Film "The Corporation”

nedjelja , 19.10.2025.

Dokumentarni film The Corporation redatelja Marka Achbara i Jennifer Abbott nastoji prikazati suvremenu korporaciju kao dominantnu instituciju današnjeg svijeta. Film analizira razvoj, moć i utjecaj korporacija od industrijske revolucije do globaliziranog društva, kroz intervjue s ekonomistima, menadžerima, i akademicima. Tema filma je pitanje ako je korporacija pravno definirana kao “osoba”, kakva je ona osoba po svojim postupcima i vrijednostima. Autori zaključuju da bi, prema kriterijima psihijatrije, korporacija pokazivala obrasce psihopatskog ponašanja —kao što je sebičnost, manipulaciju i nedostatak empatije.


Za mene je glavna poruka filma da današnji sustav dopušta korporacijama da stavljaju profit ispred svega drugoga – okoliša, ljudi, pa čak i osnovne etike. Iako su korporacije formalno „ljudi“, one zapravo nemaju savjest.
Film mi je ostavio dojam kombinacije oduševljenja i nelagode – oduševljenja zbog količine moći koju imaju, a nelagode jer shvaćam da smo svi dio tog sustava i da ga hranimo svakim svojim kupovnim izborom i na takav način podupiremo njihov sistem rada.
Trebala bi se uspostaviti granica između privatnog i javnog interesa kroz jasne zakone i društveni pritisak. Nije dovoljno da tržište samo sebe „uređuje“, jer praksa pokazuje da bez regulacije stavovi moćnih i jakih prevladavaju sve a opet poduzeća bi trebala razvijati vlastite etičke standarde i pokazivati odgovornost iznutra kao što je primjer u nekim poduzećima ali je to jako mali broj njih.
Teško je zamisliti svijet bez poduzeća jer ona danas predstavljaju osnovu gospodarske strukture i bez njih nitko ne može.
Mislim da interesi menadžmenta, vlasnika i zaposlenika ne moraju nužno biti u sukobu, ali često jesu jer se gleda kratkoročno vlasnici hoće profit a menažeri gledaju malo dugoročnije i tu nastaje sukob. Dugoročno, najvažniji su ljudi koji u poduzeću rade i kupci koji vjeruju brendu jer bez njih nema ni profita ni rasta.
Grossmanova rečenica da korporacije „prodaju sebe, svoju dominaciju i svoja pravila“ zvuči brutalno, ali ima smisla. Korporacije više ne prodaju samo proizvode, nego i način razmišljanja – ideju da je profit isto što i uspjeh. To koristi vlasnicima, ali dugoročno šteti svima drugima. Postoje jasni socijalni troškovi – iscrpljivanje resursa i okoliša, nejednakost, manipulacija.
Mislim da bi komunikacije trebalo barem djelomično zakonski regulirati, jer samoregulacija ne funkcionira.
Kada tvrtke poput Burson-Marstellera oblikuju javno mišljenje, to je prihvatljivo dok se ne pretvori u manipulaciju i laganje a u što se najčešće dogodi. “Upravljanje percepcijom” postaje “laganje” kad se namjerno skriva istina ili se javnost dovodi u zabludu i kada se iskrivljuju činjenice.

Korporacije su moćne jer im društvo to dopušta. Na fakultetu poput EFZG-a trebamo učiti ne samo kako maksimizirati profit, nego i kako poslovati odgovorno. Da sam u poziciji odlučivanja, uveo bih više transparentnosti, društvene revizije i obavezne izvještaje o održivosti.