četvrtak, 25.11.2004.
O kako tuzhnih ljubavi ima.. ovaj svet je ispunjen njima.. sve vishe sumnjam da neko sretno i voli josh..
Sjedim u kuchi sama, vani vruchina za izludit. Slusham neke pjesme.. opet proshlost muchi :) A jebote, chovjek nikad nije sretan u potpunosti. Ma, lazhem, jesam. Ipak ono, dodju trenutci kada razmishljash o svemu shto je bilo, o svemu shto che biti. Ma pun mi kurac razmishljanja. Djole se opet vrti na repeat. Ta prokleta muzika. Kada god pozhelish da se sjetish nekih tuzhnih stvari u zhivotu, a opet pomalo sretnih.. slushash Djoleta.
Pjesma ide.. kao stvorena za tebe:
Napisi mi pesmu, mazila se
Nisam znao da li cu umeti
Reci jesu moje igracke,
cakle mi se u glavi
Kao oni sareni staklici kaleidoskopa
I - svaki put mi druga slika
u ocima kad zazmurim
Ali…postoje u nama neke
neprevodive dubine
Postoje u nama neke stvari
neprevodive u reci
Ne znam....
a znam da ti znash.. znam..
Josh uvjek je Novembar. Onaj prokleti mjesec, kada niti ima snijega, niti sunca, samo hladnocha, ili vruchina da ti pamet stane (zavisi s koje strane svijeta gledash). Otvarash li josh prozore u hladnim nochima kada te uhvati vruchina? Sjetish li se?
I uvjek nekako u zhivotu krivimo neke trenutke, krivimo neke druge ljude, i zhene. A sami smo krivi za svoju nesrechu. Samo shto je tudja nesrecha uvjek manja od sopstvene. Drugi ljudi uvjek manje pate. A patimo svi isto. Svi volimo isto. Svima teku iste, slane suze. Koliko puta sam ih okusila. I opet, dovoljna je jedna rijech (znash ti koja) da otvori sve ono shto pokushavam zatvoriti vech mjesecima, ma slagat chu ti.. godinama.
Nema dana kada ne pozhelim da se javim, da pitam kako si, gdje si, shta radish. I svaki put, sve tezhe i tezhe je odustati od zhelje, a odustati se mora. Jer prelomljeno je ono malo sna i nade shto je bilo..
Iako kazhu, da nada umire zadnja.
Moja je odavno mrtva.
Znachi, nije ostalo vishe nishta? Duboko u svima nama ima onaj kutak gdje stanuju neke davno zaboravljene uspomene, i dovoljan je jedan stih da ih vrati na povrshinu. Dovoljna je jedna rijech, jedno ime, da se vrati film.. I jedan pokret ruke, da se zaboravi. I sve tako u krug. Dok je nas, trajat che.
I dok Djordje pjeva zadnji stih jedne pjesme.. gasim muziku. Manje boli tishina. Gasim muziku, a u sebi ponavljam rijechi
Nedostaje mi nasa ljubav, mila...
Bez nje uz moje vene puze stud...
Nedostajes mi ti, kakva si bila...
Nedostajem i ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje...
I ne znam sto bi nas postedelo?
Al meni, eto, nista sem nas dvoje
nije vredelo...
- 07:09 -