavao VI, međutim, u Zlo koje se naziva đavao kaže da je jedna od najvećih potreba crkve danas da se brani od ovog uosobljenog zla te da je suprotno učenju biblije i crkve odbijati priznavanje postojanja takve realnosti. Joseph de Tonquedec SJ, teolog i službeni egzorcist pariške biskupije, zapaža u djelu "Neki aspekti sotonskog djelovanja u svijetu":

Istina je da su slučajevi potpunog opsjednuća iznimno rijetki, ali pacijenti o kojima ja govorim su nebrojeni. Ne bi bilo opravdano tretirati ih kao opsjednute, zbog svih dokaza koji pokazuju da oni to nisu. S druge strane, oni nisu nepromjenjivi ili nužni mentalni slučajevi koji bi imali neke šanse liječenja preko psihologije. (40)

Problem zlih duhova je još uvijek značajan, a spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa o tome su prosvjetljujući. Oboje su iznimni sveci i crkveni naučitelji koji govore o nebrojenim susretima sa zlim duhovima. Oboje su bili dobro poznati, posebno Ivan, po svojim sposobnostima istjerivanja zlih duhova. Kao što Terezija tvrdi, "Ivan od Križa je imao poseban dar istjerivanja zloduha... U Avili ih je mnogo izagnao iz jedne osobe i zapovjedio im u ime Božje da kažu svoja imena i odmah su mu se pokoravali" (Pismo 48.2).

Zlodusi, Terezija i Ivan od križa



Prema Tereziji, đavao uloži više muke da dovede do pada dušu koja prima milosti od Boga u molitvi nego za manje napredne duše. Isto je mišljenje i Ivana od Križa koji kaže da đavao postiže više kroz malo zlo prouzrokovano naprednijoj duši nego za velike štete većini drugih.

Poput dobrog kapetana, sveta duša vodi mnoge u nebo i čini đavlu veliku štetu. Takva posebna ljubav svete duše prema Bogu je dovoljna da đavao pokuša napraviti sve moguće kako bi je doveo do propasti. Zbog toga je i konflikt neprijatniji za takvu dušu nego za onu koja je manje sveta.

Čim je đavao počeo zamjećivati Tereziju, ona je snosila užasne i podle napasti očaja, lažne pozinosti, lažnih pretpostavki, lažnih strahova i napasti da napusti mentalnu (misaonu) molitvu. Ove napasti su dovele mir i ljubav njezine duše prema Bogu u rizik.

Ukazanja zlih duhova

Ivan od Križa u svojim spisima nikad ne upućuje na osobna vanjska ukazanja zloduha. Terezija, međutim, u spisu Moj život opisuje kako joj se đavao prikazivao, ponekad imajući "odvratno obličje; usta mu bijahu užasna. Iz njegova tijela činilo se kao da dolazi veliki plamen koji ne pravi sjenu" (288). Drugom prilikom je vidjela najskrovitijeg malog zloduha, koji je režao kao u očaju zato što je izgubio ono što je pokušavao postići. Također je očima duše vidjela dva zloduha skrivene vanjštine koji su izgledali kao da rogovima opkoljuju vrat svećenika dok je slavio misu. U svom Životu, Terezija opisuje kako je 1550. imala viđenje koje je prenijelo njezinu dušu na mjesto u paklu.

Terezija otkriva da sveta voda, bolje od ičega drugog, ima moć da protjera ove vanjske i vidljive prikaze, primjećujući da su se teolozi složili s njenim iskustvom. Npr. u našem stoljeću Tonquedec kaže da je sveta voda izričito blagoslovljena da udalji od mjesta i osoba koje su njome poškropljene "svu silu neprijatelja i njega samog sa njegovim palim anđelima" (50).

Ova vanjska tjelesna viđenja bila su neobična, čak i za Tereziju, koja primjećuje da nije mogla ništa vidjeti u većini svojih viđenja anđela i zloduha. Tako su njena viđenja zloduha bila uglavnom intelektualne vizije: "rijetko sam ga vidjela u tjelesnom obliku, ali često sam ga viđala bez ikakvog obličja, kao u vrsti vizije koju sam opisala, u kojoj se ne vidi nikakva forma, ali se zna da je objekt prisutan" (292).

Važnost demonskih kušnji

I Terezija i Ivan od Križa ističu važnost demonskih kušnji. Terezija upozorava da su umijeće i lukavsvo koje đavao koristi da odvrati dušu od puta savršenosti užasni. Za Ivana od Križa, đavao je najmoćniji i najprepredeniji neprijatelj, njegove lukavštine su više zbunjujuće nego one od tijela i svijeta. Njega je "najteže razumjeti"; uzrokuje propast velikog broja redovnika koji krenu putem života savršenosti i nikakva ljudska moć ne može se s njim uporediti (Duhovni spjev, 431).

Đavao vara, zasljepljuje, podmićuje i zavodi. Đavolske napasti su uobičajeno iskustvo ljudske naravi. Za Tonquedeca, on je napasnik, zavodnik, nadahnitelj zlih djela. Ubojstvo, mržnja i laganje su njegova "djela". On je "otac" ubojstava i općenito svih grijeha. Woods vjeruje da suvremeno i povijesno iskustvo reafirmira važnost uloge demonskoga u duhovnoj evoluciji čovječanstva. On dodaje: "Očito dobro organizirane sotonske sekte postoje diljem Amerike, a neke od njih su u neku ruku barem poročne ili čak ubilačke" (100).

Ali đavao nije jedini uzrok naših grijeha, kao što primjećuje sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, kao i Terezija u svojoj knjizi Temelji. Po Tereziji, naša vlastita nastrana nagnuća i loša raspoloženja, posebno ako patimo od melankolije – također nam prouzrokuju mnogo zla (§ 4, br. 2). "Melankolija" je bio izraz koji se prije koristio za opisivanje neuroza. Međutim, treba reći da je đavao indirektno uzročnik svih naših padova koji proistječu iz naše naravi u smislu da je kao posljedicu iskonskog grijeha đavao uveo nered i požudu u ljudsku prirodu.

Đavao i slabost ljudske prirode

Moramo shvatiti da su zlodusi čista intelektualna, a ne racionalna bića poput nas. Posjeduju superiornono znanje o našim slabostima i sklonostima koje koriste da nas iskušavaju. Terezija je svjesna da "đavao veoma dobro zna iskoristiti prednost zbog naše naravi i malog razumijevanja" (Pismo Izabeli od sv. Jeronima i Mariji od Isusa u Obras Completas, 980). U Duhovnom spjevu, Ivan od Križa također sugerira da zlodusi koriste svijet i tijelo kako bi pojačali snagu svog djelovanja: "napast zloduhâ ... je jača od one svijeta i tijela, zato što je oni pojačavaju prethodnim dvama neprijateljima, svijetom i tijelom, kako bi vodili oštar rat" (431).

Đavao zna kako iskoristiti naše instinkte i strasti, slabosti tijela i našeg ponosa. Victor White, u djelu Bog i podsvijest, zamjećuje da nesreća, bolest ili mentalna anksioznost nisu grijesi, ali mogu potaknuti pobunu i očaj. A sotona može sve to iskoristiti da nas navede na grijeh.

Za sv. Tomu Akvinskoga, đavao može djelovati na ljudski um samo preko prirodnih, fizičkih i psiholoških uzroka; obratno, svi prirodni, fizički i psihološki uzroci mogu biti instrumenti za đavolske svrhe. Ovaj pogled zamućuje razliku između mentalnog poremećaja koji dolazi zbog nutarnjih uzroka i mentalnog poremećaja koji dolazi od đavolskog djelovanja, postavljajući problem razlikovanja. Za Whitea ne postoji takva stvar kao što je mentalni dijabolički poremećaj.

Načini demonskog napastovanja

Demonsko napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr. maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju. Iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa potvrđuju ovo učenje koje je općenito prihvaćeno u duhovnoj teologiji. Ivan kaže da je najveća demoska prijevara ona preko pamćenja te da može trajati dugo vremena, posebno za duše koje se nalaze u tamnoj noći osjećaja na ulazu u noć duha.

Kao dodatak redovitim napastima mašte i pamćenja, duše u naprednim stanjima savršenosti su objekt druge vrste napasti. Đavao zna da napast koja uzrokuje pad napredne duše ne može biti uobičajena očita kušnja, koja se lako odbacuje, nego prijevara (ili zlo) pod vidom dobra. Tako Terezija piše:

Ali đavao dolazi sa svojim vještim lukavštinama i pod maskom činjenja dobra, navodi na njegovo potkopavanje na obične načine i čineći to radnjama koje, kako on da razumjeti, nisu pogrešne; malo po malo duša zamračuje svoj razum, slabi svoju volju te uzrokuje povećanje samoljublja na jedan ili drugi način, a đavao je počinje odvlačiti od Božje ljubavi i nagovarati je da udovoljava vlastitim željama. (Zamak duše 120)

Ivan od Križa također piše o tim iskustvima, primjećujući da đavao uzrokuje najveću štetu i čini da duša gubi obilje blagodati vabeći je malim mamcem izvan jednostavnih voda duha. Terezija je imala slična iskustva nalazeći da se ova vrsta napasti obično javlja kontemplativnim dušama koje se nalaze u "petom zamku"; zamak predstavlja kontemplativnu molitvu sjedinjenja s Bogom.

Đavao oponaša Boga

Kako bi prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim ili očigledno svetim riječima. Ivan kaže:

Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . . A osjetilu mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru Karmel 133).

Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost s Bogom. Ali ona je primjetila da duša postaje uznemirena, očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi o svetosti duhovnog vođe: "Osoba, kao za posljedicu, će morati biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala" (Uspon na goru Karmel 207).

Različite vrste napasti

U Duhovnim spjevu Ivan od Križa obrazlaže tri različite vrste đavolskih napasti koje pogađaju duhovno napredne duše: prvo, one koje snažno potiču maštu; drugo, kad se prvi način pokaže beskorisnim, tjelesna mučenja i zvukovi koji rastresaju dušu; i treće, još gore, ponekad strašna mučenja đavla koji se protiv duše bori s duhovnim terorima i užasima (476). Španjolski svetac daje malo detalja ove druge kategorije napasti, iako smo čitali u biografijama njegovog života, da je bio pogođen njima (P. Crisogono de Jesus Sacramentado 111).

U slučaju duhovnih horora, "koje đavao može vrlo lako učiniti, jer kada duša dođe u veliku ogoljenost duha zbog te duhovne vježbe, đavao joj se može lako pokazati budući da je on također duh" (Duhovni spjev 476). Njegova tajanstvena prisutnost prouzrokuje psihološke i duhovne poteškoće.

Prihvaćeno teološko učenje jest to da je đavolski utjecaj uobičajen preko osjetila, posebno nutarnjih sjetila pamćenja i mašte. I Ivan i Terezija ukazuju da neke napasti i užasi mogu nadići osjetila i utjecati na duhovne moći duše. Ovo se izgleda javlja naprednim kontemplativcima koji su već dosegli duhovne zaruke s Bogom u šestom zamku i na pragu su sedmog, duhovnog braka. Promotrimo Ivanov opis užasa koji je đavao prouzrokovao preko osjetila:

Kad duhovna komunikacija nije udijeljena isključivo duhu nego i osjetilima, đavao mnogo lakše uznemiruje i potresa duh ovim užasima uz pomoć osjetila. Mučenje i bol koji su tako prouzrokovani su neizmjerni, a ponekad i neizrecivi. Pošto duhovna komunikacija prelazi ogoljeno s duha na duh, horor koji zao duh uzrokuje, ako dosegne duhovni dio dobrog duha, je nepodnošljiv. (Tamna noć, 383)

Kasnije u Tamnoj noći, Ivan od Križa ukazuje na mogućnost čisto duhovnog kontakta: "Ova užasna komunikacija prelazi jasno s duha na duh na neki nematerijalni način tako da nadilazi (transcendira) svu osjetilnu bol" (385).

U blizini duhovnog braka, bitka za spasenje i borba dobra i zla su dramatične. Anđeli pomažu duši, a zli duhovi pokušavaju iskoristiti svoju posljednju šansu. Kad duhovne komunikacije dolaze od anđela, đavao može detektirati neke od tih milosti darovanih duši. "Bog redovito dopušta neprijatelju da prepozna milosti darovane preko dobrih anđela, tako da može učinti ono što može, u skladu s mjerom pravde, da ih spriječi" (384). Onda se đavao ne može žaliti da mu nije dana prilika da osvoji dušu. Prema Ivanu, on bi to mogao učiniti kad Bog ne bi dopustio određenu ravnopravnost između dvojice u borbi za dušu.

Anđeli produciraju duhovne komunikacije; zli duhovi pak duhovne horore. Ali na kraju pobjeda pripada dobrim anđelima. One horore koji pročišćuju dušu slijede duhovne milosti, u skladu s tamom i užasnim čišćenjem koje podnosi. Duša "će uživati čudesnu i ugodnu duhovnu komunikaciju, povremeno neizrecivo uzvišeno. Nadolazeći horor zloduha pročošćuje dušu tako da ona može primiti ova dobra" (385). Međutim, Ivan primjećuje da ove duhovne vizije pripadaju više budućem životu nego ovom.

Terezija je iskusila slične susrete i zamjetila da đavli ne produciraju ništa osim suhoće i nemira.

Ovaj nemir je takav da ne znam odakle dolazi: samo se čini da se duša opire, da je uznemirena i da se muči ne znajući zašto; zato što su sotonine riječi dobre, a ne zle. Pitala sam se može li to biti zbog toga što je jedan duh svjestan prisutnosti drugoga. (Moj život 237)

Za Marcela Lepeea to je jedna od onih začuđujućih fraza koji je njezin genij vrlo lako izvukao iz pera jer je ona sposobna razlikovati ono što dolazi od nas od onoga što je nadodano, što dolazi od drugoga. "Njezin duh je težio Bogu, a drugi duh bi je htio odvratiti od Njega... tako da je stalno strahovao u tom prikrivenom kontaktu" (99).

Ovakve duhovne borbe pojavljuju se samo kod osoba tako uznapredovalih u savršenosti i tako pročišćenih patnjama i kušnjama tako da one steknu malo znanja koje odgovara duhovnim bićima, koje proniče sva bića, kao što kaže Pavao, a Ivan od Križa pojašnjava: "Duša sa univerzalnošću i velikom lakoćom opaža i proniče sve zemaljsko ili nebesko što joj se predstavlja. Zato apostol kaže da duhovni čovjek proniče sve stvari, čak i dubine Božje (1 Kor 2, 10) " (Tamna noć 345). To je svojstvo pročišćenog i oslobođenog duha od svakog djelomičnog znanja i sklonosti, a to je duh kontemplacije u svojim višim stanjima.

Poniznost i zlodusi

Prema Ivanu od Križa, duša koja očekuje da nadvlada đavlovu "snagu" biti će nesposobna za to bez molitve. Kako bi shvatila njegove "prijevare" duša treba poniznost – jer đavao je zakleti neprijatelj poniznosti. Španjolski mistik primjećuje da je đavlov mamac upravo ponos – naročito ponos koji dolazi od duhovne predispozicije. Svete duše moraju biti oprezne oko bilo kakve vrste objava jer se đavao obično u njih upliće i "spaja zajedno tako mnogo očitih i prikladnih činjenica koje tako često ugrađuje u maštu na taj način da se čini da će se svaki događaj nesumnjivo pojaviti" (345). Ako duša nema poniznosti, biti će odvučena od svog mišljenja i vjerovati će suprotno. Terezija kaže da se zlodusi čak koriste slikom Krista ili njegovih svetaca kako bi pothranjivali krivu pobožnost. Ali đavolske vizije ne škode ako je prisutna poniznost:

Što se mene osobno tiče, vjerujem da Njegovo Veličanstvo neće dopustiti ili dati snagu zloduhu da prevari ikoga takvim ukazama osim ako osoba sama ne bude kriva . . . Mislim da za ponizne duše nikakva prijevara nije moguća. (Temelji, 41)

Vjera i zlodusi

Temelj je kršćanske religije vjera. Zlodusi će širiti zablude i laži kako bi pokušali minirati taj temelj. Za Tereziju, đavao – potpuni lažac – može izvoditi mnoge trikove, ali "Bog mu neće dopustiti da prevari dušu koja ima pouzdanja i koja je učvršćena u vjeri" (238).

Ivan od Križa je još izrazitiji i savjetuje da je svjetlo vjere za đavla gore od tmine. Kad se duša zaogrne vjerom, đavao nije upućen kako da je otkrije, niti ima uspjeha u svojim pokušajima jer vjera daje duši snažnu zaštitu protiv đavla, koji je najmoćniji i najlukaviji neprijatelj. Za posljedicu, sv. Petar nije našao jaču obranu od vjere u svom oslobađanju od đavla kada je savjetovao: "Cui resistite fortes in fidei" (1Pt 5, 9). (Tamna noć 376)

Kako bi poticao skrovitost čiste vjere, duhovni vođa mora biti oprezan da ne bi poticao vizije, lokucije, proročanstva ili druge vrste neobičnih fenomena. Iako ponekad ovakvi fenomeni dolaze od Boga, često su od strane đavla. Za Ivana od Križa ova opasnost je bila stvarna. Shvatio je da đavao može prezentirati pamćenju mnoge krive ideje pod vidom istine, čineći te ideje tako sigurnima da duša misli da one ne mogu biti pogrešne jer ono što ona osjeća je u suglasju s istinom (Uspon na goru Karmel 227).

Đavao i stanje savršenog ujedinjenja s Bogom

Nakon što duhovno pročišćene duše dosegnu stanje savršenog ujedinjenja s Bogom preko ljubavi u "sedmom zamku", đavolske napasti su završene, a zlodusi se boje takvih duša. "Ni Aminadab se nije pojavio", kaže Ivan na kraju Duhovnog spjeva. Aminadab simbolizira đavla, a u ovom stanju duša je tako zaštićena, tako jaka i slavodobitna da đavao zna da je izgubio bitku. Na ovom nivou đavao bježi u neizmjeran strah i ne usuđuje se ponovo pojaviti. Terezija je također slavodobitno, opazila da se đavao boji nje, ali ne i ona njega: "Izgleda da me se [đavli] boje. Stekla sam vlast nad njima, udijeljenu mi prije svega od Boga, tako da me više nisu mučili; sada su otišli" (Moj život 242).

U ovom stanju duše su preobražene u Bogu. One su božanske tim sudjelovanjem i posjeduju Kristovske kvalitete. U njima je Otkupitelj porazio sotonu i njegovo kraljevstvo tame. Terezija i Ivan od Križa su se borili sa zlodusima, ali je na kraju njihova pobjeda – a i Božja – bila dovršena.

Neke teološke refleksije o zlodusima i misticima

Valjano učenje koje se tiče zloduha pretpostavlja vjeru koja nam predstavlja objekt našeg vjerovanja – u ovom slučaju, zloduhe. Kao što ne vidimo Boga, ne vidimo ni zloduhe. Bilo kakva spekulacija o zlodusima mora biti temeljena na Svetom pismu, duhovnoj teologiji i iskustvima svetaca.

1. Terezija Avilska i Ivan od Križa vjeruju, preko vjere, u postojanje zloduha. Nisu mogli sumnjati u njihovo postojanje. Osim toga, oni su iskusili vizije, lokucije, ukazanja, horore, psihičku štetu, napasti i druge manifestacije demonskog porijekla. Neki sveci su podvrgnuti ovim neobičnim demonskim intervencijama, kao što je bio slučaj s Ignacijem Loyolskim ili u modernim vremenima, Cure d' Ars.

2. Zlodusi su naši protivnici koji pokušavaju dati sve od sebe kako bi zastrli put duša prema Bogu. Ali demonska djelovanja poprimaju poseban intenzitet i više su rjeđa i snažnija kada su usmjerena protiv naprednih kontemplativnih duša. Ove duše privlače zloduhe koji žele spriječiti ili barem usporiti njihovo napredovanje prema Bogu. Duša sveca je bojno polje između dobra i zla, između Boga i zloduha. Pošto duša sveca dosegne "sedmi zamak", đavolske aktivnosti dolaze kraju i zlodusi je se boje.

3. Terezija i Ivan od Križa nisu uživali blagodat našeg poznavanja psihologije. Ali bili su obdareni neobičnim razlikovanjima i znali su da su očigledne demonske manifestacije bile često puki rezultat mentalne bolesti ili "melankolije". Također su znali da zlodusi koriste ljudske slabosti i nepovoljna mentalna stanja kao instrumente svoga napastovanja. Zato nije lako razlikovati kada je "očito" demonsko napastovanje puko psihološko, a kada je i psihološko i demonsko.

Pošto su španjolski mistici bili svjesni poteškoća često povezanih u otkrivanju demonskoga, oni preporučuju molitvu kako bi nadvladali đavlovu "snagu", kao i poniznost i utjecanje Božjem svjetlu kako bi razlikovali đavolske "prijevare". Moderno razlikovanje duhova ne može si priuštiti ignoriranje moderne psihologije, ali isključivo psihologijski pristup onima koji se čine da su pod demonskim utjecajem je nepotpun i trebao bi biti upotpunjen razboritim teološkim razlikovanjem. Pravila sv. Ignacija za razlikovanje duhova, na primjer, su model mudrosti i iskustva. Za napredne kontemplativne duše, spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa su veoma korisni. U Usponu na goru Karmel, osobito u drugoj knjizi, Ivan od Križa pomno istražuje pravila za razlikovanje između onoga što dolazi od Boga i onoga što dolazi od naše vlastite mašte ili od đavla. U nekim od poglavlja Mog života i Zamka duše, Terezija dopunjuje analizu Ivana od Križa sa svojim vlastitim oštroumnim opažanjima (Zamak 6, pogl. 7 i 8; cf. Zamak 4, pogl. 2 i 3).

4. Neki ispovjednici su bili sigurni da je Terezija bila opsjednuta i da treba egzorcizam. Oni su bili, kako ih Terezija naziva, "polupriučeni ljudi", koji su joj nanijeli mnogo štete. Teolozi poput Pedra Ibaneza, Dominga Baneza, Alvareza iz Toleda te svetaca poput Petra Alkatranskog i Franje de Borja nikada je nisu iznevjerili. Pedro Ibanez, čuveni teolog, koji je zapovjedio Tereziji da napiše svoj Život, primjenio je pravila za razlikovanje duhova na Tereziju i ona je prošla test u svakom od jedanaest striktnih pravila. Allison Peers je imala dobar osjećaj da uvrsti ova pravila i način kako ih je Ibanez primjenio na Tereziju u trećem volumenu svoga izdanja Kompletna djela svete Terezije Avilske (312 – 333). Ova pravila su vrijedna čak i u našim vremenima kako za autentično razlikovanje duhova po nadahnuću Duha, tako i za pomoć zdravoj duhovnoj teologiji i zdravoj psihologiji.

Prirodno, bilo psiholog ili teolog koji a priori odbacuje postojanje zlih duhova nije kvalificiran kako bi nas prosvijetlio u ovom problemu bez obzira koliko vrstan znanstvenik on ili ona može biti. S druge strane, moramo odbaciti djela i spise bilo kojeg modernog teologa koji ignorira doprinos psihologije ili pak vidi zloduhe u svakoj neurozi.

Ovaj članak je pokušao pokazati kako pažljivo čitanje Terezije i Ivana od Križa o zlodusima može biti profitabilno, osobito za kršćane koji se zanimaju za kontemplaciju kao i za razlikovanje duhova.

Veritas



| komentari (20) | print | # |

ponedjeljak, 05.01.2009.

Bogojavljanje

Subaštinici, su tijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu po evanđelju

Image
Bogojavljenje:

Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" kod Jutarnje i za "Veliča" kod Večernje.
Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6 prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po Evanđelju. Prefacija ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!"
Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti.

K tvojoj svjetlosti koračaju narodi (Iz 60, 1-6)

Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom.
Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora" tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba su krajevi u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovoga teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina poklonjena za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove:
"Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju". Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad.
Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati.

Subaštinici obećanja u Kristu po Evanđelju (Ef 3, 2-6)

Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog porijekla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "Mi" su kršteni Židovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 12); "Vi" su kršteni pogani koji su također opečaćeni Duhom "pošto su čuli Riječ istine, Evanđelje ; spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena.
Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva on kaže u čemu se sastoji Otajstvo: "Pogani su subaštinici, sutijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po Evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak.
"Po Evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni.

Mudraci s Istoka pojaviše se u Jeruzalemu (Mt 2, 1-12)

Izvještajem o pohodu Mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tjelesa prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo.
Za "Mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba prvenstveno bili stručnjaci za poznavanje zvijezda ukoliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ovi strani intelektualci su repriza pohoda kraljice od Sabe koja je došla iz Etiopije da provjeri da li je Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke eksperte, gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstva o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast poklonivši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju.
Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati a ne čekati da se stranci požidove.
Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati. (KTA)



| komentari (17) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.