Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

nedjelja, 03.11.2013.

Priča o sajmu knjiga, narodima, narodnostima i jednom besplatnom predavanju o pismenosti

Teško je pobjeći od nacionalnog identiteta i stereotipa. Onih izmišljenih i onih pretjerano izgeneraliziranih iako ne sasvim izmišljenih. Čak i kad se furate na to kako ste građanin svijeta i skroz ste neopterećeni narodima i narodnostima. Narodi i narodnosti bi vrlo lako mogli biti opterećeni vama. Ovo je priča o sajmu knjiga i kako su mi obrisali nos zbog vukovarske dvojezičnosti.

Kao novopčena građanka Eunije koja može hodočastiti okolo s osobnom iskaznicom nisam napravila putovnicu čim je istekla. Pa sam tako odgovorno odlučila ići na sajam knjiga u Beograd s osobnom iskaznicom pred istek roka. U busu mi je postalo jasno da bi mogla pješačiti kući.
A kad je vozač pustio svoju kompilaciju kafanskih pomalo sam se i veselila toj mogućnosti. Luckasta si tiiiiiii takav sam i ja zato sam se dušo zavoleo jaaaaaaaaaa. Znači jeza. Nekoliko pjesama dalje poruke i pozdravi. Oke nije njegova kompilacija, radio je.
Negdje na granici su se ukrižale radiofrekvencije i kroz šuštanje: to što sam bio do sad crna zemlja pokrivaaaaaaaa to što bih bio nebo zna voljela me nije nijednaaaaaaaa...i kad sam pomislila-možda ostavi ovo zbog harmonike vidjela sam kako bijesno vrti i traži signal.
Nije ostavio.

Nakon granice sam sasvim mirno zaspala znajući da neću pješačiti do Osijeka, što je dalje svitalo, ne znam. Ono što konstatiram svaki put kad odem iz svog grada je koliko je zapravo mal. Dimenzijama, jel. Jer s jednog kraja svog za hrvatske pojmove većeg grada na drugi stignem po najdužoj trasi za sat vremena. Pješke. U ovim gradovima se voziš negdje sat vremena i još nisi stigao.
Najgore je bilo u Rimu iz kojeg sam se vratila s maršfrakturom. Za one koji kao ja dotad nemaju pojma što je maršfraktura – napuknuće kosti zbog pretjeranog zamora- hodanja slobodnim legionarskim stilom. U sandalama. Taj raskorak s udaljenostima mi malo opći s percepcijom vremena i prostora.

I sve ostalo u tom velikim gradovima je veliko. Sam sajam je ogroman.
Ono što sam tražila nisam pronašla iz opravdanog razloga-očito ne postoji, ali sam našla sve ostalo.

Od vjerskih štandova, štandova fakulteta, izdavača raznih vrsta, ovih i onih do štanda udruge za istinu o Titu i NOB-u, antikvarijata – ogromna hala samo antikvarijati...gdje god se čovjek okrene knjige. I ljudi. Puno previše ljudi.
Ogroman broj izdavača nekih okultnih i obskurnih smjerova, puno znanosti, puno aktualne znanosti, puno subjektivne povijesti.

E sad dolazimo do dijela u kojem ja najebavam zbog ćirilice. Htjela sam jednu knjigu i našla je u antikvarijatu. Vidjela da je na ćirilici i pitala čovjeka imaju li na latinici. Nisu imali pa sam rekla da mi je žao, ali da trebam latinicu. Pa je on procijenio da trebam dobiti i predavanje o svojoj nepismenosti. Vidite stvar je sljedeća; ćirilicu ne znam jer je nisam učila u školi, nikad mi nije zapravo dovoljno trebala da bi ju naučila sama. Znam neka slova pa po kontesktu dešifriram, za vlastite potrebe dovoljno, za čitanje knjiga ni pod razno.
Ključno u cijeloj priči je da definitivno nisam ponosna na svoje neznanje, ali kao što rekoh, živim bez nje sasvim oke. Da imam problem s ćirilicama, narodima i narodnostima sigurno ne bi bila na sajmu knjiga u Beogradu, ali momak je svejedno mislio da mi treba razjasniti stvari.

"Nema problema, samo eto, meni je veoma žao što ne znate ćirilicu. Vidite to je jedno pismo manje. Jedno znanje manje. Vidite mi znamo i ćirilicu i latinicu".
Predavanje se nastavilo i postalo tragikomično. Zbilja, od svih ljudi s raznim nacionalnim i lokalnim hiperpatriotizmima našao je mene. Ili ja njega zapravo, on je mirno sjedio tamo, pa sam ja došla i raspizdila nacionalne i obrazovne strasti. Sažetak njegovog izlaganja išao je na temu opismenimo Balkan. Došlo mi da počnem na mađarskom pa nek si prevodi mamicu mu neusmenu.
Moji nimalo nacionalni Srbi su se smijali kad sam im pričala kako sam prošla. Za utjehu su me vodili u kafanu. Utješila me kajsija jer nisu imali južnjačke utjehe. Nakon probdjevene noći i umalo prespavanog alarma sljedeća scena je besvjest u busu. Ne znam što je sviralo. S hrpom najlepših želja vratila se u grad koji prehodam za sat vremena.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi