Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

petak, 22.03.2013.

Opsadno stanje

Uočila sam jedno zanimljivo preklapanje zahvaljujući fejsu. Naime mnogi su objavili gotovo identične postove u paru.

Jedan se tiče jednog nesretnog djeteta koje je izgubilo svoj rat, a drugi jednog nikad završenog rata čiji brojni sudionici nemaju pojma ni tko ga je počeo ni kad.

Svaki izgubljeni život je tragičan, onima koji su imali veze s tim životom. Svi ostali mogu u tišini razumjeti da nekog ta smrt boli i može im biti ljudski žao, teško da mogu osjetiti bol onog što ih ne dotiče osobno. Ne zavaravajmo se. Svaki dan se prolazi preko bankina koje su previsoke da bi ih se moglo preći u invalidskim kolicima. Svaki dan prolazimo pored onih koji prose. Koji su gladni i bolesni. Možda nisu svi simpatični i fotogenični pa im nećemo ukazati pažnju i pokušati pomoći.

To nije osobno. Da je osobno ne bi prošli pored zar ne?

Priča o tome kako se Hrvati ujedine kad treba pomoći je doista prekrasna. Imamo mi i ogroman broj dobrovoljnih davatelja krvi i donora organa-sve vrlo pohvalne stvari.
Nažalost svi u svojoj okolini viđamo tolike primjere koji završavaju više ili manje tragično, a eto nisu ujedinili zemlju. I u svojim osobnim tragedijama zamislite, ni zemlju nisu uspjeli ujedinit.

Zemlju često ujedini nešto pomalo tragično u nekom sasvim drugom smislu.

Recimo ispod slike preminulog djeteta i srcedrapajuće poruke osvanule su neke sasvim druge slike. Moj osobni favorit bila je karikatura u kojoj jedna zastava u iskeženim zubima drži drugu zastavu.

Najava jednog u osnovi sasvim bezazlenog događaja. Jedne utakmice. Sportskog događaja namijenjenoga ljubiteljima tog sporta. Doduše proći će još mnoge generacije prije nego bezazleni sportski događaji ostanu bezazleni sportski događaji. Kad se ne bude zviždalo na tuđu himnu ili skandiralo skandalozne parole.

Kad sport bude samo sport i ništa više ni manje. Jednom možda završi rat koji više nikom nije jasan ni potreban kad netko shvati da utakmica neće riješiti sudbinska pitanja.

I da, kad ona završi smo u istom sranju u kojem smo bili prije 90minuta. Kruha i igara, kad ponestane kruha pojačaj igre. Možda se gledatelji međusobno potamane pa ipak bude dosta za preživjele ratnike. Nevjerojatno mi je koliko ratova može voditi prosječan čovjek i koliko dugo prije nego se zapita: za koga?

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi